Šetnja
Trnje si razasula put puta,
putarice draga nepoznata.
Cipele si zaboravila,
magla te oslepela.
Tragovima ničijim si hodila
ostrva bez trnja tražila.
Stopala svoja okrvavila
iz ruke dete ispustila.
Na ramenu ožiljak ostao
palac ti u krvi otpao.
Kamen u blatu
U jednom rukavcu panonske reke
gamiže crv – đubre i mulj.
Mutna i siva voda se kreće
okreće točak na ramenu tvom.
Zajedljiv osmeh suzu ne dotiče
pesak i kamen – blato i gnoj.
Gladni soj mršti se na svod
treperi buka, jauk i bol.
Čovek
Od rođenja je plakao.
Pa se smejao.
I rastao.
Grlio i padao.
Pa ustajao i išao.
Išao i tragao.
Sumnjao.
I opet plakao.
Pa se opet smejao.
I nadao.
Borio i gradio.
Stradao.
I opet ustajao.
U nedogled završetka
bez pravog početka.
U krug opet ponovio
i treći put
nestao.
Pesma
Pesma niče iz grla,
zavlači se pod nepce,
pa se zapetlja sa jezikom
oporog ukusa.
Donosi svežinu
između mene i tebe,
tebe i sveta.
A kada se navikneš na nju,
i nestane gorčine,
poteče ti telom
njena tišina
kojom lepi reči u stih –
otkriješ kako si ponovo svoj,
sidro koje pluta.
Lažna sloboda
Oslobođen od svake sitnice,
od zjala ovoga smešnog sveta.
Istrgnut list hartije
iz neke beznačajne sveske
u kojoj si zabeležio važni datum.
U padu nedorečen
slutio si slobodu.
Poslednje stranice knjige
ostavio si za posle –
neko drugi da ih napiše.
Pokolenja
Grob na grob.
I preko groba – grob.
Grobom grob raste,
u groblje izrasta.
Unuk na sina
sin na oca
otac na dedu.
S kolena na koleno.
Kosti se slažu
slojevima bogate zemlju –
rastresitom je prave.
Rastu humke –
za nove njive, oranice smrti.
Ključni ljudi
Dva čoveka u mi-mo-hodu:
jedan vezan stomakom za zemlju
drugi
povijen
izvijen
prebijen navalentnošću
zabacio glavu u-nazad
da dodirne temenom dupe,
pretvori sebe u krug –
saplete se i padne.
Onaj prvi,
što pritiska trbuhom tlo
smeje se drugom
dok ljigavo
licemerno
kreće u pod-smeh
i ne videći
od stomaka
ispred
pomeren
poklopac od šah-ta.
Dok prvi nogom propada u mrak
rukama se drži za beton,
onaj u krugu
dolazi da se – smeje
nespretnosti debelog
koji je iz-gubio
jednu nogu
u mraku šahta.
Zlosrećni stomaklija
grabi rukama
dok ne uhvati kružnicu
prijatelja
i povuče ga sa sobom
poput gume za spasavanje.
Obojica za-glav-ljeni
čekaju trećeg.
Spavač
Čitav dan je čkiljilo oko
umorno od gledanja istih
stvari, bića, pojava i oblika.
Celu noć su zamršene trepavice
tražile put sna do dana
kada se neće više spavati.
U trenutku buđenja mlado sunce,
poneseno željom da vidi
pokazalo je početak misli.
Novi dan –
ispunjen starim satima,
obećavao je promenu.
Ali od toga ništa
nije bilo.
Usud
Uzalud goneći
bežeći
tražeći izvor i uvir,
pojavi se neznano odakle –
proganja
zbog punog meseca,
možda,
i
oblaka što kovitlaju se
nad ravnicom.