Knjiga I
Čistokrvna plemena
Zato što se 5. aprila razbija monotonija, zato što 5. aprila možeš obuti dvije različite čarape, zato što je 5. april najbolji dan u godini.
Na lijevu nogu navuče plavu dokoljenicu na tufnice, na desnu čarapicu s ružičastim cvjetovima. Ne opere zube, ne počešlja se, najradije ne bi ni piškila, ali piškiti se mora, čak i 5. aprila. Naravno, ne opere ni ruke, umjesto toga, isplazi jezik, nasmije se svom odrazu u ogledalu i na jednoj nozi odskakuće do kuhinje. Otvori frižider da se uvjeri da mama sinoć nije dangubila. Evo je! Trospratnica i ove godine. Odmah zatvori vrata da ne otkine komadić. Najradije bi tog trenutka sve probudila, ali se suzdrži – ipak je velika djevojčica – i odskakuće do dnevnog boravka. Čekaće do sedam sati.
Da bi odagnala misli, treba neku zanimaciju. Odluči da prvo vidi je li neko dijete već napolju, tamo na igralištu. Mada, u nedjelju, u šest ujutro, niko nigdje ne žuri, ali tako može ubiti nekoliko minuta, a ko zna, možda Amela baš sada izvodi Ričija. Potrčala bi odmah za njima, s prijateljicom bi vrijeme proletjelo, a možda bi u tom slučaju ostavila i porodicu da spava, pa i do osam. Otvori vrata balkona, bosa stopala dodirnu vlažne, hladne pločice, cijelo tijelo se strese, ipak će samo na prstima proviriti preko betonske ograde i odmah će se vratiti na toplo. Nagne se i dugo samo ukočeno zuri, sve dok se otvorena usta ne razvuku u osmijeh, a usne zatim šapnu: „Adi ovo mora vidjeti, Adi…“ Trči do bratove sobe.
„Braco, dođi! Hajde, ustaj! Brzo, ovo moraš vidjeti!“
Za ruku povuče pospanog Adina i izvuče ga na balkon.
„Au! Šta radiš?“
„Vidi!“
Adin na trenutak trlja oči u nevjerici.
„Ovoliko! Je l’ to kao nama?“
„Ne znam. Hajde da pitamo naše!“
Oboje potrče u roditeljsku sobu.
„Ja ću im reći, jer sam ga ja prva primijetila.“
„Ne, ja ću im reći!“
Skoče im u krevet.
„Mama, tata, probudite se!“
„Ja sam ga prva vidjela, ja ću reći!“
„Pa šta ako si prva? Ja sam dječak.“
„Ali, ali… ja imam više prava da im kažem… Starija sam…“
Suze joj se kotrljaju niz lice.
Škiljeći, roditelji se letimično pogledaju, majka gurne oca, dajući mu do znanja da se pobrine za djecu i okrene se licem prema zidu. Oči mu se sklapaju; zna da se djeca samo bezazleno prepiru, a inače bi ih nemilosrdno istjerao iz spavaće sobe. Trebalo mu je dugo da shvati da se ništa neće desiti ako roditelji ostanu duže u krevetu, a djeca van spavaće sobe. Naučio je tu lekciju prije pet godina, kada je nakon noćne smjene konačno uspio da zaspi i da sanja o poslu. Tada su ga iz sna prenuli neočekivani glasovi: „Tata, ustani, ovo moraš vidjeti! Jako je važno!“ Omamljen, na granici između jave i sna, skupio je snagu i prišao prozoru. Prije nego što je uspio ugledati taj neobični prizor, djeca više nisu obuzdavala oduševljenje. Prva je povikala Maja: „Tamo je bubamara!“ I Adin se odmah nadovezao: „U saksiji!“
Tačkastu bubicu nije ni pogledao, samo je uzdahnuo: „Fantastično!“, i vratio se u krevet, odlučan da zbog bubamara više nikada neće ustajati. Međutim, 5. april bio je poseban dan, dan kada su važila neka druga pravila, pa je umornim glasom pokazao interes i razumijevanje te donio pravednu presudu.
„Hajde, princezo, nećeš valjda baš danas plakati… Adine, pusti sestricu da nam kaže.“
Uplakane oči zasjaše veselo. Rukavom obrisa nos i ponosno izusti: „Ispred kuće je pravi zeleni tenk!“
7. 4. 1992.
Dragi dnevniče,
prekjuče, 5. aprila 1992, napunila sam deset godina. Upravo tog dana je u Sarajevu počeo rat, i to u baš našem naselju. Ja sam ga vidjela prva, stigao je na pravom zelenom tenku. Adin je mislio da su nam ga roditelji kupili za rođendan, što je, naravno, prava budalaština. I upravo zbog tog tenka niko nam nije došao na naš rođendan. Sve u svemu, već treće jutro doručkujemo najbolju tortu koja je ikada napravljena! Otada, od našeg rođendana, zabranili su i večernje izlaske. Nisu roditelji zabranili nama, djeci, da izlazimo uveče, nego je to država naredila svima, pa čak i roditeljima! Zanimljivo, zar ne? Konačno je neko i roditeljima uveo zabranu večernjeg izlaska.
