Jozo se ženio, a Mirvad je bio kum. Obaviješten na vrijeme, Mirvad se dao u pripremanje specijalnog iznenađenja. Posredstvom jednog svog jarana, dobio je kontakt od izvjesnog Zelenka Aleksandarbegovića, čovjeka koji se bavio izradom pirotehnike u kućnoj radinosti i zbog toga u određenim krugovima društva uživao znatan ugled, prvenstveno među navijačima. Pozvao ga je i ugovorio sastanak, kod Zelenka u kući, večeras u devetanest i petnaest.
Zelenko je stanovao u jednoj od onih zabačenih sarajevskih mahala što su na najvećim nadmorskim visinama, ali svojim položajem ne omogućavaju direktan pogled na grad. Posljednjih pet stotina metara puta morade preći u prvoj brzini, a onda se nađe pred jednom ogromnom kućerinom vratolomne arhitekture, koja je u svojoj polovičnoj dovršenosti svjedočila o jazu između graditeljevih mogućnosti i želja. Na vrhu dugačkih vanjskih stepenica, Zelenko ga je čekao na ulazu u svoj stan.
Bio je to jedan od onih ljudi kakve Mirvad nije volio, sa kosom masnom i sjajnom i kožom suhom i iscpucalom, u jeftinoj pijačarskoj trenerci, crnoj i smrdljivoj. Uska ramena su mu izgledala kao da mu ih je neko dobrano zasolio, a to je ustvari bila pirotehničareva perut, koja mu je ispadala iz kose i obrva. Stan mu je mirisao po sumporu, paljevini i crvotočnoj drvenariji, a na stolu je držao flašu na kojoj je pisalo „cijeđeni luk“.
Mirvad odbi ponuđenu kafu i odluči da se strpi po pitanju odlaska u toalet, pa odmah pređe na posao. „Ženi mi se jaran što mi je k’o brat…“, započeo je, pa sve po redu, šta je i kako je bio zamislio. Dok je govorio, primijetio je da Zelenku lijevo oko bježi kao kod kameleona i zbog toga osjetio blagu jezu. Pomisli ko bi pobijedio da se potuku i reče sam sebi da je bolje da se ne potuku.
Nakon klijenta, govorio je pirotehničar. Glas mu je treperio kao saz, ali hrđa na glasnim žicama je činila svoje, tako da nije imao srebrenkast zvuk, već nekako kao da svake sekunde pomalo umire. Rekao je kako su njegove mogućnosti praktično neograničene i kako u pirotehnici, kao u tolikim drugim sferama ljudske djelatnosti, važi ona naša stara narodna „koliko para, toliko muzike“. „Prema tome“, reče iskusni pirotehnik, „sve je do toga koliko si ti kao ti spreman da uložiš para.“
Mirvadova supruga, žena tek zatrudnila, to ne bi smjela saznati, ali on je odmah tu dao čovjeku petsto maraka kapare, uz pogodbu da dadne još toliko kad roba bude isporučena. Kasnije mu je bilo krivo što se toliko zaletio, moglo se možda pregovarati još malo pa spustiti cijenu stoju ili dvije, ali nema veze. Ipak je to bilo za Jozu, a ako je iko zaslužio, on je bio taj. Jozo ih je zaposlio, prvo njega, poslije i njegovog brata, a kad je tata bio u bolnici, onda je Jozo sredio da mu se dadne zasebna soba i da ga vizita obilazi duplo češće. To što mu je Zelenko rekao na rastanku da je s tom porudžbinom učinio usput još jedno istinski dobro djelo, jer je s njome dao i njemu priliku da se iskaže kakvu odavno zaslužuje, a kakvu on kao istinski profesionalac u našem društvu podobnih teško može dobiti, to je Mirvad zaboravio bio odmah pošto mu je bilo rečeno, bolio ga kurac što bi rekli stariji.
A Zelenko Aleksandarbegović je to bio sasvim iskreno rekao i još je nešta bio naumio da kaže, samo nije stigao jer je Mirvad sjeo u auto i odjurio tako da je njega izrešetao šljunkom po nogama, odbio mu ručkicu na rajfešlusu pri tome, rajfešlus na trenerci na nogavici što ima. Vrlo brzo je nestao niz drum kos kao nos, a Zelenko je rekao praznini ispred sebe: „Mladiću, poslao vas je gospod bog…“
Svu kaparu i još svojih osam banki potrošio je pirotehnik amater za kupovinu repromaterijala. On nije imao vozila i išao je pješice dvanaest puta u nabavku, od čega tri puta u Istočno Sarajevo i dva puta na Ilidžu. Donio je boga oca i započeo sa radom. Kao i svi drugi posvećeni ljudi, Zelenko je imao svoju pirotehničku filozofiju i u toj filozofiji predivne ideale. Predstojeća raketa imala je da predstavlja ostvarenje tih ideala, sublimaciju svega onoga što je on o pirotehnici kroz život naučio, a već je četrdeset godina bio u tome.
