III
(Bumm Bumm)
Ležiš na ulici. A pomislio si da su devedesete prošle.
Skoro i jesu prošle, razmišljaš kratko, koja je uopšte godina, znaš, ma znaš, cele godine si ustajao i odlazio na spavanje, ustajao i odlazio na spavanje, završavao si poslove i nisi baš mnogo spavao… ali nije ti baš sasvim jasno, osećaš glavu na pločniku, kao da je napukla kad je tresnula, je l’ to pada kiša?, ležiš između automobila i vidiš točkove i felne, u jednoj alu-felni tačno ispred tebe prelama i odbija se svetlo, ulične svetiljke, farovi, noć, a ti pokušavaš da prepoznaš svoje lice, hiljadu devetsto devedeset deveta.
Ne, ništa nije prošlo. Vreme nasilja dugo je trajalo, ali davno se i završilo, kao da ga i nije bilo, godine mira, tvoja glava na pločniku, grad je nedeljom miran, a kiša je crvena, crveni auto tačno ispred tebe. Došao si sam, iako su svi govorili: „Ne idi sam!“ ali morao si da ideš sam, devedesete su skoro prošle, samo hoćemo da pravimo poslove, kratko si spavao i ustao, već je skoro pao mrak. Imao si još vremena i popio si kafu i neko vreme proveo u tami bašte, opet se rano smrkava, hteo si da trčiš dole do jezera, ali telefon je zazvonio. Ne, nije zazvonio, stavio si ga na vibraciju i video kako treperi kroz prozor verande, displej na punjenju svetlucao je i svetlucao kao mali svetionik. Ne, čuješ kako zvoni, pa nikad ga ne podešavaš na vibraciju, mora da je to bilo negde drugde, kuća ti je puna telefona i nijedan nije podešen na vibraciju, mobilni zuji u džepu. Okreneš se na stranu, pokušaš da ga dohvatiš u džepu. Teško ti ide, iako su ti ruke u redu. Mobilni zuji li zuji, i osećaš otkucaje srca, a onda prestanu, a ti – dubok udah, dubok udah, s izdahom izbaciš strah, niko neće doći, ne, niko neće doći, bio je sam, baš kao i ti, i video si ga kako odlazi, jednostavno okrenuo se i otišao. Da li je još nešto rekao? Šta ti je prethodno rekao? Nije ti baš sasvim jasno. „Ovo je od…“ Ne, bez imena, samo ne imena, pozabavi se odmah time, pitaće te, dobro je što uopšte mogu da te pitaju, ali mogu da te ispituju dok im se usta ne osuše, sa izdahom izbaciš strah i baciš pogled na noge koje više ne osećaš. Edo, stoko jedna, sad ću da te… Ne, prekini, devedesete su… Ali znaš da nešto moraš da uradiš, da moraš da uradiš ono, sad kad si mislio… previše si mislio, i više od previše, a opet premalo, otišao si sam. Nikad ne idi sam, uvek neka neko bude uz tebe, uvek neko u blizini. Da ti drži leđa, mada ti on nije došao s leđa, išao je pravo na tebe, hoćemo da pravimo posao, ništa više, samo hoćemo da pravimo poslove, Edo, stoko jedna… Da li je izgovorio ime, je li preneo pozdrave? Nije ti baš sasvim jasno, ali saznaćeš, saznaćeš svašta, ali koliko ćeš ovde ležati?, samo kad bi kiša prestala da pada, noći su već sveže, ali ovo nije kiša, je l’ tako?
