Hronika
Prvoga dana pomreše ptice i zmije nastaniše gnezda
i vetrove
Drugoga dana ribe izađoše iz vode i voda oteče prazna
Trećega dana šuma je pošla prema gradu a grada nigde
Četvrtoga dana sazidaše ćele-kulu od lobanja i
škrguta
Petoga dana šuma je skupljala kraj reke obezglavljene
leševe
Šestoga dana malo vatre zaljubljeno nalik na sunce
Sedmoga dana ne zapevaše anđeli
Osmoga dana u ponedeljak prvi put zapeva ptica od
pepela i zid progovori.
On (Orfičko zaveštanje)
Na putu u čiju su prašinu uzidane mrtve stope
i otpali prsti
i ispale oči
i osmesi isceđeni iz tela pomorandže
i reči i plavo
više nije važno šta ćemo reći
sve što kažemo bilo je
(makar riba da progovori
makar zemlja makar nemoguće)
sve na tom putu nađeno je izgubljeno i bilo
zato dolazim da izorem taj drum
dolazim da osmislim raskršća
dolazim da ribe nastane reku ptice nebo
dolazim da čula dovedem u red:
oči na grudima nos na čelu
uši na ramenima
(nekad se mislilo da ptice čuju krilima)
usta da raseku glavu preko sredine
zubi da niknu iz dlana
prstima da izgovaramo reči
dolazim da izorem taj drum
u koga su uzidane mrtve stope
i otpali prsti i ispale oči
i osmesi
isceđeni iz tela pomorandže
i reči i plavo
dolazim da izvedem ljude
da svojim nogama prekorače sebe
da izađu da idu da odu
dolazim da osmislim raskršća
dolazim bulevarom ljubavi
dolazim da ribe nastane reku ptice nebo
dolazim da izorem taj drum
i još nešto što neću da kažem.
Magistrale (Tragični soneti)
Neka me nedostojnog vetar obavije
Žalbo crnih ptica i tužne pohvale
Nekoga sveta teške sene pale
Šta je to što se u dnu pesme krije?
Lepi moj dane s dušom elegije
Tražim početak sjaj i sate stale
Kad su ti dve tužne ptice večnost dale
Pred vratima iza kojih prostor gnjije.
Tu izgubljeno sećanje pustinju hrani.
I kraj vatre kojom ne hrane se dani
Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.
Ljubavi moja mrtva a ipak živa
O sve što prođe večnost jedna biva
I nema mene al ima ljubavi moje.
Nemušti jezik
Slušaj labulude, budne slavozuje,
Zabitljivo velebilje, lek potaji.
Jasnost bez dodira smisla strelom snuje
Kulu strme teže u obmanutoj graji.
Zaspali sunčar sa glavom u zidu
Ne kaže: n o ć, kaže: g o r č i n a s u n c a.
I od te gorčine saopštene vidu
Na lažnom drvetu istinit plod muca.
Omorike šume: o more, o more,
Ždralovi prazno preletaju mora.
Bunika bunca: o ludo, predvorje;
Komonika peva: čemerna je gora.
Tvoja je snaga izvan tebe. Reči
Nadživljuju tvoju mudrost. Kad izgori
Papagaj koji te od uma izleči,
Nastaće pometnja, požar i pomori.
Dodole
Ko sat bez kazaljke svetom otkucava
Pronađena praznina danu sagorelom
Što posvađa budno sa onim što spava
I let zaustavljen s laži odletelom.
Pa pevaju: daj nam budućnost ko sećanje,
Svet više iza nas negoli u nama.
Da bi čeznuli i pevali daj manje
Nego što nam treba. Padaj kišo tamna!
Ružu nutrine nude bezazleno
Promuklom dodiru dana da ga svlada.
Između njih i sveta strmog, eno,
Kao u jamu teška kiša pada.
Žuboriku biljno pesmom dozivaju
I dan iza leđa ko potonji cvet.
Bela im vrana na jeziku. Znaju
Sa lažnom slikom da pomire svet.
Pohvala bilju
Došle su iz jednog sažetog dana napoznate i poznate
Svebivljive u našoj upotrebi mnogobrojne biljke
Čine vidljivom liniju kojom se graniči izmišljeno i
stvarno
Svuda gde ima minerala i vazduha vode i mašte
Biljke koje nam probadaju telo zračnim kopljima
mirisa
Koje nas zaustavljaju otrovom i produžuju
belančevinom
Skupljaju nas po svetu i hrane našu iznemoglost
Iz zemlje zaključane pred našim moćima
Vade neophodna blaga iz zatvorene brazde
Iz crne brave za koju nema drugog ključa osim bilja
O vrlo smele i inventivne biljke
Sve što pronađu nesebično pokažu
Stoje između nas i praznine kao najlepša ograda
Biljke što žderu prazninu i vraćaju nam vazduh
Zla svest
Videh li u nasilju prerušenu sreću
Il tri puta dat sebi tri puta rekoh ne
O smilujte se uzmite natrag
Slobodu koju ste mi darovali
Knjiga koja se čita pri svetlosti munje
Zatim zločin u slavu sunčevog izlaska
Sve je to gromom zapamćeno
I svetlošću koja me smrzava
Pa hoće li mi onda biti oproštena
Moja neumešna ljubav moje vreme
Koje me više opijalo negoli hranilo
Moja tužna glava koja me izgubila.
Kritika metafore
Dve reči tek da se kažu dodirnu se
I ispare u nepoznato značenje
Koje s njima nikakve veze nema
Jer u glavi postoji jedna jedina reč
A pesma se piše samo zato
Da ta reč ne bi morala da se kaže
Tako reči jedna drugu uče
Tako reči jedna drugu izmišljaju
Tako reči jedna drugu na zlo navode
I pesma je niz oslepljenih reči
Ali je ljubav njihova sasvim očigledna
One žive na račun svoje komotnosti
Sve su lepše što si nemoćniji
A kad iscrpeš sve svoje snage kad umreš
Ljudi kažu: bogamu kakve je taj pesme pisao
I niko ne sumnja u reč koju nisi rekao
Balada
Ohridskim trubadurima
Mudrosti, neiskusno sviću zore.
Na obične reči više nemam pravo!
Moje se srce gasi, oči gore.
Pevajte, divni starci, dok nad glavom
Rasprskavaju se zvezde kao metafore!
Što je visoko, iščezne, što je nisko, istruli.
Ptico, dovešću te do reči. Al vrati
Pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.
U tuđem smo srcu svoje srce čuli.
Isto je pevati i umirati.
Sunce je reč koja ne ume da sija.
Savest ne ume da peva, jer se boji
Osetljive praznine. Kradljivci vizija,
Orlovi, iznutra kljuju me. Ja stojim
Prikovan za stenu koja ne postoji.
Zvezdama smo potpisali prevaru
Nevidljive noći, tim crnje. Upamti
Taj pad u životu ko dokaz tvom žaru.
Kad mastilo sazre u krv, svi će znati
Da isto je pevati i umirati.
Mudrosti, jači će prvi posustati!
Samo nitkovi znaju šta je poezija,
Kradljivci vatre nimalo umiljati,
Vezani za jarbol lađe koju prati
Podvodna pesma javom opasnija.
Onesvešćeno sunce u zrelom voću će znati
Da zameni poljubac što pepeo odmara.
Al niko posle nas neće imati
Snagu koja se slavujima udvara
Kad isto je pevati i umirati.
Smrtonosan je život, al smrti odoleva.
Jedna strašna bolest po meni će se zvati.
Mnogo smo patili. I, evo, sad peva
Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva,
Isto je pevati i umirati.
Priredila: Bjanka Alajbegović