OVO MALO DUŠE NIJE NA PRODAJU
nema ovo nimalo veze
s munchovim krikom
i terorom ludila
odlučna sam u tome
da istrajemo zajedno
pokušavajući protumačiti
sve što jesmo
imenovati stanje
kao što se imenuje čovjek
životom nazvati
i uz sve to imati
sasvim dovoljno
obraza prema bliskosti
gledajući kroz kolorit
izvršiti analizu broja poteza
kista poznatog majstora
i znati kako se
nijedna figura ne naginje
preko ograde mosta
niti most uopće postoji
u dušama onih što vole
samo su boje ljubavi
slika koju nosim
svugdje gdje krenem
pod rebrima u pohode
mjestu gdje ti postaješ prvi
prepoznat krik života
pitaš me
na kojoj boji duge smo
zastali u pokušaju
da se uskladimo
u načelu
crvenim dok smještam te
tamo gdje oduvijek pripadaš
u samom grotlu jave
hodajući putanjom spektra
najvrjedniji eksponat
ikad postavljen
ne ide na aukciju
(sačuvat ćemo krik
između sata i postelje)
može li pjesma pita me tiho
čuvar galerije u međuvremenu
MALA STUDIJA O POČETKU
ne znaš ti kako je
kad u suzi vremenom
svemir zatreperi
i nikad nećeš razumjeti
kako je to kod mene
uvijek sve na početku
ima u tome neke ljepote
kad zaiskriš sav
od iščekivanja
jednu malu vječnost
našu vječnost
pa se prepustiš
voleći bez riječi
i ljubeći riječima
smisao ne razlikuješ
početak je uvijek
dobar svakom početku
jer ide kronološki
(mada odavno već moj život
pobija sve zakone logike)
ima u tome neke tragike
što se svi moji krajevi
događaju uvijek ispočetka
UVIJEK ĆE POSTOJATI RAZLOG DA TE VOLIM
zasanjala sam kuću
oknjiženu kuću
onu o kojoj stalno
ljubeći te
govorim
dušo moja
sazidana od riječi
ta kuća knjiga
policama puna
cijela jedna soba
u kojoj te pišem
srce držeći
na tvojim dlanovima
ZNATI KAKO VIDJETI
Nezadovoljstvo je uvijek
onaj zadnji potez kista
(slikar je u svanuće
započeo svoje djelo)
u bojama
prenoćila sam
savijenih udova
na platnu raširenom
od sebe do njega
zamišljajući poteze
cijedila se panika
iz ponovo otvorene
tube uljanih boja
kojima se oduvijek
slika neizvjesnost
(horizont postaje
linija razdvajanja
svjetla i tame
nalik na razmeđe
sna i jave)
i sad se bojim
jako se bojim
sjenke razvučene
u njegovim zjenicama
kojoj nalikujem
izvučena tako
iz onih odavno
zaboravljenih vremena
na trenutak samo
(premda okrenuta naopako
slika nosi naziv udvajanje)
saper vedere remek je djelo
koja će se zvati
sutra već
novim promašajem
VRIJEME MJERIM MILIMETRIMA SEBE
trese me groznica
temperaturni stadij
gotovo neizmjerljiv
i posve sličan stanju
buđenja u dragim rukama
blaženi mir koji me treba
u ovoj noći razlistaloj
na peteljkama dlanova
iz još nedovršene pjesme
hodam zamračenom sobom
potpuno okrenuta sebi
sahranjujući pčelinjak
pod brezom iznad rijeke
(kadulja će se ipak načekati
moje buduće grlobolje)
još uvijek jasno izgovaram:
riječ je zrno i voda i vjetar
konstanta i os svoje Zemlje
jer sve se rađa iz kamena
i ova slova što će jednom
erodirati i sitnišem zazvečati
u nekim budućim klepsidrama
kojima će se mjeriti vrijeme
izostanka prvog krika
nedonoščeta obilježene sjene
ne zamjeri još uvijek me trese
ta groznica je moj novi stadij
i čini se liči na zov grozote
svega što bi se trebalo zaboraviti
da se ne ponovi još jednom
ovaj trenutak što me ponio
i tako nalikuje kući od zaborava
čiji dimnjak još nije začađio
jer ova kuća je goli kamen
i naprosto (r)ječi rječju
sa srcem u ognjištu p(l)amteći
moga oca još ima pod kamenom
što potvrđuje smisao
