ka nama padaju Perseidi
bazaltni mrak je odnio more
ostao je samo zvučni zapis
ležimo u probijenoj ljusci avgusta
nagi i umorni poput brodolomnika
s uhom na sazviježđu tvog trbuha
osluškujem puls Mliječnog puta
čekam da s neba počnu
padati žaoke života
ravno u naša razjapljena srca
saudad
Anri Kartije-Bresonu
on zastaje na odmorištu
prepoznajući tu riječ upisanu u
željeznim notama balustrade
izvijene kao fado
saudad
takav oblik mogu načiniti samo ruke
koje su prethodnu noć grlile
nečije cimetasto tijelo
žena se uspinje stepeništem
na osmoj skali potpeticama širi
krila lisabonskih golubova
jedinih heruvima pučke katedrale
koji ne vjeruju u svece
oko prepoznaje ushit renesanse
geometriju svjetla
zlatni presjek
on u magnovenju podiže objektiv
tek je ovlaš svjestan
da ih sve skupa
upravo poklanja vječnosti
priča o imaginarnom djetetu, gravitaciji i lavežu pod prozorom
ovo kuštravo dijete nije stvarno
ono je samo lik u pjesmi
ne treba se uzbuđivati zbog
onoga što mu se dogodi na kraju
dijete ima bademaste oči na majku
sitne kosti i želju da postane pilot
vježba da gleda svijet iz visine
s drveća mostova krovova
djetetov najbolji prijatelj je pas
koji mu noću spava kraj stopala
čeka ga dok se pentra pod nebo
cvili kad osjeti opasnost
dok dijete sjedi na grani I spada mu patika
i ono pokušava da je uhvati
i gubi ravnotežu
i vidik počinje da se kovitla
rekli smo da dijete nije stvarno
kao ni jasen koji će mu niknuti iz pupka
nije stvaran ni pas, pa ipak
čućeš ga večeras kako zavija