Uspeo si da izvadiš mobilni iz džepa, ruke se tresu, ruke ti se tresu, da pukneš od smeha, jesi li prethodno uzeo nešto da ostaneš miran ili da te razgali?, ne, nikad ništa ne uzimaš, skoro nikad kad ideš da pregovaraš. Samo sitno palamuđenje, nedeljom u mirnom gradu, a onda ti ispadne mobilni kad ga staviš na vibraciju, saviješ se i podigneš ga, obrišeš, i tada ti je prišao, kakvo glupo mesto za sastanak, prepoznaješ tamne tornjeve starog stadiona, na razdaljini od nekoliko stotina metara, parkirani automobili zaklanjaju ti pogled, baterija iskoči i sad osećaš bol u kolenu a malo više i na drugoj nozi, ne, ništa nisi uzeo, adrenalin, tvoje srce, kako samo pumpa tvojim telom, postaješ umoran, ali moraš da ostaneš čio, ne smeš da zaspiš, a umoran si, kako si umoran, nema spavanja, znaš i sam, dok te ne preuzmu, samo da dođu oni pravi i da te preuzmu, ali ne, on je bio sam i nestao je, a ti s izdahom izbacuješ strah i vidiš SIM-karticu mobilnog na pločniku pored baterije. Posmatraš male zlatne metalne pločice na kartici. Još nešto treperi, takođe zlatno, na podu, na nekoliko metara odatle. Novčić, pomisliš, izgleda kao privezak nekog lančića, talisman, zaštitnik trgovaca, Sveti Mihajlo, i posegneš za grudima, toliko si srećan što rukom možeš da pređeš po grudima, toliko si srećan da ti pođu suze, ruke ti se tresu, i zacmizdriš, pa to je da…. samo kad bi te videli takvog, i posegneš za lancem, ranije si imao zlatnu boksersku rukavicu, tada, dok si se još borio, kik-boks, ima tome već nekoliko godina, bio si pravi pravcati as, zvali su te AK-47, kao puška, Arnold Kraushar,[1] Arni Šamhar[2] bilo je to u školi, ali pokazao si im ti tada i jurio ih preko celog školskog dvorišta, nikad više Arni Šamhar, AK-47, bio si dobar u boksu, već tada u školi, borio si se u amaterskim borbama, kik-boks je postao tek posle pada Zida, ruke, noge, udarci, tu si bio bolji nego samo s pesnicama, trenirao si svakog dana, udarcima si sređivao najbolje momke, baciš pogled na noge, svetle pantalone su ti potamnele.
Koliko dugo već ležiš ovde? Možda tek koji minut, znaš to. Vreme ume da zavara kad ti telom piči adrenalin.
Prolazi taksi, hoćeš da mu skreneš pažnju na sebe, mašeš, ali ležiš tačno pored automobila i niko ne može da te primeti. Saberi se!, pokušavaš da se pridigneš, pokušavaš obema rukama da se izvučeš preko automobila, pokušavaš da uhvatiš ručicu vrata, ajde, momče, gde ti je snaga kog đavola, ali ruke su ti mekane i mlohave, kondom, razmišljaš, samo s kondomom, devojke, koliko puta moram da vam ponovim, možete da fasujete šta vam padne na pamet, kakva je vajda ako zaradite sifilis ili neku prokletu pošast, jeste čule kojim slučajem za sidu, čoveče, kako si glupa! zabole me da li je stalni klijent, kapiraš? čoveče, devojko, u svemu ja još mislim i na tebe! Znaš, moraš da čekaš, dubok udah, uvek dubok udah, samo kad bi mogao da osetiš noge, moraš da sačekaš da ti se povrati snaga, dođe ti da zaurlaš… Upomoć! Nek neko pozove pandure, ali kakva je korist od pandura, tebi treba doktor i to smesta. Koliko mora da si glup, usred noći, kao u nekom jeftinom gangsterskom filmu, postao si neoprezan, godine mira učinile su te neopreznim, zašto nisi poslušao Aleksa, „Poći ću s tobom“, uvek je ponavljao preko telefona, napolju u bašti proveo si tek sat, „Ne“, odgovorio si i posmatrao jezero iza drveća, najbolji čovek kojeg si imao, dođe ti da se nasmeješ, sećaš se kako je Aleks prošle nedelje opet u ringu imao svoj šou, „Digni gard, Aleksandre!“ hteo si da vikneš, ali ipak si se zaustavio, zato što znaš koliko mu je važno da u ringu ima svoj šou, gledao je previše spotova s Alijem, ili kako se beše zvao onaj bokser kojeg kuje u zvezde, crni Amerikanac, zovu ga „kralj“, Džekson… Džouns, Džouns Džunior ili tako nekako, pušta ruke da mu vise, priča Aleks, izvrgava protivnike ruglu, izbaci bradu ne bi li je u poslednjem trenutku uvukao kad padne udarac, ali Aleksandar Veliki nije kralj, u najbolju ruku grof ili slično, jer zarađuje prilično, tetura se bez garda ispred protivnika, i nisi baš siguran da li je to deo njegovog šou programa ili mu sleduje K. O., a onda ga je u trećoj i poslednjoj rundi oborio, na kraju bi mu ga, kao i uvek, stvarno dao, „drugi udah“ uvek ponavlja le deuxième souffle, uvek bi to naveo, ludak, zato što govori malo francuski, i dalje se smeškaš i poželiš da je tu, a lice ti se sasvim ukočilo, verovatno izgledaš jezivo, ali niko te ne vidi, zašto nema prokletih pešaka u ovo doba, nema žive duše, kakav bedan grad, možda je do kiše, a onda više vole da sede u toplom, nedelja veče, vreme za seriju Na licu mesta[3]… Samo nemoj da odlepiš, ne pada kiša, uopšte ne pada kiša, nije padala čitavu nedelju, a nebo je danas pritom bilo sivo, već popodne navukli su se oblaci, gde ti je, dođavola, čulo mirisa, tvoje šesto, sedmo, osmo čulo, da ti nije njega, danas ne bi bio tu gde jesi… na ulici, pomisliš, u štroki, i smeješ se, i cvokoću ti zubi, drhtavica, i znaš da to nije dobar znak.