Sad živim prilično avanturistički život, pa mi je palo na pamet da bih mogla početi pisati o tome. Sastavi mi idu dobro, čak sam napisala nekoliko pjesmica koje mi je učiteljica pohvalila. Trebala sam ići i na neko pjesničko takmičenje, ali sad ne idemo u školu, pa ću učestvovati tek kad se rat završi. Želim postati spisateljica, pa ću tako vježbati pisanje. Puno i čitam, jer mi je mama rekla da pisac mora biti sedam puta obrazovan. A osim toga, knjige jako volim. To nam je nasljedno, i mama piše, a tata kaže da piše izrazito lijepo, samo da to njeno nije za mene, da ću to razumjeti kad porastem. Ne slažem se s njima, puno toga već sad shvatam, samo što to oni ne kontaju. Moji roditelji su doktori i, iako znam da bi tata volio da upišem medicinu kad porastem, ja ne mogu biti doktorica jer ne podnosim krv, ni unutrašnje organe, niti igle, i, zapravo, uopšte ne volim bolnice i ordinacije, tamo nema cile-mile, a svi izgledaju tužno i nekako zabrinuto. Kad tata dođe kući s posla, miriše na bolnicu. Posebno nakon noćne smjene.
Inače, sad mi se najviše sviđa bratov prijatelj Marko, ali to se stalno mijenja. Imam još gomilu vremena da se odlučim za koga ću se udati. Od muzike najviše volim Michaela Jacksona, Beatlese i Boba Marleya. Imam blizanca, brata Adina, koji je pritom mlađi od mene, iako smo rođeni u isto vrijeme. Volim ga, samo mi ponekad ide na živce. Roditelji kažu da je to normalno među braćom i sestrama. I mama i tata su super, mada me ponekad tako živciraju. Iako kažu da je to normalno među roditeljima i djecom. Kad bolje razmislim, čini se da se ljudi često ljute jedni na druge, a opet se vole. Imam mačku i papagaja, premda Adin misli da je mačka njegova. JA sam je kao mače spasila s ulice, JA sam je dva dana skrivala u svojoj sobi i JA sam onda još i tatu suzama nagovorila da je zadržimo. Tako da je više moja, iako spava kod brata. Pokušala sam tako dovesti i psa lutalicu, ali tata ga je odmah primijetio, naljutio se i negdje ga odnio. I ja sam se na njega naljutila i nisam s njim pričala dva dana. A brat se nije čak ni zauzeo za mene. Nikad nije donio nijedno živo biće, pa ne znam zašto je prisvojio Mici. Ona je isto malo udarena, stalno mu se umiljava. Da imam psa, sigurno bih mu je prepustila, jer pas je vjeran i pametan i dobro bi znao ko ga je spasio. Najviše bih voljela da imam njemačkog ovčara, istog kakvog ima moja najbolja prijateljica Amela.
Eto, sad znaš sve o meni, a prepričavaću ti i dogodovštine iz našeg kvarta.
Moram da idem, pa zasad, ćao.
Deset dana prije Adinovog i Majinog rođendana, pred sami rat u Sarajevu, prije 5. aprila 1992, Adin se vratio kući već u pet sati, iako su mu roditelji dozvolili da se igra vani do šest. Na njegovom licu miješale su se tuga i ljutnja. Mrzovoljno se uputio u svoju sobu, ali se iznenada okrenuo i vratio u dnevni boravak. Otac je ležao na kauču i čitao novine, dok je majka u kuhinji slagala kupljene namirnice. Proizvode s dužim rokom trajanja stavljala je u kartonsku kutiju, a ostalu hranu u frižider.
„Koje sam ja nacionalnosti?“
Ne podigavši pogled, šaljivo oponašajući dječiji glas, otac je veselo progovorio: „Ćao, tata, kako si? Kako je bilo na poslu?“ A zatim je, glasom znatno dubljim od svog, odgovorio: „Ćao, Adi, super sam! Drago mi je što sam kod kuće. Hvala na pitanju. Kako si ti? Kako je bilo u školi?“
„Tata, ne zezaj, moram da znam koje sam nacionalnosti.“
„Koje si nacionalnosti? Pa jugoslovenske. Zašto me uopšte i pitaš?“
„Ta više ne postoji.“
Tek tada je otac odložio novine i uspravio se u sjedeći položaj. „Kako to misliš?“
„Da, više ne postoji, pa hoću da znam, šta sam sad.“
Očevo lice se odjednom uozbiljilo, a u glasu mu se osjetila napetost.
