DŽEZ
Njegovo pravo ime, ono koje su mu roditelji nadenuli kad se rodio, što bi rekli – mada ja neću i borim se da ne izgovorim – kršteno, meni je uvek nekako jeftino zvonilo u ušima. Poput plastike buvljačkog telefonskog aparata – fiksnog telefona, da budem precizan. I moram da dodam da mi nikad nije bilo nimalo privlačno. Ne bih nikad rekao da je to ružno ime, nikako nije pristajalo njemu, ne znam, možda je sve stvar navike, pa je i njegovo vlastito ime, za mene, postojalo samo na dokumentima, verovatno u kući, među familijom, ako je uopšte imao familiju koja je komunicirala s njim.
Nikad nismo bili pravi prijatelji, u smislu da smo odrasli zajedno i delili zajedničko iskustvo. On je bio svojevrsna ulična legenda u kraju, pa smo se upoznali usput, oko trampe stripova i Sirius-a, zatim ploča i kaseta, pa najzad knjiga. Da bi sad, na kraju te bogate razmenjivačke istorije, tek ponekad, jedan drugom šibnuli po neki internet link. Pored ugleda kod devojaka, mangupskog držanja i ulične snalažljivosti – ljudi kao Džez su, umesto novca u džepu, imali istančani ukus u muzici, literaturi, filmovima, stvarima koje pre interneta niste mogli da pronađete bilo gde. Jednostavnije rečeno, on je imao informacije koje su potrebne, kad nije bilo tako lako doći do njih. Taj nadimak je nosio ponosno, iako mislim da mu je nadenut podrugljivo, od strane dizelaša, navijača iz kraja i ostalih ljudi koji su ga gledali ispod oka.
Zoran je, kao i ja, voleo bilijar.
Osećao sam se dobro u njegovom društvu. Ali isto tako sam se pitao da li je to zbog toga što se Zoran uvek osećao lošije od mene. Poslednjih godina je bilo tako da je uvek bio nekako utišan. Kao lečeni zavisnik od heroina, pod budnim okom majke s kojom je živeo, nije više hodao okolo dignutog nosa. Nije više bio onaj odmetnik u koga su sve devojčice iz kraja bile zaljubljene, a ni meta prezira i trepet komšijskih priča. Nije više bio Džez, bio je – Zoran. Istrošen, rehabilitovan, s novim zubima za koje je mama podigla kredit i rekla da je to poslednje što će uraditi za njega, dok se ne zaposli.
Više puta mi je, onako zločesto, palo na pamet, ali nisam to uradio, da ga podsetim na njegovu staru izreku, koju je voleo da baca okolo kad god bi ugledao nekog novopečenog vernika, a bivšeg džankija i saigrača – nema ničeg goreg i dosadnijeg, od čoveka koji se skine s heroina. E pa, sad je on bio taj čovek. Nije da je zaglavio u religiju, nosio brojanicu na ruci ili bilo šta slično, ali jeste počeo pomalo da vonja na hrišćanski misticizam.
Tako da je meni na neki način, pored prijateljstva, bio i uteha.
Gledao sam ga i mislio – dobro je što nisam on.
Obojica smo to veče bili očajnički loši u igri, osim u retkim, koncentrisanim situacijama u kojima sam znao da će kugla odraditi baš ono u šta sam gledao. Iako ni tad nisam bio potpuno siguran u sebe, uspevao sam da održim blef da nisam tako loš igrač. On je igrao potpuno nemarno, kao da ga opšte nije briga kako će se udarac odvijati, mahao je takom u pravcu bele kugle, preko svojih nespretnih debeljuškastih prstiju i uvek udarao prejako, kao da žuri da to obavi.
Pošalji je na put, pa šta god da se desi.
Rekao je, praveći pauze između ciljanja, tako da se po jedna celina rečenice izvuče, pre no što je tačku na kraju označio udarcem po beloj, koja je zatim pokrenula pravu lavinu šarenila na zelenoj površini.
Najzanimljiviji ljudi iz okruženja su bili sve sami bolesnici. Propali slučajevi, ali pravi heroji: čudaci, narkomani, klošari, alkosi, obešenjaci, nosioci raznih psihoza i fobija, veterani nevidljivh ratova, amputiranih ideja, snova pretvorenih u recepte i dijagnoze. Zaglavljeni u svojim dečjim sobama gde su još vidljive fleke od selotejpa na zidovima i nameštaju, na mestima gde su izbledeli pa zatim otpali stari posteri, gde caruju uporne ogrebotine od krede, tragovi flomastera i auto laka.
Ono što je sigurno, jeste da je Džez bio stara škola, što je za sve koji su pričali ružne priče o njemu bilo nedostižno, nešto toliko daleko da nisu bili svesni šta nemaju u sebi, pa da im nedostaje ili osećaju zavist zbog toga. Zoran je bio fotokopirana verzija te hodajuće urbane legende, narkomanske baba-roge u kraju. Džez je okolo hodao u svojim krpama kao da su kostim superheroja i to je bilo jedino izdanje u kom je moguće zamisliti ga: izbledele farmerke, krvavocrvena majica, crna šuškava jakna i set masnih šiški koje se razilaze negde pri sredini čela, padaju na obe strane preko očiju.
Iznad istrošene zelene čoje, u kovitlacu dima cigareta i drugih isparenja, a ispod žute svetiljke lebdela je priča o njegovom novom zaposlenju u banci, iako nismo mnogo razgovarali o tome. Bila je to nemilosrdna činjenica novog života i jedino što mu se zaista dešavalo. Mene je priča podsetila na ono kad sam mu pozajmio kopiju Ferlingetijevog jedinog romana – Ljubav u danima besa – o anarhisti koji se zapošljava u banci da bi rovario sistem iznutra. Kad sam mu davao knjigu na čitanje, nekako sam se i pozdravio s njom, znao sam da je bio neuhvatljiv i retko kad priseban tih dana, ali na moju sramotu, uredno mi je vratio, a onda i pokazao dve sveske u kojima je svojim rukama prepisao ceo roman, uz neodoljivu opasku: Tako se to radi u zatvoru, da brže prođe vreme.
Nisam hteo da iznosim nikakvo mišljenje povodom njegovog zaposlenja, niti da ga podsećam na radnju romana, trudio sam se da ostanem u domenu odgovaranja na postavljana pitanja.
I to onda kad baš moram.
Sakrivao sam se iza odglumljeno veštih poteza i trudio se da ostanem dostojanstven u igri, baš kao što je ona to zahtevala. To je ono što me je privlačilo bilijaru – sporedna pravila koja su održavala ceo imidž i nisu dozvoljavala odsustvo stila, bilo da je reč o ulickanom, otmenom igraču na turniru, ili nekoj propalici u jeftinoj bilijarskoj rupi, u kakvoj smo mi tad bili.
Moram da nabavim neko odelo. Pravo odelo, ono. To je kao – moranje, propisano je, zamisli.
Rekao je kao da je već to obavio, ali nije zadovoljan kako će u njemu izgledati, pa priprema teren na kom će se pojaviti u tom odelu. Onda je zavrljačio i promašio očiglednu priliku da pošalje narandžastu pravo u rupu.
Keva me je naterala da probam neko staro, ćaletovo… šou program.
Način na koji je govorio ćale, naspram onoga – keva, govorio je kako je to čovek iz daleke prošlosti, zaglavljen u slengu, s akcentom iz školskog dvorišta. A i tom – keva, prilazio je pažljivo, nekim tonom koji je govorio da se njoj u lice nikad tako nije obratio. Bar od kad je bio čist.
Pomislio sam koliko je vremena prošlo otkad sam ja nabavio neko novo parče odeće. Praveći se da ciljam najprecizniji potez u istoriji ove igre, mislio sam o mom ormanu punom stvari koje retko kad nosim i kako, u stvari, vrtim nekolicinu kombinacija odeće u krug.
Pa sam raspalio po kugli.
Ta odela se i ne menjaju nešto mnogo, ovako, na prvi pogled. Iz daljine. Kroj je, razgledao je po stolu kao da se pita da li će mu preostati još koji udarac u ovoj partiji, nakon moje uspešne serije, jedino to po čemu to možeš da provališ. A i ko će to da zagleda. Meni je to sve isto. Isto sranje, hehe…
Napravio je pauzu, ali zatim odmah nastavio, nemam pojma, znam u čemu izgledam kao debil. I znam u čemu se dobro osećam. A to nisu iste stvari, da tako kažem.
Danas svakako ne prave stvari kao što su nekada.
Probao sam da pređem na njegovu stranu, iako nisam bio siguran koja je to bila. Imao sam osećaj da je pravdanje cilj njegove priče. Pravdanje zbog stida, zbog toga što ću ga jednog od narednih dana videti u tom odelu o kom priča, da će biti baš to tatino odelo za koje stvara platformu pravdanja. I njegovog straha da neće sjajno izgledati u njemu. Meni to nije izgledalo vredno ni najmanjeg zrnceta pažnje, ali sam ipak, učestvovao u razgovoru i pokušao da ga podržim.
Bilo je bolje od ćutanja koje je zagađivala užasna muzika.
Ma znaš koliko danas košta novo odelo.