tekući vremenom moje krvi
ZABORAVI ME PROBUDITI
hoćeš li se sutra sjećati
ovih ruku što sam ti ih
prinijela na grudi
kao kruh i sol
uz uzdrhtalo vriskanje
snom dodirnute utrobe
gdje su se razrnile
sve prošle nevjerice
i mog glasa u naviranju
klasje moje dok si povijao
naletom tvojih dlanova
u onom trenutku bljeska
kad sam postala
boginja prvog uzleta
reci mi hoćeš li pamtiti
bezvuk narednog jutra
u kojem smo skupljali
ostatke prošlih samoća
kroz želju da ih nikada više
ne obučemo na sebe
i da li ćeš primijetiti poruku
koju sam ti ostavila
titranjem svakog
bivšeg straha
pored tvog uzglavlja
ljubavi ako odeš
nemoj me buditi
VRIJEME (NE)ZAPAMĆENIH PADOVA
danas je tišina postala nepodnošljiva
i moji udisaji usporeni u dodiru s pjesmom
sa donedavno dostupnog sedmog neba
dva dijela mene nisu preživjela pad
i na osobnu žalost zaključujem
kako je od mene ostalo još samo
preumorno srce i poneka kost
krivo srasla u doba djetinjstva
ni onda nisam znala padati
učim se ponovo hodati na isti način
kako sam to radila u tvojoj sjenci
i tumačim znakove neba podijeljena
na dan i noć što imaju dobro poznate
klimakterične tegobe i nikako više
ne odvaja ih svemoguća svjetlost
moje sunce je vidljivo na izlasku u (za)padu
trebala bih opet početi njegovati bol
i atmosferu samoće grliti rukama
meni to najbolje pristaje i otvara mi
neslućene mogućnosti polusažaljenja
dok počinjem gestama komunicirati sa sobom
svi zidovi imaju oblik staklenog zvona
u koje si izdašno distribuirao
vrijeme izgubljenih snova
iz sazvježđa lijevog stopala lovca
i oni se počeli (ras)padati
što bi rekli moji preci na kukavičluk
koji sam poprimila selidbom
u ogromno napušteno srce
i još da znaju kako sam
osmi mart provela na odjelu
uniformiranih balkanskih žena
u novim čizmicama mary poppins
s neotvorenim kišobranom
koji bi možda usporio let ka dnu
i dalje ne znam padati
evo sad me grle samo tri promašaja
jučer danas i sutra potpuno identični
klaustrofobiji koju osjećam
skorena na dnu šalice
nesuđena nam kava
i ovaj put sliči (pro)pasti
TRASIRANJE PROMAŠAJA
Ne izdvajam trenutke
po logici stvari
vrijeme je predator
svih bitisanja
bljeskolomac u oprezu
uzročno posljedičnih veza
koraka naprijed i natrag
u sazvučju bliskosti
zaobljena tišina uglavnom
ceri se u nedozrelosti
preranih trudova
akcije i reakcije
i baš uvijek tako
na ponos djeluje
atrofirani prst sudbine
kojim se uspjeh
obično ukazuje
kao iskorak u prazno
NEUZORAN MRAK
Dobra večer vama
umornim od čekanja
i sitim strpljivosti
zanosile su me riječi
tuđinom zavođene
u potpuno isprazan krug
gdje sam trebala
prepoznati nešto
sto je zapravo bilo ništa
u poređenju sa sjenkom
zalajalom na mjesec
(pripitomljena zabluda
uvijek je dobrodošao gost
u neusnulu samoću)
sad znam
jedino što mi je
ostalo tu noć
bila su dva prozora
jedan orošen iznutra
porođenom pjesmom
i taj isti izvana drugačiji
što je trebao biti
zaključan sasvim
običnim promašajem
PLACEBO EFEKAT
može se napisati pjesma
i o tome kako se organski
hrani nečije odsustvo
(dok se misao trudi
da prepozna) sebe
život i smrt na kušnji
otprilike
hibernacijom serotonina
dok postajem kap
oktobarskih grozdova
brojeći aritmične drhtaje
staklenih kuglica
oko vrata
smještam potpuno
izvana ćuteći
uzvrištala čekanja
bez presedana
boje se urnebesno smiju
a trebalo bi baš
trebalo bi
otšutiti sve ono
unutra što je ostalo
i miriše na nerealno
praznovanje iluzija.