1.
Stigli smo jutros i nisu nas dobro primili, jer na plaži nije bilo nikog osim hrpe mrtvih frajera i hrpe dijelova frajera, tenkova i uništenih kamiona. Meci su stizali sa svih strana, a meni takva frka baš nije neki užitak. Skočili smo u vodu, ali bila je dublja nego što je izgledala i poskliznuo sam se na konzervu. Tipu koji je bio odmah iza mene projektil koji je stigao raznio je tri četvrtine face, a ja sam sačuvao konzervu za uspomenu. Stavio sam mu komade face u svoj šljem i dao sam mu ih, pa se on krenuo liječiti, ali izgleda da je krenuo krivim putem jer je ušao u vodu sve dok nije izgubio oslonac a mislim da se dolje na dnu ne vidi dovoljno dobro da se ne izgubi.
Onda sam potrčao u dobrom smjeru i stigao sam taman na vrijeme da posred face dobijem nečiju nogu. Pokušao sam napasti frajera, ali mina je od njega ostavila samo komadiće s kojima se nije dalo baratati, pa sam ignorirao njegov potez i nastavio.
Deset metara dalje, pridružio sam se trojici drugih frajera koji su stajali iza betonskog bloka i pucali na ugao zida, malo više. Bili su mokri od znoja i od vode i ja sam sigurno bio isti takav, pa sam kleknuo i počeo i sam pucati. Vratio se poručnik, držao si je glavu objema rukama i crveno mu je curilo iz usta. Nije baš djelovao zadovoljno i ubrzo se ispružio po pijesku, otvorenih usta i s rukama ispred sebe. Prilično je isprljao pijesak. A to je bio jedan od zadnjih čistih kutaka.
Odatle, naš nasukani brod izgledao je kao prvo potpuno kretenski a osim toga nije više uopće izgledao kao brod, kad su na njega pala dva projektila. To mi se nije sviđalo, jer su u njemu bila još dva moja prijatelja, s mecima koje su dobili kad su ustali da iskoče. Potapšao sam po ramenima onu trojicu koji su pucali sa mnom i rekao sam im: „Dođite, idemo“. Naravno, pustio sam ih da krenu ispred mene i imao sam dobar nos jer su prvog i drugog skinula ona dvojica koja su nas skidali kao na streljani, i preda mnom je ostao samo još jedan, jadan stari, nije imao sreće, čim se riješio onog gadnijeg, drugi je taman imao vremena da ga ubije prije nego što sam se ja pobrinuo za njega.
Ta dva gada iza ugla zida imala su strojnicu i hrpu metaka. Okrenuo sam strojnicu u drugom smjeru i stisnuo ali brzo sam prestao jer mi je paralo uši, a osim toga i strojnica se zaglavila. Valjda je bila poštelana da ne puca u krivom smjeru.
Tamo sam imao malo mira. S gornjeg dijela plaže bio je dobar pogled. Na moru se dimilo na sve strane, a valovi su bili visoki. Vidjele su se i munje od pucnjave velikih oklopnjaka i njihovih granata kako prolaze iznad glava uz čudnu gluhu buku, kao cilindri zvuka koji buše rupe kroz zrak.
Stigao je satnik. Ostalo nas je samo jedanaest. Rekao je da to nije puno ali da ćemo se i tako snaći. Kasnije su nas kompletirali. U početku nas je poslao da kopamo rupe; mislio sam da će biti za spavanje, ali ne, morali smo se spustiti u njih i nastaviti s pucnjavom.
Na svu sreću, razdanjivalo se. Sad su se s brodova iskrcavale velike hrpe, ali ribe su im se provlačile kroz noge da se osvete za gužvu i većina ih je padala u vodu i dizala se urličući kao izgubljene duše. Neki se i nisu dizali, i odlazili su plutajući na valovima i satnik nam je odmah rekao da napredujući iza tenka neutraliziramo gnijezdo strojnica koje je baš počelo ponovo pucati.
Stali smo iza tenka. Ja sam bio zadnji jer baš nemam povjerenja u kočnice tih makina. Ali ipak je ugodnije hodati iza tenka jer se više ne moraš zapetljavati u bodljikavu žicu i stupiće koji pred tenkom padaju sami od sebe. Ali nije mi se sviđalo kako tenk fašira leševe sa zvukom kojeg se teško sjetiti – u taj čas, zvuk je prilično prepoznatljiv. U roku od tri minute, naletio je na minu i počeo gorjeti. Dva frajera nisu uspjela izaći a treći je uspio, ali mu je jedna noga ostala u tenku i ne znam je li to primijetio prije nego što je umro. Ipak, dvije tenkovske granate su već pale na gnijezdo strojnica i porazbijale jaja i frajere. Onima koji su se iskrcavali je to bilo poboljšanje, ali onda je pak jedna protutenkovska baterija počela pljuvati i bar dvadeset ih je palo u vodu. Ja sam se bacio na trbuh. Sa svog mjesta, vidio sam ih kako pucaju kad bih se malo nagnuo. Lešina flambiranog tenka me malo štitila i brižljivo sam nanišanio. Glavni pucač je pao jako se savijajući, mora da sam ga pogodio malo prenisko, ali nisam ga mogao dokrajčiti, prvo sam morao skinuti tri druga tipa. Bilo mi je slabo, na svu sreću od buke gorućeg tenka nisam čuo kako bleje – i trećeg sam ubio polovično.
Osim toga, sa svih strana je i dalje skakalo i dimilo se. Poštenski sam si protrljao oči da bolje vidim jer od znoja nisam vidio ništa a satnik se vratio. Služio se samo lijevom rukom. „Možete li mi desnu ruku vrlo čvrsto svezati za tijelo?“ Rekao sam da mogu i počeo sam ga zarolavati u zavoje a onda je s obje noge odskočio od zemlje i pao na mene jer je iza njega sletjela jedna granata. Smjesta se ukočio, navodno se to događa kad umrete jako umorni, u svakom slučaju, tako ga je bilo lakše maknuti s mene. A onda sam valjda zaspao i kad sam se probudio buka je dolazila iz veće daljine, a jedan od onih frajera s crvenim križem na šljemu mi je točio kavu.
2.
Kasnije, krenuli smo prema unutrašnjosti i trudili smo se da savjete instruktora i stvari koje smo naučili na manevrima provedemo u praksi. Mikeov džip se baš vratio. Fred je vozio, a Mike je bio u dva komada; naišli su na željeznu žicu. Ovog časa ostale tutače opremamo čeličnom oštricom na prednjem kraju jer je prevruće da se vozimo s podignutim šoferskim staklom. Još uvijek pljuje sa svih strana i stalno idemo u patrole. Mislim da smo napredovali malo prebrzo i imali smo problema održati kontakt s ekonomatom. Jutros su nam rasturili bar pet oklopnjaka, a dogodila se i jedna smiješna stvar, bazuka nekog frajera je krenula za projektilom a on je ostao zakačen za remen. Čekao je dok nije došao na četrdeset metara i spustio se padobranom. Mislim da ćemo morati tražiti pojačanje jer mi se čini da sam upravo čuo zvuk kao od vrtnih škara, bit će da su nas odsjekli od pozadine…
3.
…To me podsjeća na ono od prije šest mjeseci kad su nas isto tako upravo odsjekli od pozadine.
Trenutno smo po svemu sudeći potpuno okruženi, ali više nije ljeto. Na svu sreću, ostalo nam je hrane i imamo municije. Moramo se izmjenjivati svaka dva sata i držati stražu, to postaje zamorno. Oni drugi uzimaju uniforme od naših frajera koje zarobe i oblače se kao mi i moramo biti oprezni. I uz sve to više nemamo električne struje a sa sve četiri strane nam u face stižu granate. Za sad se trudimo ponovo uspostaviti kontakt s pozadinom; moraju nam poslati avione, ponestaje nam cigareta. Vani se čuje buka, sigurno se nešto sprema, nema čovjek više vremena ni kacigu skinuti.
4.