Na dan prije vjenčanja, to jeste u jedan sat poslije ponoći na dan vjenčanja, pijani Mirvad nazva iz kafane i reče: „Zelenko brate“, istim načinom kao da je otpjevao poznati stih „okuj me care“, nakon čega je nabaljezgao svašta o svojim očekivanjima od njegove rakete, miješajući u to pohvale mladoženji i mladoj, te uzvišene misli o životu tipa „samo jednom se živi, daj nam svega“. Zelenko ga je slušao sa umilnim smiješkom, jer mu je prijalo da upija svijest o vlastitoj važnosti, a onda je na kraju rekao kako misli da će Mirvad biti zadovoljan. Onda Mirvad nije spustio, i Zelenko ga je čuo kako se dernja negdje u kafani: „Lik se ulojio, smrdi na govna, nije normalan, al’ pravi bombe bolje nego Osama Bin Laden…“ To ga je donekle pogodilo, ali smirila ga je misao o tome kako će sutra od istog tog čovjeka uzeti pet stoja, otići lijepo na picu, otići uzeti farmerke, struju platiti, pelet poručiti.
Sutradan kum dođe po raketu sa kedijem. Raketa je stajala pokrivena čaršafom, a Zelenko, sada okupan i čiste kose, prvo upita hladnim glasom: „Gdje su mi pare?“ Kum ih pokaza, a pirotehnik strgnu šaršaf i otkri raketu, čiji neočekivani četvrtasti oblik šporeta ne učini od prve da se Mirvad zadivi, već prije da pomisli kako ga Zelenko hoće prevariti. Pokušao se cjenkati, na što je pirotehnik dostojanstveno objasnio kako se on u životu drži riječi koje je dao, pa onda to očekuje i od drugih. Mirvad dade pare, primi instrukcije kako da je potpali, utovari raketu u kedi i ode opet onako naglo kao prvi put, a Zelenko ode u mesaru kupiti džigerice, od koje je on sebi pravio napitak u blenderu, isprži je prvo, onda je ubaci u blender i sipa joj ulje, sirće, cijeđeni luk, cijeđeni krompir, surutku, guščija jaja, tečni margarin, đus i kiselu vodu, pa sve to blenda osam minuta, a na kraju krajeva, ovisno od toga šta se njemu pije, slatko ili slano, šećeri ga ili soli.
Kako je bio pri parama, kupio je jače nego kilo džigerice, a kad je otišao u supermarket da uzme đusa, uzeo je i kilu cedevite, da s njome pojača napitak, jer on je uopšteno imao povjerenja u razne praškove. Napravio je punu posudu za salatu, pružio u to jednu dugačku slamku, izrađenu od tri standardne spojene, pa se namjestio na balkonu da dočeka vrhunac svoje karijere, svoje ovozemaljsko čudo. Napunio je i kredit usput, pa je zvao da mu se donese pica i sa picom hladna kola, a za desert palačinci, „orahom pospi, nemoj mi keksa“. Da para porodi paru, kupio je i nekolike listiće za bingo, pa je tako sjedio i uživao u životu, i sve je bio zamišljao kako je sad tamo njima na svadbi, a sebe je pri tome vidio kao mladoženju i sav je bio pretrnuo od miline i vrućine što je u maštariji držao malu ručicu od mlade u svojoj ogromnoj od građevine, koja je takva slatka i malešna da, kad se skupi u šaku, nije veća od kokošijeg jajeta.
