Bila je jednom jedna zemlja po imenu Azerot u kojoj je živeo šibicar. Nekada je ova zemlja bila velika i bogata, ali se usled ratnog konflikta smanjila na jednu šestinu. Naravno, stanovnici su osetili posledice ratova, pa su u tim okolnostima, poželeli da pobegnu od realnosti. Suočavanje sa stvarnošću je na neki način bilo precenjeno, a iluzija topla i mekana. Šibicar je trikove izvodio sa takvom lakoćom da su mu i najveći mađioničari zavideli. Čitav narod ga je zavoleo i bio opčinjen njegovom pojavom. Toliko, da niko nije ni pokušavao da pronađe kuglicu – radije su birali da veruju njemu.
Narod je oduševljeno aplaudirao i uzvikivao:
– Majstore! Azerotićanine!
I tako ga narod proglasi prvim stanovnikom Azerota te na obraćanju šibicar reče:
– Hvala vam na ovoj ogromnoj časti što ste mi ukazali poverenje da budem prvi stanovnik Azerota. Neću da kažem da je lako. Nije. Niti sam ja ovde zbog lagodnosti. Znam da ima onih koji će da kažu: „Šta on zna? Samo pomera šibice, skriva kuglicu, i maše rukama.“ Ali sada im poručujem da nisam ja ovde da im se dopadam, ovde sam, jer me je Azerot zove.
Do tada je bio samo zabavljač, ali sada je stekao autoritet. Na psihološkom planu, to je ostavilo trag – iako je čovek srednjih godina, počeo je da se oseća kao najstariji i najmudriji stanovnik te zemlje. Pa bi znao da kaže:
– Znate… život nije to da vi kažete: „Ja hoću kuglicu sada i odmah“. Nije to život. Život je da znate kada kuglica nije tu – da je ipak tu. Samo vi to još ne vidite. A kad konačno ugledate biće kasno. I zato, budite zahvalni kada ne vidite, jer kada biste sve videli, ne biste znali šta imate.
Šibicar je počeo da se ponaša kao da je Azerot oduvek bio njegovo dvorište, a narod tek poneki gost koji se zatekao na proslavi njegovog talenta. Istina u ovoj dalekoj zemlji nije bilo ono što jeste – već ono što šibicar kaže. Znao bi da se obrati neprijatnim tonom:
– Ajde da se ne lažemo. Vi biste svi da vam se kuglica pokaže. Odmah. Sada. Da vam je neko stavi pod nos, nacrta, objasni kao deci u vrtiću. Pa šta? Da vam pokažem kuglicu, i šta biste onda? Ne biste znali šta sa njom da radite.
Šibicar nije sedeo skrštenih ruku, krenuo je da obilazi sve krajeve Azerota. To je bilo zbog činjenice da su ljudi koji su spremni da poveruju u trik rasuti svuda. Naivnost stanovnika Azerota je za šibicara bio najveći resurs zemlje, gotovo prirodno bogatstvo. Tako je u ovoj zemlji kritičko mišljenje postala sumnjiva aktivnost, a sumnja direktan napad na zajedništvo. U zemlji iluzije i aplaudiranja šibicar je vladao, ne trikom – već poverenjem.
Vremenom su nestali drugi zabavljači. Neki su otišli, neki su se povukli u tišinu, a neki jednostavno nestali iz sećanja – jer je teško pamtiti one koji nisu nosili titulu Prvog. Azerot je postao scena za jednog čoveka, jednog trik-majstora, koji više ni sam nije znao gde prestaje trik, a počinje realnost.
Ali kao i u svakoj velikoj bajci, pojaviše se oni koji ne tapšu. Mladi ljudi puni entuzijazma, koji su prozreli trik šibicara, jer im je stalno bio pred očima pun sebe i ubeđen u svoje sposobnosti obmane. Izaši su i rekli:
– Ljudi… kuglice nema. Nikad je nije ni bilo.
A šibicar je odmah izašao pred sve i rekao:
– Znam da postoje neki koji misle da sve znaju. Kažu da kuglice nema. Pa šta ako je nema? Da li vam je bilo loše sve ove godine dok ste verovali da je tu? Jesam vam ja ikada rekao: „Evo je kuglica.“ Nisam. Sami ste verovali. I sada ste ljuti što ste verovali? Ne budite smešni.
I narod Azerota se zamislio. Neki su ćutali, jer kada ne znaš šta da kažeš, ćutanje deluje pametno. Neki su psovali omladinu, jer je uvek lakše okriviti one koji postavljaju pitanja nego one koji godinama ne daju odgovore. Neki su psovali šibicara, iz bezbedne daljine. Neki su prvi put pogledali stvarnosti u oči, makar i na trenutak, dovoljno da osete nelagodu. Uglavnom, više ništa nije bilo kao pre.
Na kraju sve se raspalo. Polako. Bez revolucije. Samo jedan po jedan, ljudi su prestali da gledaju ispod šibice. Prestali da tapšu. Prestali da veruju. Sistem koji se godinama hranio poverenjem i zaboravom srušio se pod sopstvenom težinom.