„Ko ti je rekao da nisi Jugosloven? I da Jugoslavija ne postoji?“
Očeva iznenadna strogoća zaprepastila je Adina, pomislio je da je tata možda u pravu – postoje Francuzi, Englezi, Italijani, Nijemci, pa moraju postojati i Jugosloveni. Ipak, i dalje je insistirao na svom, nešto mu tu nije štimalo. O čemu su onda pričali dječaci i zašto je to tatu toliko iznerviralo?
„Dječaci su rekli da trebam pitati roditelje, da ćete to znati. Pa mi onda kaži, kako stvari stoje.“
„Kakvi dječaci? Koje ‘to’? Više se nećeš družiti s njima, samo da znaš. I nemoj da te vidim da se baviš politikom. Ni s kim. Ako nešto budeš htio da pitaš, pitaćeš samo mene ili mamu. Je li jasno?“
Majka, koja je čula razgovor iz kuhinje, prišla je Adinu i pokušala mu objasniti da postavlja komplikovano pitanje na koje, za sada, ne mogu drugačije odgovoriti, osim da je Jugosloven, jer se kao Jugosloven rodio, a tako mu i u dokumentima piše. Obećala mu je, međutim, da će, ako se nešto promijeni, o tome razgovarati s njim. Zagrlila je Adina, rekavši mu da se ne obazire na dječije gluposti i poslala ga u sobu. Na nekoliko sekundi zatvorila je oči, a kad se uvjerila da je Adin više ne može čuti, obratila se mužu: „Vidiš li? Već i djeca od deset godina sve znaju.“
Otac, sin Titovog partizana, još istog dana je otišao u banku i podigao sav novac koji je mogao odjednom podići. Nikome ništa o tome nije rekao, jer bi time dao za pravo izdajničkim teorijama zavjere. Ni supruzi, koja već neko vrijeme pravi rezerve hrane. Krila je to od svih, iako ju je prošle sedmice slučajno uhvatio. Nije ga poslušala i nastavila je uredno slagati konzerve, brašno, tjesteninu, keks i mahunarke u skladišni prostor u kauču. Mada zna koliko ga to nervira. Kao da priželjkuje taj rat.
Kad je izlazio iz banke, osjećao se kao lopov, sebični izdajnik. Šta je zapravo učinio? I sve zbog glupog dječijeg zadirkivanja? Ako bi se sada svi ponašali kao on, to bi bilo masovno pljačkanje sopstvene države. A upravo to građani vjerovatno i rade – podižu gotovinu, mijenjaju je za dolare i obezvređuju jugoslovenski dinar. Zato je, iz inata, kupio skupe poklone za djecu, iako mu je žena juče nagovijestila da bi proslava ovog rođendana mogla biti samo uz tortu, bez poklona.
Uostalom, na te nove moderne klizaljke, automobil na daljinsko upravljanje i dva vokmena, 5. aprila 1992. potpuno se zaboravilo, pa su ostali zapakovani u ukrasnom papiru na najvišoj polici ormara.
Ostatak novca otac je sakrio u omote svojih gramofonskih ploča i odlučio da na sve zaboravi. Njegova naizgled beznačajna odluka bila je, zapravo, prvi u nizu od mnogih bolnih oproštaja sa smrtno bolesnom SFRJ.
16. 4. 1992.
Dragi dnevniče,
u podrumu smo. To znači da se prilično puca, doduše, ne toliko da moramo ići u sklonište. Više volim sklonište, jer je zabavnije, tamo je i Amela. U podrumu se kriju samo ljudi iz našeg ulaza, a osim mene i brata, ovdje je još ostalo troje djece – dvoje mališana i Ivana. Ivana mi je draga, pa se igramo i pričamo, ali ovdje nema baš puno prostora i roditelji se stalno motaju okolo.
Zato je prekjuče, kad smo bili u pravom vojnom skloništu, to tek bilo nešto uzbudljivo, kao iz akcijskog filma. Sklonište je ogroman betonski prostor smješten ispod zemlje, nedaleko od naše zgrade. Kad mnogo puca i kad je velika opasnost i kad se tamo sakrije skoro cijela naša ulica, opet ima dovoljno mjesta i za igru žmire. Toliko puta sam se igrala pored tog skloništa, a nikad mi nije palo na pamet da pogledam šta se nalazi u toj betonskoj gromadi. Čudno, zar ne?
Ivana me kopira, počela je i ona da piše dnevnik. Pa fino, barem ću imati malčice vremena za sebe. Zapravo, uopšte mi nije dosadno. Mama je danas izvadila slatkiše iz nekih svojih rezervi (prije rata je napravila vlastitu rezervu hrane), pa nas je sve obradovala. Zajedno smo večerali, roditelji su se smijali, a tata je čak svirao gitaru, što odavno nije, iako sam ga toliko puta molila. Zna jako lijepo svirati Boba Marleya. Oči mi se već sklapaju od umora, moram završiti.
Laku noć.
Vesna Evans, „Baršunasta domovina“, s češkog preveo Hasan Zahirović, Buybook, 2025.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook