Da nije pobjegao one noći, ne bi se našla tako daleko od Samačkog doma. Ne bi je dao. Rekla bi mu da neće bez njega i tačka. Nešto bi morao da smisli, da je sačuva. Rekla bi: Meni je dosta svega, kako ne razumiješ? Ako negdje moram, onda s tobom. Ja tebe ne bih ostavila ispod deke ni da me tjeraju. Ne bih dala da te voze kroz neke gudure, iz mraka u mrak, da nestaneš.
– O čemu misliš? – upita je gazdarica tiho.
Meliha slegnu ramenima.
– Ne mislim – reče i nastavi da namotava nit u klupko.
Gazdarica je bila mesareva starija sestra. Zvala se Jefimija. Okretna, vedrog duha, skoro uvijek nasmijana i, uprkos stalnoj zauzetosti, ni za trenutak nije gubila iz vida da je u kući imala gošću. Iako je Melihi prvi mjesec prošao u stalnom iščekivanju da se dogodi nešto zastrašujuće, skoro da je bila sigurna da se to nije desilo samo zahvaljujući Jefimijinoj sposobnosti da svijet s lakoćom pretvara u priče.
– Neko te je dugo željan – rekla joj gazdarica riječima zaogrnutim mirom kojim je dan prije spomenula da su trešnje sazrele. – Neko ko ne spava i ne jede zbog tebe. Ali jede tebe, iznutra.
Mada se trudila da je poštedi posla, Jefimija nije mogla uvijek da je sačuva, jer ju je mesar htio pored sebe, u mesnici. Da bi poslije mučnih razgovora održala mir u kući, dopustila je da mu djevojčica povremeno bude od pomoći, ali samo prije podne. Nakon doručka, koji je Jefimija sama pripremala, Meliha je silazila u dvorište oko deset sati, onda, zaobilazeći okućnicu – da se na putu ne bi sretala s radnicima iz klaonice – stizala do obližnje mesnice, smještene uz samu cestu, pedesetak metara od kuće. Tu je oblačila bijeli mantil, prepun fleka i krut od skorene krvi, prolazila pažljivo između cijelih životinjskih trupova koji su visili na kukama, pa prilazila masivnom pultu od punog drveta, gdje je stajao mesar oštreći sataru, i čekala njegove zapovijedi.
Omotan također krvavom keceljom, mesar je, kad se ona pojavljivala na vratima, već sortirao meso. Čim bi zakoračila preko praga, pozdravljao ju je samo klimanjem glave. Tako ju je pozdravio i prvi put.
– Ovo je but bez koljenice – rekao je uprijevši nožem na gomilu mesa ispred sebe, i zaredao: – Ovo su slabine, ovo leđa i lopatice bez podlopatice, ovo vrat, ovo podlopatice, ovo prsa, ovo rebra…
Zatim je uzeo sataru i energičnim pokretima, sav obliven znojem, počeo da siječe meso. Poslije nekoliko snažnih udaraca, zabio je sataru u pult i samozadovoljno se isprsio:
– Tako – rekavši oštro.
Onog jutra kada je prvi put ušla u mesnicu, nije osjetila strah, jer ju je majka – a to joj se činilo tako davnim – obično vodila sa sobom kada je trebalo kupiti bifteke. No čim je vidjela raspolućene slabine s kojih je još kapala krv, ukočila se na pragu omamljena toplim isparenjima svježih iznutrica. Htjela je da se okrene i pobjegne, ali mesarev pogled prikovao ju je na mjestu.
– Ne boj se. Zasad samo gledaj.
To je bilo najteže. Osim teškog mirisa na koji nikako nije mogla da se navikne, gušila ju je mesareva blizina. Ni Jefimija nije uspjela da pogodi šta joj je smetalo kad je pokušala da je umiri:
– Misli o nečem drugom dok si tamo – savjetujući je.
Ali u mesnici se nije moglo misliti ni o čemu osim o mesu i o krvi, pogotovo zato što je blizina klaonice i ono što se u njoj događalo pobuđivalo maštu do granica nepodnošljivog. Poslije nekoliko dana, kada je pristala da odnese nekoliko komada mesa u široke plastične kante i pospe ih solju, gušenje je nestalo a zamijenila ga je potištenost. Igrom je zavaravala stvarnost. Pokušavala je da pogodi koji dio mesa odnosi u kante i, malo-pomalo, shvatala da svakog dana, od pulta do kanti sa solju, na rukama i u dijelovima prenese po čitavu jednu kravu. Iako su joj šake bile zaštićene najlonskim rukavicama, osjećala je toplinu krvi i u tome je bilo nečeg mučnog i, istovremeno, uzbuđujućeg.
Mesar je nastavljao svoju poduku:
– Meso ti je kao sunđer – objašnjavao je – Samo što ne upija nego ispušta…
Kad bi nešto pogriješila, imao je običaj da je pogleda iskosa i da se ukoči na mjestu, podsjećajući na debelog glinenog vojnika. Bio je to čest prizor: sleđen mesar s podignutom satarom, sleđen mesar s nožem zarivenim u bijele plećke, sleđen mesar među raščerečenim goveđim udovima. U neko je vrijeme shvatila da joj time govori da nešto ne radi ispravno – da soli premalo ili previše, da zaboravlja so – zato je ponavljala određene radnje sve dok se ne bi odledio, što je bio znak da je činila dobro.
U jedanaest sati stizala je hladnjača. Meliha se u to vrijeme povlačila u drugu prostoriju gdje je u toploj vodi oprezno prala noževe i potom ih kačila o klinove. Pošto bi radnici utovarili meso, ona je čistila drveni pult, sav izranjavan sječivom i zamišljala da je to stol, da su komadići mesa mrve, da je krv sok, a mesnica kuhinja. Tako je bilo lakše.
Mesar je tada odlazio prema vatri koja je gorjela u dnu imanja, pored drvenog stola za kojim su radnici ručali pržene bubrege i ispijali rakiju, a iza njih su se, na visokim prečkama, sušile razapete goveđe kože. Meliha se u to vrijeme vraćala u kuću, prolazeći pokraj ružičnjaka gdje je nakratko zastajala i osluškivala šum povjetarca među cvijećem. U kupatilu, ozidanom od bijelog kamena, kroz koje je strujao pećinski studen zrak, prala se hladnom vodom, oblačila čistu odjeću i sjedala bez riječi za kuhinjski stol, zajedno s Jefimijom, koja joj se za sve vrijeme ručka blago osmjehivala. Ona ju je podsjećala na prvu učiteljicu, koja je imala isto tako visoku punđu i naočare s tankim okvirom, ali iznad njih je, za razliku od gazdarice, gledala samo onda kad je bila ljuta.
Obično su jele u tišini i nakon ručka zajedno pospremale suđe. Odmah zatim sjedale su na pod gdje su rasplitale pletene stvari i namotavale niti u klupka. U dva sata pravile su pauzu za bijelu kafu dok je kroz odškrinut prozor dopiralo siktanje mesarevih baštovanskih makaza. Jefimija bi u to doba započinjala čudesne starodavne priče. Oživljavala ih je naglo, ali nenametljivo, dok je gledala u klupko od kojeg je zavisilo koliko će pripovijedanje trajati i gdje će mu biti kraj.
Počela je skaskom o jednom dječaku koji je sebi napravio krila od kože i pokušao da se vine nebu pod oblake skočivši s jedne visoke litice:
– Ne nađoše ga – govorila je zamišljeno. – Ili je pao u bezdanicu ili se uznio previsoko i izgubio u vjetru.
Mogla je dugo da sjedi na podu tako što bi podvila lijevu nogu dok joj je desna ostajala opružena i Meliha je po tome zaključila da ta noga možda i nije njena, što je bio jednostavan lijek za neumoljivu radoznalost. Jefimija je nije zapitkivala niti je ičim pokazivala da je zanima više od onog što je znala. Ponašala se kao da oduvijek zna sve. Kao što joj je jednog popodneva rekla da bi mogle da namotavaju klupka, tako joj je narednog jutra saopštila da treba biti u mesnici, jer mesaru treba pomoć, ali ju je upozorila:
– Čim dođe hladnjača, vraćaj se. Možda se on ne sjeti da ti kaže.
I dok su klupka narastala, Jefimijine gatke su se množile i iz svijeta prošlosti lako prelazile u sadašnjost, zaokupljajući sva čula. Sjećala se da je u mladosti voljela loviti svice koje je poslije zatvarala u staklene teglice gdje bi do jutra sjali u sobi, a onda bi ih pustila da odlete. Za razliku od Pepe u Samačkom domu, pričala je u nekom polusnu, blago, kao da pjevuši, ne obazirući se da li je iko sluša.
– Kad je Zaharije Kuč riješio da me uzme – govorila je – čekala sam ga među trešnjama ispod kuće. Snijeg je bio. Krenusmo kroz smetove, on me vodio za ruku…
Onda bi uzdahnula i opet se osmjehnula, naglo prekidajući pričanje i nastavljajući neko započeto dan ili dva ranije.
Do šest sati, dok se vani ne bi začuo lavež pasa, nisu ustajale s poda. Jefimija je potom spuštala klupko na krilo i podizala pogled prema vratima, što je bio znak da će mesar ubrzo ući u kuću.
– Sad se odmori – rekla bi, gledajući djevojčicu preko naočara. – Idi slobodno, kad ti ja kažem.
Meliha je poslušno ustajala. Noge bi joj utrnule od dugog sjedenja, pa se šepajući uspinjala stepeništem u sobu koju samoća nikad nije napuštala. Isprekidani glasovi, udaljeni toliko da se nisu mogli razumjeti, dopirali su spolja zajedno s tuđim uspomenama. Mislila je pomalo o svemu, trudeći se da zaboravi ono što nije razumjela dok se nešto kasnije ne bi začuli Jefimijini koraci. Ona joj je na stepeništu ostavljala večeru na poslužavniku: dvije kriške hljeba, tanke listiće sira i jednu crvenu jabuku.
Već od sumraka iz udaljene kafane dopirali su jedva čujni zvuci muzike. Ona bi tada stala kraj prozora odakle je gledala prema sjenkama klaonice gdje se još neko vrijeme motao mesar prije nego bi prišao ružičnjaku da zapali cigaru, zveckajući ključevima koji su mu visili s kaiša. Na horizontu su gasnuli odjeci svjetlosti a on bi dugo tako stajao, zamišljen, s muštiklom u podignutoj ruci, kao umjetnik s kistom, zagledan u boje zalaska.
