SMRT KAO IZBAVLJENJE
Čitavim putem do Mostara Bojana i Rikard pričali su o graničnim situacijama ljudskog postojanja, o bečkom psihijatru Viktoru Franklu koji je godinama podnosio strahote nacističkog logora smrti te mu se u beznadnom stanju ponornom ozbiljnošću nametalo pitanje kakav smisao ima čovjekov život, kako smislom ispuniti egzistencijalnu prazninu koja zjapi pred čovjekom. U mostarskom hotelu „Ruža“ Rikard je za vrijeme užine, koja se sastojala od pečenih jaja s prilogom od suhe ovčetine i slanog sira, pokušao skrenuti razgovor na sevdalinke ili pjesme ljubavne s primjesom orijentalne melodike, ne bi li svoju suputnicu i vozačicu, granitno dostojanstvenu damu, privolio barem malčice na svoju pohotljivu stranu. Međutim, ona je svejednako ustrajavala na rastojanju i bivala sve privlačnijom. Nije mu preostalo drugo nego da je i dalje uveseljava zanimljivim pričanjem i zadovoljava se sam sa sobom.
Poslije užine prošetali su dijelom čaršije, ukrašene minaretima brojnih džamija, trgovinama, obrtničkim radionicama, aščinicama i poznatim kamenim mostom koji u jednom luku povezuje obale Neretve. Vožnju su nastavili lijevom obalom Neretve i zaustavili se u slikovitom Počitelju, mjestašcu koje se poput ptičjeg gnijezda uzdiže na obronku brda. Napustivši Počitelj nisu se više zaustavljali sve do Malog Stona s uzgajalištima kamenica, dagnji, prstaca i drugih školjaka, gdje su na otvorenoj terasi uz more pojeli svježe, odnosno žive kamenice s limunom. U Orebić su stigli kasno navečer i smjestili se u kući koju je Bojana prodala domaćem pomorcu Luki, čija supruga ih srdačno dočeka i ponudi s večerom, što su njih dvoje uljudno odbili, nazdravivši domaćici ponuđenim čašama s viskijem i ledom. Vozačica Bojana osjećala se umornom i brzo je zaspala, dok je suputnik u svojoj sobici razbijao sebi glavu kako da joj se približi. Ta ugledna psihoterapeutkinja kao da je u borbi protiv licemjerja u seksualnom životu posve zanemarila sam taj život. Zar ona stvarno živi bez seksualnih odnosa? Može li to žena njezinih godina i njezina izgleda? Koliko je mogao zaključiti, ona uopće nije pobožna. A djeluje tako svetački i kreposno!
Ujutro mu je za doručkom pričala o vinogradarstvu na Pelješcu i proizvodnji dingača, jednog od najboljih vina u Hrvatskoj. Poslije doručka prošetali su orebićkim plažama, posjetili franjevački samostan s crkvicom Gospe od anđela, odakle se pruža predivan pogled na Pelješki kanal i otok Korčulu. U hladovini ispred gotsko-renesansne crkvice Rikard ju nježno uhvati za ruku i šapne joj Goetheove stihove – Ah, tamo, tamo, ja bih s tobom samo! – ali je nije uspio prenuti iz njene egzistencijalne zagledanosti u tko zna kakvu daljinu. Ne zna je li ona išta osjetila. Međutim, on je dodirom njezine ruke i te kako uvećao svoju muku i najradije bi je na licu mjesta silovao da se nije plašio Gospe od anđela.
Još prije podneva krenuli su u smjeru Dubrovnika. Putem se zaustave u Trstenom, naselju poznatom po egzotičnom renesansnom parku s ljetnikovcem u kojemu se sastajala dubrovačka vlastela, kamo je dolazila pjesnikinja Cvjeta Zuzorić, gdje je živio i radio filozof Nikola Vitov Gučetić, i gdje su boravili mnogi svjetski velikani, između ostalih Tizian, Bayron i maršal Marmont.
U Dubrovniku je Bojana odlučila prenoćiti samo zato što su Dubrovčani počeli vrlo rano voditi brigu o zdravlju, osobito o zaštiti od epidemija. Među prvima u Europi izgradili su veliki lazaret kao prenoćište za putnike u kojemu su pružane pomorske, trgovačke i liječničke usluge. U njemu su putnici, pogotovo oni s Balkana, izdržavali karantenu u trajanju od četrdeset dana. Na Rikardovu primjedbu da su njih dvoje također putnici s Balkana te bi morali ostati u karanteni najmanje četrdeset dana Bojana se prvi put slatko nasmijala.
Umjesto karantene odredili su jedno drugome dva sata za tuširanje, odmor i dotjerivanje. Rikard se na recepciji opskrbio turističkom monografijom grada pomoću koje je, gol golcat na zategnutom krevetu, obnavljao znanje o Dubrovčanima, njihovom višestoljetnom održavanju i širenju trgovačkih i političkih veza sa Srbijom i Bosnom. Posebno ga oduševljavala politička ideja dubrovačkog plemstva glede priznavanja nečije vrhovne vlasti, da u tom slučaju vlast bude što dalje, a odnosi s njom što formalniji, a da istovremeno pruža što djelotvorniju zaštitu grada. Na takvoj razboritosti razvijala se dubrovačka diplomacija, poznata po svojoj snalažljivosti i spretnosti, pogotovo glede iskorištavanja potkupljivosti i ostalih slabosti srpskih i turskih vlastodržaca, ali i obavljanja obavještajnih poslova za zemlje Zapada. Zanimljivo je da su glavnim temeljem svoje države i dokazom njezine slobode Dubrovčani smatrali pravo pružanja azila proganjanima, na čemu im je Rikard bio posebno zahvalan, budući da se i sam osjećao donekle proganjanim. A što je najgore, pogleda niz svoje golo tijelo, na tom je putovanju izložen paklenoj vatri svog spolovila. Možda ga Bojana namjerno kažnjava, a možda će nakon šetnje dubrovačkim Stradunom ipak zavrijediti njeno smilovanje
Oko pet popodne uputiše se kroz gradska vrata Pile u Muzej franjevačkog samostana gdje je pohranjen sav inventar jedne od najstarijih ljekarni u Europi. Prošetali su Stradunom. Poklonili se Orlandovu stupu koji je služio kao simbol slobode, ali i kao stup srama. Ušli u crkvu svetog Vlahe, zaštitnika grada, da im usliši barem jednu od tri želje. Potom su laganim koracima prošli pored Kneževa dvora, na Gundulićevoj poljani poklonili se pjesniku Dubravke i Suza sina razmetnoga, te se baroknim stepeništem popeli na Boškovićevu poljanu, razgledali isusovačku crkvu ukrašenu slikama Gaetana Garcie i odali počast kolegiju u kojemu se školovahu mnogi znameniti Dubrovčani. Uskom uličicom spustiše se do katedrale sagrađene na mjestu gdje je, prema legendi, nekada stajala zavjetna crkva Rikarda Lavljeg Srca koju je dao sagraditi nakon što se po povratku iz križarskih ratova spasio na otoku Lokrumu. Današnju baroknu katedralu krase slike Tiziana, Parmegiana, Andree de Sarta i Palme Mlađega. Izašavši iz katedrale više nisu ulazili u nijednu crkvu ili svjetovni spomenik kulture. Samo su prošli pored Gradskog zvonika, palače Sponza, Dominikanskog samostana s crkvom Ružarija, te u ulici Prijeko, koja se diči s puno malih restorana na otvorenom, ukrašenih starom vinovom lozom, izabrali kutak u restoranu Sebastian i naručili za večeru morski list s kaprima. Bojana je vrlo sabrano uživala u morskim specijalitetima, dok se Rikard poput olinjalog mačka oblizivao požudnim praćenjem svakog zalogaja koji je završavao u širokim ustima s prirodno bijelim zubima i jezikom, ah, jezikom!
Poslije večere odlučio je Rikard krenuti iz početka, od rečenice iz njenog pisma, pitanjem kako je mogla uživati u onome što on kao esejist nije napisao. Je li bila sigurna da bi napisao baš to u čemu je uživala? Međutim, nakon te znatiželje ona ga prekori upozorenjem da takva pitanja postavljaju obično ljubavnici jedno drugome, te ona radije ne bi razgovarala o tome, znajući na što smjera. Ta valjda je shvatio da ga nije pozvala na putovanje kao ljubavnika, već ponajprije kao suputnika koji se razumije u egzistencijalnu prazninu i prokletstvo. Po tome ga poznaje i cijeni ono što je pročitala između njegovih rečenica. Sve popratne avanture, bježanja, zaljubljivanja i preljubi ostaju zasad u sjeni njegovih razmišljanja o značenju prokletstva glede punine osobnog življenja. On se u pisanju domogao svog spasenja i njegova duša ne plače, dok njezina vene, čami i umire unatoč pronalaženju smisla u životima brojnih pacijenata. Zamolila ga da joj bude suputnikom samo zato što je putovanje zamislila kao vrlo značajan eksperimentalni doprinos logoterapijskom liječenju. To je sve što mu je u Dubrovniku smjela priopćiti, što ne znači da se jednog dana neće možda naći i na njegovu koljenu, pogotovo ako eksperiment uspije i ona se oslobodi samoubilačke more, tješio se Rikard i razmišljao sam u dubrovačkoj noći o tome kakva je zapravo njegova uloga u tom eksperimentu. Vraća li se to doktorica Bojana prvobitnom stanju i mjestima iz kojih je po njezina oca i nju sve pogrešno krenulo? U tom slučaju ona je svom suputniku zacijelo namijenila ulogu šaptača zabranjenih riječi i njihova značenja.