Najzad je rekao i uverio me da sam bio u pravu. Sad je trebalo da izgovorim nešto što bi izgledalo kao da potvrđujem da nema potrebe da kupuje odelo i baca se u dugove, barem dok se stvar malo ne zahukta, dok ne primi koju platu ili tako nešto. I to je bilo sve, cilj ove igre – ovog razgovora. I zajedno smo došli do cilja.
Ovakve stvari su se stalno dešavale među ljudima prožetim raznim nesigurnostima. Zbog takvih trenutaka počeo sam da mrzim bilo kakvo društvo, jer i oni u čijoj blizini sam se osećao opušteno, u čijem društvu sam mogao da budem i ne strahujem od toga da ću morati nešto da uložim, da učestvujem, ipak su, s vremena na vreme, tražili to. Ovakvim, mučno predvidljivim prenemaganjem koje je, na kraju, trebalo da znači da možemo da se oslonimo jedni na druge. Da se nisam toliko plašio izopštenja, smogao bih valjda snage da prećutim. Da se pravim lud.
Nije bio nikakav napor biti uz njega. Kupio me davno iskrenom dobrotom i nevoljom, pa ako ni zbog čega drugog, našli smo se obeleženi nesrećama, svako svojom. Tužan pogled i pseći izraz lica koji svedoče o ranama i ljudskosti ostali su kao žig na njegovom licu. Govor, lišen svake nadmenosti, kojim svoje dečje čiste principe i stavove iznosi tek kad je izazvan, u zavodljivom polušapatu. Čak i ludački sjaj u očima, svojstven portetima velikih ljudi, odlika je kojom je Džez mogao da se pohvali. Kao i svaki originalni lik, imao je sebi svojstvenu tematiku. Odmah se videlo da patent pripada baš njemu – naročita mešavina mističnosti i izgubljenog pogleda, koja mu nutka neobjašnjivo osećanje kojim se vodi u nadi da, i pored svega, možda postoji neki smisao. Da će se nekad i negde, nekako isplatiti. Ma koliko voleo svoj kraj, pričao o njemu, ispredao legende o ćoškovima i štekovima, mogu da se kladim da je Džez svakom ćelijom svog tela itekako osećao da ovo ipak nije mesto za njega, ali nikad nije imao prilike da zbriše.
A sad je drhtao nad kuglom, jedva dovršavao svoje piće i gledao na sat. Verovatno je mislio da nisam primetio, ali sam znao da pazi na vreme. Proveravao je telefon i iako je isključio zvonjavu, bio sam siguran da mu stižu poruke od mame, da ga kontroliše, pa svaki put kad se izvuče da ode do klonje, ponese telefon sa sobom i vrati se olakšan.
Njegova samoća bila je deo prokletstva, ali još više zataškanog blagoslova, u kom je prosejao sve što se trebalo prosejati. Prijatelji su se sami unazađivali u poznanike, posle svake ekskurzije na koju bi otišao, bilo da je u pitanju zatvor, pokušaj lečenja ili trenutak gubljenja. Imao je taj refleks da se zaustavi na ulici pred starim prijateljem, naivno verujući da je i ovaj radostan zbog susreta, iako sasvim ne prekida korak, oprezno se rukuje i vrti glavom levo-desno da se uveri da ga niko ne vidi kako se pozdravlja s ovom propalicom. Ljudi su se menjali, on je bio zaglavljen u ono što jeste. Ostali su se možda branili činjenicom da nemaju izbora, a on nikad nije ni imao nekoga osim sebe. Da je bio malo prepredeniji i ambiciozniji, siguran sam da je u svojim najslavnijim danima mogao postati nekakav predvodnik, lider sekte ili tako nešto.
A sad mu treba da se dokopa odela. Da bi ga primili da radi u banci. I onda da se češka zbog žuljanja nesavršenog kroja, namešta na stolici i izgleda tako kao da se trudi da zasluži povišicu. I obavezno da se pojavi kući na vreme. Isti onaj Zoran, koji je nekad kao Džez, sa starom generacijom narkomana, sedeo u krugu i crpeo fiks iz zajedničke kutlače izobilja – a u danima najgore nestašice, pričao nostalgično o tome.
Šta bi ti radio da dođeš do nekih onako, para… sad… odmah?
Slegnuo sam ramenima.
Ja bih išao kod nekog dobrog psihologa, da pričam, na terapiju, da vidim šta nije u redu sa mnom. Ali znaš već, siromašni ljudi ne mogu da priušte da se poprave.
* Nagrada “Jovan Popović” za 2024.
Danilo Stojić, “Najbolje je već prošlo”, Partizanska knjiga, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga