ŠTO NAM VIŠE TREBA?
ostao si mi u rukama
prepoznajem tvoj pokret
učenje materinskog jezika
i duboko zasijecanje
do srca stvari
šivanje rane
još uvijek traje
kutovi sobe stoje na mjestu
nitko ne kreće prema tebi
prerano je još za
zadovoljstvo još sve stvari
ne stoje na svom mjestu
zatočene u svojoj nepokretnosti
dijeliš zatočeništvo s
njima
ostao si mi u rukama
zajedno buljimo kroz prozor
što nam više treba
ODGAĐANJE SUDNJEG DANA
oprani su kistovi
spremni za novu sliku
za novu kombinaciju svjetla
ponekad mi se čini da
će Posljednji sud
mimoići selo u kojem
živim
da će se nebo svugdje
rastvoriti svugdje
osim ovdje
čini mi se da će ovdje
sve ostati jednako
tisućljećima i da
nitko neće javiti
kako je svijet
osuđen
neću znati kako
smo prošli
koliko koza koliko ovaca
oprani su kistovi i na
njima nema traga
prošle slike
možemo početi iznova
odgađati Sudnji dan
NEMA VIŠE SLUČAJNIH SUSRETA
civilizacija smrti
podučava
da je između mene i
tebe
nepremostiv jaz
civilizaciju smrti
ne obvezuje nitko
od mrtvih
i svi kao da jedva
dočekaju
nečiju smrt
eda bi se mogli
više rasprostrijeti
uvećati svoj posjed
zašto mi nikad
nisi objasnio
što to sa smrću
prestaje
nema više slučajnih susreta
ZVJEZDICE NA SVODU
veselim se večeri
kao prijateljstvu
koje nosi sa sobom
razlog postojanja
večer prijateljica
ne smijem zaboraviti
zemlju koja tu oko
mene diše
i ona poznaje razlog
stablo na koje se možeš
osloniti
postelja u kojoj možeš
ležati
nudi se toliko toga
zvjezdice na svodu
sam sa svojim tijelom
pozdravljaš
ozdravljaš
zdrav si
samo malo umoran
i spava ti se
SHVATIT ĆEŠ ME
kušnja za kušnjom
i drugačiji krajevi
jednom kad budeš
starac
jednom kad budeš
starica
cijeli moj život
prezren u fasciklu
stoji
mogu mu mahnuti
rukom
odmaraj se
ti što si prešao
sve granice izdržljivog
shvatit ćeš me
ČISTO, GOLO I GIPKO
vježbam ruku
ornamentom
ukrasi padaju
po stranicama
kao pozivnice
s drugog svijeta
tamo je vrtložno
i beskonačno
vječno rekli bismo
ovdje je sama prolaznost
iz časa u čas
prolazi vrijeme
ali kao da ništa ne nosi
sve ostaje sa mnom
i kao da se čahuri
moram se dovijati
ne bih li izbavila
svoje biće iz te
čahure
i čisto golo i gipko
predala ga u cijelosti
nek prolazi
SREĆA NETAKNUTIH SATI
moram opisati svijet
da bih se mogla kretati
preda mnom je još
puno godina kretanja
iza mene je puno
godina uzaludnog
pisanja
iza mene je puno pisama
zato sam sada ovdje
gdje se svode računi
i nebo je sasvim nisko
do gležanja kako već
rekoh
sreća netaknutih sati
počinje
obilje vremena
NE OPOVRGAVAM
jedna druga soba
i jedan čovjek u njoj
jedna druga kuća
i jedan čovjek u njoj
usamljen
gleda televizijski program
nećemo se susresti
a suđeni smo jedno drugom
moram se pomiriti s tim
nesusretom tom nesrećom
bolje rečeno
i moram biti u svojoj sobi
u svojoj kući
brojati zemaljske dane
izmišljati bolju stvarnost
ali to mi ne uspijeva
prešućujem
sve iskrene riječi
sve govorim
ne mora se baš tu
sada upaliti vatra
očiglednu zabludu
dočekujem kao
istinu
ne opovrgavam
a u sebi žarko molim
dan noć
ne gaseći svijeće
to malo svjetalce
u mojoj unutrašnjosti
hrani se riječima
ispisanim u tišini
hrani se prisutnošću
one druge sobe
i onog čovjeka u njoj
ŽIVA IGRAČKA
sve govori o tome
da te nema
sve šuti o tome
da te ima
dakle, šutjela ili govorila
ne mogu izbjeći tebe
možda bi ti više volio
da ti pričam o svom
vrtu ili o svojoj kući
o svojim susjedima
da ti opisujem svoje
podnebesje možda bi
više volio
uostalom ti si sada
u poziciji da biraš
mene si ostavio među
stvarima živo tijelo
pomalo smiješno
živa igračka
slutim da si našao
dobro društvo tamo
u vječnosti
zabavljate se promatrajući
nas kako srljamo u
ništavilo
gledate nas kako na
riječi stavljamo utege
i kako padamo pod
njihovom težinom
ponekad se čudim
što nisam s tobom
što još radim ovdje
pitam se
KAO MALO DIJETE
ponekad mi se javlja
budući strah
kako ću preživjeti
sve te godine
koje slijede
kako ću preživjeti
još koju blisku
smrt
kako ću konačno
ostati potpuno
sama
strah se javlja jutrom
preko dana nestaje
nadolazeća svjetlost
okupa ga i on
postaje kao malo
dijete za koje
nikad ne znaš
kad će zaplakati
Priredio: Željko Belinić