Vožnja obalnom cestom kroz mjesta Kupari, Srebreno, Mlini, Cavtat, pa dolinom Konavala i Vitaljine do Boke Kotorske, protekla je u povijesnom podsjećanju na Hrvate koji su kao pogani u šestom stoljeću naseljavali Boku i njeno zaleđe Duklju, gdje su naišli na razvijen gradski život s visokom kulturom i katoličkom vjerom. Prihvatili su kulturu i vjeru starosjedilaca, a svoju novonastalu državu na tim područjima nazvali Crvenom Hrvatskom, budući da su crvenom bojom obilježavali južnu stranu svijeta. Prema tome, zabavljao je Rikard svoju suputnicu, Crvena Hrvatska mnogo je starija od crvene petokrake i komunizma!
Ali ta je Crvena Hrvatska nestala dolaskom srpske dinastije Nemanjića iz susjedne Raške. U povijesnim knjigama stoji zapisano da je Stefan Nemanja poharao i razrušio sve hrvatske gradove i izmijenio slavu njihovu u sliku pustoši, iako je i sam bio kršten u katoličkoj vjeri. Ta pripadnost katolicizmu prvom je srpskom kralju trebala radi dobivanja kraljevske krune od rimskog pape. Čim je kruna dobivena, on je prihvatio pravoslavnu vjeru svog brata monaha i najvećeg srpskog sveca Save. Prihvaćanjem nove vjere počelo je proganjanje Hrvata katolika čija vjera se smatrala latinskom jeresi. Pa ipak, Hrvati su u svojoj jeresi ustrajali, čak štoviše, Boka kotorska postala je kolijevkom mučenika i blaženika, kao što su blaženi Marin iz Kotora, blaženi Gracija iz Mula i blažena Ozana iz Relezima.
Doktoricu Bojanu iznenadi detaljno iznošenje povijesnih podataka koji uvelike odudaraju od onoga što je u školi učila, a još je više bila iznenađena samim žarom pripovijedanja koji je podsjeti na pokojnog oca u ranim beogradskim godinama.
Na ulazu u Herceg Novi Rikard izrazi žaljenje što nije mjesec veljača, pa da ostanu barem tri dana u berbi mimoza po kojoj je ovaj primorski gradić postao poznat daleko naokolo. Ovako su morali produžiti do manastira Savine u čijoj biblioteci se čuvaju dragocjene knjige i rukopisi, ali se ni tu nisu zaustavili, kako bi što prije stigli u Risan, gradić u najsjevernijem dijelu zaljeva. Iznad današnjeg naselja nalazio se nekad ilirski grad Rhizon u kojem je kraljica Teuta pristala na nepovoljne uvjete s Rimljanima. Dvoje suputnika razgledalo je podne mozaike rimske vile s geometrijskim i biljnim ornamentima, a osobito ih se dojmio mozaik u petoj odaji, vjerojatno spavaonici, u čijem je okruglom medaljonu prikazan bog sna Hypnos. Negdje iznad Risana nalazi se, prema usmenoj predaji, grob feničanskog kralja Kadmosa i njegove žene Harmonije koji su pretvoreni u zmije stekli besmrtnost.
Bog sna, harmonija i besmrtnost ispuniše doktoricu Bojanu takvim zanosom da je svog suputnika pod otvorenim nebom triput poljubila u čelo i govorila mu da se pred njim osjeća posramljeno, što on u svojoj sebičnosti opet krivo protumači, veseleći se noćenju u Kotoru. Ona se jednostavno nije mogla nadiviti, kako reče, čudesnoj tajnovitosti prirode i povijesti, jedinstvenoj harmoniji zbilje i sna u tom primorskom gradiću. Nimalo nije čudno što je Risan poznat po preradbi i izvozu ljekovita bilja. Tu je svaki pokušaj logoterapije suvišan!, progovori psihoterapeutkinja na mjestu gdje je dio starog grada za vrijeme potresa potonuo u more.
Na putu prema Perastu šutjeli su oboje. Taj je gradić kao cjelina konzervatorski zaštićen, a za Bojanu je imao značenje dovođenja u red svega onoga što prirodna i povijesna uvjetovanost znači za njenu duhovnu egzistenciju. Pokaže mu otočić Svetog Đorđa i otočić Gospe od Škrpjela u kojoj se nalazi njoj posebno zanimljiv dio zidne dekoracije s delfijskom Sibilom i prorokom Izaijom koji je i u najvišoj strastvenosti znao sačuvati pravu i plemenitu mjeru.
Iz Perasta vodi cesta tik uz obalu u slikoviti predio starog pomorskog naselja Dobrote koje se nekad dičilo velikim brojem palača pomorskih kapetana, a u jednoj od njih rodio se Bojanin otac, liječnik opće prakse i ginekolog – izrod kapetana pomorskih! – sijevale su oči njegove kćeri. Naselje se proteže sve do Kotora, gradića podno Lovćena, u obliku razvučena trokuta, po čemu ga Rikard prepozna kao Božje oko kojemu se sakrit ništa ne da. Nisu svraćali u stari dio grada opasanog zidinama, već se provezoše pristaništem, mimo Morskih vrata, u stambeno naselje na južnoj poljani, gdje ih u skromnom stanu dočeka sićušna starica, tetka Ana, te ih izljubi kao djecu rođenu. Rikard smjesta primijeti da joj je Bojana miljenica, a za večerom i sazna od drage tetkice da je kao djevojčica često ljetovala kod nje. Raspričala se tetka o svemu što je nekada bilo, kako se na svečanosti u čast Sv. Tripuna, zaštitnika grada, pred katedralom izvodilo kolo, kako je i sama bila u folkloru kulturnog društva Bokeljska mornarica, sve dok joj se njen Ilija, kapetan duge plovidbe, nije negdje u svjetskim lukama zarazio, te je ostala udovicom s dvoje djece i svega četrdeset godina na leđima. Ali, nije se više udavala, jer su joj djeca bila preča od svega. Stariji sin Tripo krenuo je očevim stopama i danas živi kao neženja u Južnoafričkoj Republici, a Vicko, mlađi i snalažljiviji, ode u Australiju, tamo se upozna i oženi kćerkom bogatog farmera, porijeklom također Hrvata, i daj Bože, da s njome sretno živi. Ona će lako za sebe, neka samo zdravlja, mira i dobrih ljudi, završi tetka Ana svoju besjedu za večerom i ponudi im prenoćište u spavaćoj sobi ili u dnevnom boravku. Bojana joj najtoplije zahvali na gostoprimstvu, uvjerivši je da su im sobe rezervirane u Tivtu, gdje ih sutradan čeka sudjelovanje na znanstvenom skupu.
Starica nije sumnjala u njihovo znanstveno poslanje, izrazi im svoje žaljenje zbog toga što tako brzo odlaze, privine Bojanu na svoje grudi i tiho zaplače. Na Rikardovo veliko iznenađenje, pošto mu ni riječi nije ranije govorila o tome, njih dvoje se zaista odvezoše na noćenje u tivatski hotel prve kategorije, gdje nije bilo više nijedne jednokrevetne sobe te uzme dvije dvokrevetne, dajući svom suputniku jasno do znanja da je još uvijek psihoterapeutsko eksperimentiranje važnije od tjelesnog nadraživanja, premda je tijekom dana pokazivala znakove popuštanja.
Prije spavanja Rikard je prelistavao turistički vodič Boke Kotorske i razmišljao o razvoju slikarstva pod utjecajem putujućih grčkih majstora koji su se pretežno bavili slikanjem ikona, ali i oslikavanjem katoličkih crkava. Ti majstori tehnike i solunsko-makedonskog stila slikali su u bizantskoj maniri, prilagođavajući se u tematici, izboru i izrazu svetaca katoličkoj sredini. Iz tog prožimanja Istoka i Zapada ponikao je najpoznatiji kotorski slikar Lovro Dobričević, kojemu se pripisuje ikona Gospe od Škrpjela u zavjetnoj crkvici bokeljskih pomoraca na istoimenom otočiću pred Perastom, kamo se moraju sutradan vratiti i to vidjeti, odluči Rikard koji se u prikrajku svog viđenja pred spavanje zanosio slikom Bojane s njegovim djetetom u naručju.
Kad se ujutro probudio i poslije doručka htio zamoliti recepcionara da pozove suputnicu koja je vjerojatno zaspala, ovaj uzme ključ, osmjehnu se i preda mu uz blagi naklon bijelu kuvertu Gospođe koja je napustila hotel prije svitanja. Janko zabezeknuto zine, sjedne u najbližu fotelju, izvuče iz kuverte pozamašnu svotu novčanica, zamotanu u papir s kratkom porukom: „Morala sam krenuti svojim putem, a ti se avionom vrati u Beograd – Brigita“. Pročita još jednom i učini mu se takav završetak sasvim normalnim, sudeći po svemu što je na putovanju doživio. Naruči taksi da ga odveze na aerodrom. I samo što je sjeo u njega, začuje iz autoradija vijest da je u Risanu izvučena iz morskog dna utopljena poznata psihoterapeutkinja iz Beograda.
Božidar Brezinščak Bagola, Traganje za samim sobom, Fraktura, Zagreb, 2025.