Jezero postanja – odlomak
Neandertalci su bili skloni depresiji, rekao je Bruno.
Rekao je da su bili skloni i ovisnostima, naročito pušenju.
Mada su sve prilike, rekao je, da ti plemeniti i misteriozni talci (kako je ponekad nazivao neandertalce) zapravo nisu pušili, nego nikotin iz duhana izvlačili nekom grubljom metodom, recimo žvakanjem – barem prije onog ključnog preokreta u istoriji svijeta kad je prvi čovjek prvom vatrom dotakao prvi list duhana.
A ja sam čitajući taj dio Brunovog e‑maila, dok su mi oči letjele od “čovjek” preko “vatrom” do “dotakao” i “list”, zamišljala kako neki jalijaš iz 1950ih, u bijeloj majici i crnom kožnjaku, dotiče upaljenom šibicom vrh camela, pa povlači dim. A onda se nasloni na zid – jer tako to jalijaši rade, dangube naslonjeni na zid – pa otpuhne dim.
Bruno Lacombe je u tim e‑mailovima – koje je on pisao Pascalu, a ja ih čitala bez njihovog znanja – rekao da su neandertalci imali vrlo velike mozgove. Ili su im barem lubanje bile vrlo velike, rekao je, a valjda se iz toga može sa sigurnošću zaključiti da su bile ispunjene mozgom.
O impresivnoj veličini lubanje talaca Bruno je govorio koristeći savremene metafore, upoređujući ih s motorima motocikala kod kojih se, naglasio je, takođe mjeri zapremina. Po kubikaži lubanje od izvanrednih 1.800 kubnih centimetara, rekao je Bruno, neandertalcima ne može ni primirisati nijedna čovjekolika vrsta koja se osovila na dvije noge i lutala Zemljom posljednjih milion godina.
Ja sam odmah zamislila kralja ceste kojem niko ne može ni primirisati.
Vidjela sam mu trbušinu, kožni prsluk i duboke kožne čizme na nogama koje mora potpuno ispružiti da bi dohvatio vrlo isturene široke hromirane oslonce. Čoper mu je opremljen i izduženim upravljačem, čije ručke takođe jedva može dokučiti mada uporno folira da mu taj položaj ne umara ruke i ne uzrokuje strašne bolove u lumbalnom dijelu kičme.
Po lubanjama neandertalaca znamo, rekao je Bruno, da su imali ogromna lica.
Ja sam odmah zamislila Joan Crawford, taj kalibar lica: dramatično, moćno, fascinantno.
Čitajući te Brunove e‑mailove, u mislima sam stvorila prirodoslovni muzej pun diorama figura koje su bile odjevene u bedrene pregače i imale žute zube i zamršenu kosu, ali čim mi je na pamet pala Joan Crawford, svi drevni ljudi koje je Bruno dotad opisao, uključujući i muškarce, dobili su njeno lice.
Imali su njenu svijetlu kožu i plameno crvenu kosu. Predispozicije talaca za riđu kosu, rekao je Bruno, utvrđene su zahvaljujući naučnim dostignućima u mapiranju gena. A nakon toga,
nakon takvog dokaza, rekao je Bruno, možemo iskoristiti svoju prirodnu intuiciju pa pretpostaviti da su emocije neandertalaca, kao tipično riđokosih, bile snažne i žestoke, da su dosezale i visine i dubine.
Sada o neandertalcima znamo još ponešto, napisao je Bruno Pascalu. Na primjer to da im je dobro išla matematika. I da nisu voljeli gužvu. I da su imali jake želuce. Mada nisu bili osobito skloni čirevima, prehrana bazirana na roštilju svejedno im je štetila, kao i svima nama. A posebno su bili osjetljivi na karijes i bolesti desni. Zato što su im čeljusti bile pretjerano razvijene: savršeno pogodne za žvakanje žila i hrskavice, ali neefikasne kad su u pitanju mekša jela. Te su im čeljusti baš bile teretne.
Bruno je čeljusti neandertalca opisivao kao obilježje dostojno žaljenja, zbog te pretjerane razvijenosti. Govorio je o teretu četvrtaste čeljusti i nepovratnim troškovima – kao da je tijelo kapitalna investicija, fiksna investicija, a dijelovi tijela strojevi pričvršćeni za tvornički pod, kupljena oprema koja se ne može preprodati.
Elem, čeljusti neandertalaca bile su nepovratni trošak.
Ali su zato teške kosti talaca bile dostojne divljenja, rekao je Bruno, kao i njihova čvrsta građa koja štedi toplinu. Naročito u poređenju s ovim čačkalicama od udova modernog čovjeka, Homo sapiensa sapiensa. (Bruno nije rekao “čačkalice”, ali on je pisao na francuskom, a ja – budući da te njegove e‑mailove prevodim – crpim iz neiscrpnih dubina svog maternjeg engleskog, koji je prirodno superioran jezik.)
Talci su jako dobro preživjeli hladnoću, rekao je Bruno, mada ne i eone, ili se barem tako priča – ali tu priču moramo zakomplikovati, rekao je, ako želimo spoznati istinu o drevnoj prošlosti, ako želimo nazrijeti istinu o ovom svijetu, sadašnjem, i o tome kako da u njemu živimo, kako da bivamo u sadašnjosti, a i kamo ćemo sutra.
Moje je sutra tog trenutka već bilo pomno isplanirano. Imala sam zakazan sastanak s vođom Le Moulina, s istim onim čovjekom kojem je Bruno Lacombe pisao sve te e‑mailove. I nisu mi trebali neandertalci da znam kamo ću: Pascal Balmy mi je rekao da u jedan popodne budem u Caféu de la Route, na glavnom trgu seoceta Vantôme, pa ću tamo i biti.
Rachel Kushner, “Jezero postanja”, s engleskog prevela Mirjana Evtov, Buybook, 2026.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook