Wake Up, Europe! Sarajevo Calling: Sarajevska rock-scena za vrijeme opsade (1992–1995) – odlomak
Bilo je ljutito, bilo je s ljubavlju, bilo je prkosno. Bilo je to sve što bi rock'n'roll trebao biti.[1]
Prekid kontinuiteta svih aspekata života grada, koji je četiri godine prkosio artiljerijskom obruču, osim bazične egizistencije, ugrozio je naravno i tok njegovog kulturnog života. Uprkos tome, puls Sarajeva, uz ubrzanja i usporavanja, tokom 1.425 dana opsade, uspješno je očuvan.
Kontinuirano granatiranje i destrukcija infrastrukturnih temelja značajno su uticali na transformaciju muzičke slike grada. Iako se u sferi popularne kulture isprepliću različito profilisani narativi i funkcije kreativnog izražavanja, pozicionirale su se dvije protuteže.Kao muzički mainstream, plasiran na državnim medijima,ustoličen je repertoar utemeljen na patriotskom naboju kojem će se prikloniti većina preostalih ranije afirmisanih predstavnika sarajevske pop rock-škole. Kao antipod rodoljubivo obojenoj struji, iz muzičkog undergrounda izbija beskompromisna bujica alternativnih demo-bendova, čiji je generator bio kosmopolitski nastrojen Radio Zid. Njihov stav artikulisan je kroz “žešći” distorzirani izraz, korespondirajući sa globalnim aktuelnostima.
Uprkos idejnim i svjetonazorskim razlikama i drugačijim (pod)žanrovskim profilacijama, moguće je pronaći zajednički sadržalac djelovanja muzički “suprotstavljenih” koncepata. Iako je ratni kontekst značajno uticao na njihovu polarizaciju, život u sličnim okolnostima i proživljavanje identične vrste terora, mainstream iunderground dovodi do tačke susreta i identifikacije.
Dominantni pokretač sarajevske ratne rock-scene bila je nasušna potreba za izražavanjem oslobođena prijeratnog (ali i poslijeratnog) mehanizma komercijalizacije. Stoga se kao jedan od primarnih motiva i funkcije djelovanja ističe konstruisanje (prividne) “normalnosti” i očuvanje mentalnog i emotivnog balansa. Muzika je poslužila i kao oblik “pražnjenja”, transformacije akumulirane energije i agresivnosti u kreativni naboj, čije je ispoljavanje preraslo u nužnost. Istovremeno, rock je postao utočište i jedan od vidova eskapizma:
Meni je taj zvuk zaista spasio život na neki način, kao i mnogim ljudima. Trenutak kada smo svirali istovremeno je značio odlazak negdje drugo. Baš kao da se teleportujem u Berlin, Pariz, London i u nekom sam klubu gdje nije rat oko mene i svi ti mladi ljudi uživaju i dobro im je. To smo mogli da doživimo na par sati, da izađemo iz te opsade, barem psihički i mislim da je to spasilo mnoge ljude da ne polude skroz. Bilo je stvarno onih koji su potpuno “pukli” u ratu i danas osjete posljedice, čak neki meni dragi i bliski ljudi. Ja smatram da je meni muzika pomogla najviše od svega.[2]
Uloga koncerata, kao i ostalih kulturnih događaja, u gradu pod opsadom često je poprimala “ritualne razmjere” s obzirom na to da je svaka izvedba prevazilazila isključivo muzičke okvire. Okupljanje ljudi sličnog senzibiliteta, koji su svakodnevno prolazili kroz zastrašujuće situacije, kreiralo je osjećaj zajedništva, te vremenskog i prostornog izmještanja. Stoga jerock-muzika, njegovana u sarajevskim klubovima, postala kanal za artikulaciju individualnih trauma, koje su dijeljenjem i poistovjećivanjem prerasle u zajedničko iskustvo. Takva vrsta identifikacije obilježila je formativne godine omladine, proživljene u opkoljenom gradu. Kolektivni osjećaj beznađa izražavali su kroz rock koji postaje gromak “generacijski glas”. Osjećaj pripadnosti i solidarnosti, ali i permanentna svijest o mogućem smrtnom ishodu svakog trenutka, intenzivirala je život Sarajlija na individualnom, ali i kolektivnom nivou.
Živjelo se puno intenzivnije. Svi smo bili svjesni da život možeš izgubiti u svakom trenutku i kad si toga svjestan onda nekako cijeniš više život i uživaš mnogo više u njemu. Mi smo se na svu tu tragediju koja nas je snašla šprdali, zezali jer je to bio jedini način kako da tu količinu zla, nesreće, gladi, pogibije, ranjavanja preživiš u svojoj glavi. Drugog načina nije bilo osim da to okreneš na neki crni humor.[3]
Iako je “glavna struja” učestvovala u produkciji pjesama čija je funkcija bila usmjerena na pružanje otpora u smislu jačanja borbenosti branilaca i ohrabrenja građana u skloništima, rock-muzika je nastajala i sa svrhom očuvanja kosmopolitizma. Lokalna scena pozicionirala se kao jedan od kulturnih fenomena koji je, izabravši “univerzalni jezik rock’n’rolla”, svojim intenzitetom učvrstio položaj Sarajeva na globalnoj mapi civilizovanih društava.
Mislim da je toj generaciji rock bio način pružanja otpora, nepristajanja na turbofolkerizacijuživota i svijeta, koji nameću ljudi spremni da ubijaju iz ovih ili onih razloga, s neuporedivo drugačijim estetskim kriterijima u odnosu na one koje ubijaju. Pretpostavljam da je mnogo značilo da se kaže i dokaže da nije ubijena ta kulturološka nit, da to u šta smo kulturološki vjerovali, ta ideja dobre muzike, kosmopolitzma i pacifizma koju nosi rock’n’roll, uprkos užasnim ratnim zbivanjima, nije ubijena.[4]
Rock pod opsadom iznikao je iz univerzalne ljudske potrebe za kreativnim izražavanjem. Stanje krize “ogoljuje” društvene kapacitete i dovodi u pitanje kulturološke vrijednosti na kojima počiva sredina pogođena tragedijom. Spremnost na očuvanje dostojanstva potvrđuje urbanu esenciju grada, a sarajevski rock, “bez potrebe da se svidi, zaradi, uspije, sveden na osnovne funkcije opstanka”,[5] bio je jedan od ključnih oblika afirmacije života.
[1]Robinson, “SUNSHINE IN SARAJEVO”. Prevela A. A.
[2] Adžović, “Enes Zlatar (frontmen benda Sikter)”.
[3] Adžović, “Adi Sarajlić (voditelj i urednik na Radiju Zid)”.
[4] Adžović, “Amir Misirlić (novinar i publicista)”
[5] Perković, Sedma republika – pop kultura u Yu raspadu, 90-91.
Aida Adžović, “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling: Sarajevska rock-scena za vrijeme opsade (1992–1995)”, Buybook, 2006.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook