***
Pred našu kuću dohodi noću
Nekakav nevidljiv čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome…
***
Uhvatiše naša djeca ranjenu pticu.
Naše žene je staviše pod rešeto
Da ozdravi.
Rekoše: Eto…, eto! …
Letjela je, bože mili, po nebesima!
Eto…, eto! …
Nadnijele su nad
Rešeto
Svoja lica,
I svaka bila –
Na nekakvom svom nebu…
Jedna ptica.
***
Na nebu među zvijezdama Velika i
Mala Kola.
Navezla su se iznad moje kuće.
Spopadne me želja da se u njima odvezem
U bespuće…!
Ali ništa od toga.
Imam ja moja kola od drveta.
Odvezem se u njima do brijega.
I sve točak točku šapuće:
Nećemo dalje –
Bilo bi to bespuće.
***
Gle te rane na toj brezi!
Zasjekao sam joj koru
Kad sam bio mali.
Gle, prošlo je od tada
Pedeset ljeta
A rana još zarasla nije.
Može biti zbog toga
Što je od dijeteta.
***
Sva sjenička polja bila su njegova.
U širinu i u visinu nisu imala kraja i ivice.
Sam kralj ih je kosio, počinjao odozgo od neba
I tjerao dolje do Sjenice.
Bilo mu je ime Radoslav, bio je Stefana Nemanje unuk,
A kralja Stefana Prvovjenčanog sin.
U kolibi od pruća objesio bi krunu
O klin,
Obukao košulju od lana,
I gaće od lana
I bio kao i drugi kosci – bijel sav,
I gologlav.
Umorio bi se od kose i trave –
Obrisao od znoja oči i lice
I legao da se odmori.
Tjerao sa ruku i nogu leptirove i mrave,
I gledao kako po nebu lete ptice.
Kad mu se prispije oko pola dana,
On pod glavu navalja
Naručje trave
I pospava.
Ptice tad slijeću oko njegove glave
I padaju na košulju od lana –
Padaju na kralja.
U Sjenici jedno čudo ima:
Može noću da se vidi –
Ako nije mrak,
Kako se na nebesima –
S glavom naslonjenom na oblak,
Odmara kralj Radoslav,
Stefana Prvovjenčanog sin.
Ne zna se samo u kojoj kolibi
I danas visi njegova kruna,
Obješena o klin.
***
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.
Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.
Priredio Almin Kaplan