Kad si bio dete, uvek si bio gangster, Indijanac, pirat, i ležiš u travi iza zgrade i gledaš u nebo i čuješ ostale kako se deru, čuješ kako pucaju plastični pištolji, beng! beng! beng! i razmišljaš da je smrt verovatno veoma jednostavna. Uvek si se pitao ima li ljudi koji ne moraju da umru, polubogova, čitao si o njima, tada si mnogo čitao, a onda mnogo i zaboravio, već u prvom razredu umeo si bolje da čitaš od većine drugova, Herakle, ali zar nije i on na kraju crkô, posle svih onih ispita?, a Tor, to beše onaj muškarac sa severa s čarobnim maljem, bog?, polubog?, ili tek samo čovek? … Zar nisu morali stalno da jedu plodove s onog drveta kako bi postali besmrtni? Da li si stvarno verovao u to kad si bio dete? Jednom si bio u Botaničkoj bašti i razgledao si egzotične biljke i egzotično drveće, tik pred zatvaranje, ekstra si poneo mali ranac, zvao se vrećica za kampovanje, je l’ beše crvena ili plava?, svi su imali takav ranac, takvu vrećicu za kampovanje, bile su samo te dve boje i kad smo išli u prirodu i na školske izlete, bile su crvene i plave. Verovatno si imao crvenu, razmišljaš, dobar vic, sudbina, predestinacija, ponekad veruješ u takve stvari, iako si bogove otpisao.
Dupke si napunio ranac, koliko si imao godina, devet, deset?, otkinuo si smokvu, kaktus-smokvu, nar, guavu, ma kako se zvalo, preko kanapa za zabranjen prolaz uvukao se u leju, grane i lišće na licu, dobro izgleda, a i ovo!, i ono malo gomolje tvrdo ko kamen čije čudne nazive nisi mogao da dešifruješ…
A onda strah.
Vratar, ili neki redar, obratio ti se kad si nameravao da kreneš, moram da održim predavanje iz biologije, o egzotičnim biljkama, o bromelijama, rekao si, pročitao si to u nekom leksikonu, ludilo da si se toga sada setio. Mucao si, a ono peckanje i ono probadanje u donjem delu stomaka, sve do jaja, to nikad nećeš zaboraviti, zato što se kasnije pojavljivalo s vremena na vreme, i posle toliko decenija, decenija… Kako to strašno zvuči, bilo je to pre skoro trideset godina, a tada još nisi imao snage da to prepoznaš kao strast, kao podstrek… U tom slučaju, moraćeš da dođeš ranije, rekao je taj tip, stariji muškarac, čuvar izdanka ‘drveta-života’, moraćeš da dođeš ranije, tu su nam studenti, oni mogu da ti pomognu da tvoje predavanje ispadne dobro. Matori nije prestajao da priča i stoji tik ispred tebe, a iza tebe lišće i granje, i toliko balavi dok priča i oseća mu se kiselo iz usta da poželiš da se okreneš, a kroz materijal na leđima osećaš plodove i gomolje. Matori te gladi po kosi, prsti su mu tvrdi i čvornati kao ove duguljaste gomoljike koje si maločas prvo opipao a onda i otkinuo. Dođi sutra posle škole, kad ti je predavanje… tu su nam i studenti… Nikad se više nisi pojavio u Botaničkoj bašti, a na glavi si dugo po dolasku kući osećao prste matorog.
U svojoj sobi džepnim nožem usitnio si plen, koliko li je to samo trajalo, a mala oštrica bila je previše tupa. Otišao si u kuhinju i uzeo veliki nož za hleb, baš oštar, a onda si sve progutao zato što si hteo da živiš dugo kao Tor i Herakle. Srao si i povraćao, ni bogovi to ne bi umeli bolje da izvedu, a već sledećeg dana, kad nisi išao u školu i kad si ozdravio, majka te je istukla, što inače nikad nije radila, papučom, plakala je i vikala: „Dečko, da me nikad više nisi tako prestravio!“
[1] Arnold Kraushaar u prevodu s nem. – Arnold Kovrdžavi.
[2] Arni Schamhaar u prevodu s nem. – Arni Stidnodlaki.
[3] Tatort – poznata nemačka krimi-serija.
Klemens Majer, “Tucanje kamena”, s njemačkog prevela Bojana Denić, Radni sto, 2017.
Knjigu možete nabaviti na: Beopolis