Po specijalnom zahtjevu mladenaca, a po posebnoj tarifi opštinskog matičara, sudbonosno „da“ bi planirano da se izgovori u ponoć. Kad je vidio da raketa nije poletila ni poslije osam, Zelenko je zvao Mirvada da ga pita šta je reć’, na što ga je ovaj upoznao sa stanjem stvari. Pirotehničar mu reče: „Ona će i ovako biti grandiozna, ali ako ti hoćeš da je još dodatno pojačaš, onda uzmi plastičnu flašu od litar i po, naspi u nju benzina, otvori gore poklopac na vrhu i spusti je unutra. Taman još toliko i ima mjesta u njoj, puna je k’o sardina.“
Kum je, normalno, htio veće i bolje, pa je našao plastičnu flašu od litar i po, nasuo u nju benzina, otvorio gore poklopac na vrhu i spustio je unutra, a taman je još toliko mjesta i bilo u njoj, inače je bila puna k’o sardina. Onda je postavio raketu na njeno mjesto, kraj nje dvojicu koji će je na njegov mig upaliti i otišao da obavi svoje kumovske dužnosti, jer već je bilo pet do dvanaest.
„Da li vi, Serafina…“, matičar će. „Da, kako ne!“, Serafina će. Potom će opet matičar: „Da li vi, Jozo…“ Jozo se izjasni potvrdno. „Proglašavam vas vjenčanim, možete poljubiti mladu!“, svečano objavi matičar, a Jozo i Serafina stadoše da se strasno ljube, na što ih je snimalo brat bratu stotinu raznih kamera, ko je god od familije i prijatelja imao, upalio je da zabilježi jedan tako značajan i velik momenat. Kum je dao momcima znak: „Pali!“
Raketa je bila teška, a njeno polijetanje sporo. Upalivši fitilj, kom je trebalo nekih tridesetak sekundi da izgori, zapalio se prvi pogon, od kog se raketa uzdigla na dvadesetak centimetara od zemlje i stala da se kreće lebdeći kao kakav duh, a onda, kad se zapalio drugi pogon, krenula je da se penje, ali ni to nije bilo baš brzo i kako to inače rakete rade, već više kao stari dobri balon, polako, saburli.
„Gledajte!“, povika jedan svat upirući prstom u nebo. Glave slijepljenje gelovima i skorene lakovima okrenuše se i ugledaše nekakav šporet kako se tromo penje u nebo, uz pomoć prekrasnih, intenzivno crvenih bengalskih vatri, što su mu izbijale iz dna kao iz kakve parobrodske peći i ostavljele za sobom stub gustog dima. Iskoristivši ovaj trenutak sveopšte pažnje, kum Mirvad povika: „Ovo je od vatromet od kuma, ovo je od mene za mog brata Jozu!“
Utom se šporet za pola stotinke pretvori u bijelu svijetleću kuglu koja začas naraste i prekri noć bjelilom gustim kao kefir, a onda se prolomi i grmljavina uzrokovana eksplozijom, koja je potom uporedo trajala sa tom zasljepljujućom bjelinom čitavih petnaest sekundi, što je bilo dovoljno da pola svatova pomisli samo za sebe kako su pomrli; oni su se poslije toga, kad je pirotehnička manifestacija prošla, osjećali kao da su uskrsli.
Nažalost, mlada je stvarno umrla. Bila je to malo starija djevojka, koja je u ratu živjela na veoma nepovoljnoj lokaciji, gdje je mnogo granata padalo, tako da je ona bila istraumirana od takvih stvari i njeno srce je puklo od straha. Neko od svatova usvinjenih alkoholom primijeti čovjeku do sebe, cereći se pri tome glupavo kako samo ljudski stvor umije, da bi se Jozo sada mogao prijaviti u Ginisovu knjigu rekorda kao čovjek koji je najbrže ostao udovac. Muziku i veselje zamijeniše kuknjava i naricanje. „Ubij me, Jozo, molim te!“, vikao je kum istežući vrat i stavljajući mladoženji u ruku veliki nož za rezanje mesa, ali mladoženjina obamrla ruka nije mogla u tome trenutku držati šta bilo, niti mu je svijest mogla bilo šta registrirati; on je u tome trenutku bio potpuno uništen čovjek, neko ko je odjednom ostao bez svega.
Za to vrijeme, u jednoj od onih zabačenih sarajevskih mahala što su na najvećim nadmorskim visinama, ali svojim položajem ne omogućavaju direktan pogled na grad, Zelenko Aleksandarbegović, sjedeći na balkonu svog nedovršenog, avangardno započetog doma i gustirajući džigerični napitak na slamku, razmišljao je o tome kako je život nepošten i kako bi njemu, da je u Njemačkog, država obezbijedila sve, samo da radi to u čemu je tako dobar, slobodno kaži – najbolji, ali to ne treba shvatiti kao da je bio loše raspoložen, nego baš naprotiv.