I te kako se nešto spremalo. Četiri oklopnjaka su stigla skoro dovde. Ugledao sam prvog dok sam izlazio, smjesta je stao. Granata mu je uništila jednu gusjenicu, odjednom se odmotala uz odurnu škripu željezarije, ali top s oklopnjaka se ne zašteka zbog takve sitnice. Dohvatili smo bacač plamena; s tim sistemom je nezgodno što treba otvoriti kupolu oklopnjaka prije nego što se poslužite bacačem, inače eksplodira (kao kestenje) i frajeri unutra se loše skuhaju. Nas trojica samo krenuli otvoriti kupolu pilom za metal, ali stigla su još dva oklopnjaka i morali smo ga rasturiti bez zarezivanja. Drugog smo isto rasturili, a treći se okrenuo za sto osamdeset, ali to je bila varka jer je stigao vozeći u rikverc; osim toga, malo nam je bilo čudno vidjeti da puca na frajere koji ga slijede. Kao rođendanski poklon, poslao nam je dvanaest granata osamdesetosmica; ako se budemo htjeli ponovo služiti kućom morat ćemo je popravljati, ali bit će brže da uzmemo neku drugu. Na kraju smo se trećeg oklopnjaka riješili tako što smo bazuku napunili praškom za kihanje tako da su oni unutra toliko lupali glavom u zidove da smo izvukli samo leševe. Samo je vozač još bio malo živ ali glava mu je zapela u volan i nije ju mogao izvući, pa smo onda, umjesto da uništavamo oklopnjak kojem ništa ne fali, frajeru odrezali glavu. Iza oklopnjaka, motociklisti sa strojnicama su se branili u krugu, opaki ko kopriva, i uspjeli smo ih se riješiti tek zahvaljujući jednom starom motokultivatoru. Za to vrijeme, na glavu nam je isto stiglo nekoliko bombi, pa čak i jedan avion kojeg je naš POT taj čas srušio, premda ne namjerno jer oni u principu pucaju na tenkove. Satnija je izgubila Simona, Mortona, Bucka i P.C.-ja, a ostaju nam svi drugi i jedna Slimova ruka.
5.
Još uvijek u okruženju. Sad već dva dana pljušti bez prestanka. Krov ima svaki drugi crijep, ali kapi padaju baš kako treba pa nismo zbilja mokri. Nemamo ni najblažeg pojma koliko će to još trajati. Još uvijek patrole, ali bez treninga je dosta teško gledati kroz periskop a i naporno je stajati s blatom nad glavom dulje od petnaest minuta. Jučer smo sreli još jednu patrolu. Nismo znali jesu to naši ili oni od preko puta, ali pod blatom nam nije ni palo na pamet da pucamo jer je nemoguće ikoga povrijediti, puške odmah eksplodiraju. Sve smo pokušali da se riješimo blata. Polijevali smo ga benzinom; kad gori suši se, ali kasnije si spržiš noge kad staneš na to. Pravo rješenje je da kopaš sve do čvrste zemlje, ali patrolirati u čvrstoj zemlji je još teže nego u blatu. Na kraju ćemo se kako-tako ipak naviknuti. Jedino je gnjavaža što toliko blata proizvodi i plime. U ovom času je sve u redu, blato je pod branom, ali nažalost, uskoro će se opet popeti do prvog kata, a to zbilja nije ugodno.
6.
Jutros mi se dogodila jedna gadna stvar. Bio sam pod hangarom iza barake, i baš sam spremao dobar štos za dva frajera koja se dalekozorom dobro vide i koji nas upravo pokušavaju naciljati. Imao sam mali minobacač osamdesetjedinicu, i htio sam ga staviti u dječja kolica a Johnny se trebao prerušiti u seljanku i gurati ih, ali prvo mi je minobacač pao na nogu; takve stvari mi se trenutno često događaju, a nakon toga je bacač opalio dok sam skakutao držeći se za nogu, i jedna od onih stvarčica s krilcima otišla je eksplodirati na drugom katu, točno u satnikovom klaviru, taman dok je on svirao Jada.
Napravilo je paklensku buku, klavir je uništen, ali najgore, satniku nije bilo ništa, odnosno ništa što bi ga spriječilo da me umlati. Na svu sreću, odmah potom je u sobu stigla i jedna osamdesetosmica. Satnik se nije sjetio da su naciljali po dimu od prve eksplozije, i zahvalio mi je govoreći da sam mu spasio život jer sam ga natjerao da siđe; što se mene tiče, više me ništa nije zanimalo jer sam već dobio dva slomljena zuba a i zato što su sve boce bile točno ispod klavira.
Sve smo više okruženi, bljuju po nama non-stop. Na svu sreću, vrijeme se popravlja, kiša sad ne pada više od osamnaest sati dnevno, za mjesec dana možemo očekivati pojačanje avionom. Imamo namirnica za tri dana.
7.
Avioni su nam počeli bacati stvari padobranima. Razočarao sam se kad sam otvorio prvi paket, unutra je bila hrpa lijekova. Mijenjao sam se s doktorom za dvije table čokolade s lješnjacima, one dobre, a ne one svinjarije iz redovnih porcija, i za pola čuture konjaka, ali to je nadoknadio jer mi je sredio zdrobljenu nogu. Morao sam mu vratiti konjak, inače bih sad još imao samo jednu nogu. Gore je opet počelo grmjeti; ima jedna mala čistina i bacaju još padobrana, ali izgleda da su ovaj put to frajeri.
8.
Bili su frajeri. Dvojica su zbilja smiješni. Izgleda da su se cijelim putem natezali i vježbali judo, mlatili se i kotrljali po svim sjedištima. Skočili su u isto vrijeme i nastojali jedan drugom nožem prerezati konopce od padobrana. Nažalost, vjetar ih je razdvojio pa su morali nastaviti pucati iz puške. Rijetko kad se vide tako dobri strijelci. Ovog časa ih pokapamo jer su pali s malo velike visine.
9.
Okruženi smo. Naši oklopnjaci su se vratili a oni drugi nisu izdržali. Zbog noge se nisam mogao ozbiljno boriti, ali sam ohrabrivao svoje kompiće. Bilo je jako uzbudljivo. S prozora sam dobro vidio, a padobranci koji su jučer stigli su se mlatili ko vragovi. Sad imam šal od padobranske svile, žuto i zeleno na smeđem, i to mi dobro stoji uz boju brade, ali sutra ću se obrijati da dobijem odobrenje za bolničko odsustvo. Bio sam toliko uzbuđen da sam Johnnyja mlatnuo ciglom po glavi kad je promašio nekog tipa, i sad imam još dva zuba manje. Ovaj rat je strašno loš za zube.
10.
Navika prigušuje dojmove. Tako sam rekao Huguette – one imaju takva imena – dok smo plesali u centru Crvenog križa, a ona je odgovorila: „Vi ste junak“, ali nisam stigao pronaći neki fini odgovor jer me Mac potapšao po ramenu pa sam mu je morao prepustiti. Druge slabo govore, a orkestar je svirao puno prebrzo. Noga me još malo gnjavi, ali za petnaest dana je gotovo, opet krećemo. Bacio sam se na jednu našu curu, ali smeđa boja uniforme je preteška, to isto prigušuje dojmove. Ovdje ima puno cura, ipak razumiju što im se kaže i zato sam crvenio, ali se s njima ne može baš bogzna što raditi. Izašao sam i odmah sam našao puno drugih cura, druge vrste, s više razumijevanja, ali po petsto franaka minimum, a i to je popust jer sam ranjenik. Čudno, te pak imaju njemački naglasak.
Kasnije sam izgubio Maca i popio puno konjaka. Jutros me grozno boljela glava, tamo gdje je udarao vojni policajac. Više nisam imao novaca jer sam na kraju kupio francuske cigarete od nekog engleskog časnika, čuo sam ih kako prolaze. Upravo sam ih bacio, odurne su, pametno je napravio što ih se riješio.
11.
Kad izlaziš iz dućana Crvenog križa s kartonskom kutijom za cigarete, sapun, slatkiše i novine, po cesti te slijede pogledima a nije mi jasno zašto, jer svoj konjak prodaju dovoljno skupo da si mogu nešto kupiti, a ni žene im nisu besplatne. Noga mi je skoro do kraja zarasla. Mislim da neću više dugo ostati ovdje. Prodao sam cigarete da mogu malo izaći a kasnije sam napao Maca ali nije ih lako pustio. Počinjem se dosađivati. Večeras idem u kino s Jacqueline, nju sam jučer navečer upoznao u klubu, ali mislim da nije baš pametna jer mi cijelo vrijeme odguruje ruku i uopće se ne miče dok pleše. Ovi ovdašnji vojnici me užasavaju, previše su ofucani i nema ih dvojica s istom uniformom. Na kraju, nema druge nego čekati večer.
12.
Opet tu. Svejedno, u gradu je ipak bilo manje dosadno. Napredujemo jako sporo. Svaki put kad završimo artiljerijsku pripremu, pošaljemo patrolu i frajeri iz patrole svaki put nadrapaju od nekog izoliranog strijelca. Onda opet krenemo s artiljerijskom pripremom, pošaljemo avione, oni sve rasture, a tri minute kasnije izolirani strijelci opet počnu pucati. Ovog časa se vraćaju avioni, nabrojao sam ih sedamdeset i dva. Nisu to baš neki veliki avioni, ali selo je malo. Odavde se vidi kako bombe padaju u spiralama i proizvode malo prigušen zvuk, s lijepim stubovima prašine. Opet ćemo krenuti u napad, ali prvo treba poslati patrolu. Blaženi ja, i ja sam u njoj. Treba preći oko kilometar i pol pješice a ja ne ne volim tako dugo hodati, ali u ovom ratu ti nikad ne daju da biraš. Skrivamo se iza ruševina prvih kuća a mislim da u cijelom selu više ni jedna ne stoji. Izgleda da ni stanovnika nije baš puno ostalo a oni koje vidimo nas čudno gledaju ako još imaju čime, ali moraju shvatiti da ne možemo riskirati da izgubimo ljude kako bismo ih spasili zajedno s kućama; uglavnom su to ionako stare i bezvezne kuće. A osim toga, to je za njih jedini način da se riješe onih drugih. Uostalom, to oni uglavnom i shvaćaju, premda neki od njih smatraju da to nije jedini način. Konačno, i njih se to tiče, a možda im je bilo stalo i do njihovih kuća, ali s obzirom na stanje u kojem su sada, više vjerovatno nije tako.
Nastavljam s patrolom. Opet sam zadnji, to je pametnije, a prvi je upravo upao u rupu od bombe punu vode. Izašao je s punim šljemom pijavica. Poveo je i jednu veliku, totalno zaprepaštenu ribu. Na povratku, Mac ju je naučio da šeni, a riba ne voli žvakaću gumu.
13.
Upravo sam primio pismo od Jacqueline, sigurno ga je dala nekom drugom frajeru da ga pošalje jer je stiglo u našoj koverti. Zbilja je to čudna cura, ali vjerovatno sve cure imaju neobične misli. Od jučer smo malo uzmaknuli, ali sutra ćemo opet napredovati. Stalno ista totalno uništena sela, od toga se čovjek izdeprimira. Pronašli smo potpuno novi radio. Upravo ga isprobavaju, premda ne znam može li se lampu zbilja zamijeniti komadom svijeće. Mislim da da: čujem da svira Chattanooga, na to sam plesao s Jacqueline malo prije nego što sam otišao. Mislim da ću joj odgovoriti ako budem imao još vremena. Sad pak svira Spike Jones; i tu glazbu volim i volio bih da sve završi i da odem kupiti civilnu kravatu s plavim i žutim prugama.
14.
Odmah krećemo. Opet smo sasvim blizu fronta i opet stižu granate. Pada kiša, nije jako hladno, džip ide dobro. Sad ćemo izaći iz njega i nastaviti pješice. Izgleda da se može naslutiti kraj. Ne znam po čemu se to vidi, ali htio bih pokušati izvući se iz svega što komotnije moguće. Još ima mjesta gdje se može debelo nastradati. Ne može se predvidjeti kako će biti.
Za petnaest dana imam novi dopust i napisao sam Jacqueline da me čeka. Možda to nisam trebao napraviti, ne treba se čovjek odmah upecati.
15.
Još uvijek stojim na mini. Jutros smo krenuli u patrolu i ja sam išao zadnji kao i obično, svi su prošli pokraj nje ali ja sam čuo klik ispod svoje noge i stao sam kao ukopan. Te eksplodiraju tek kad se makne noga. Ostalima sam dobacio što sam imao u džepovima i rekao sam im da odu. Potpuno sam sam. Trebao bih čekati da se vrate, ali rekao sam im da se ne vrate, i mogao bih se pokušati baciti na trbuh, ali užasavalo bi me da živim bez nogu. Zadržao sam samo svoju bilježnicu i olovku. Bacit ću ih prije nego što promijenim nogu a apsolutno to moram napraviti, jer mi je dosta rata i jer me podilaze mravci.
Priča je objavljena 1949. godine u istoimenoj zbirci priča.
Prevela: Milena Benini
Priredio: Mili Đukić