poezija

Denis Ferhatović, četiri pjesme

Objavljeno: 02.01.2026
BOGA MALO, CARA NIMALO

Sada smo konačno shvatili da je negativnost najvažnija
Ako želite doživjeti duboku starost

Oni što su uvijek vedri, nasmijani
Što će vam ruku pružiti
Padaju kao muhe

Po njihovom mezaru možete na konju gaziti
Da vam niko ne puca u čelo

Najduže žive oni kojima se ne smije stati na put
Koji ne ispuštaju šešanu već je glade u naručju kao mače

Njihova odbojnost tjera Azraila da uspori
Da kad krene do njih stane i negdje pojede ćevape


EDGERTON PARK, BLATNJAVIH CIPELA

Priroda je dvadesetčetvorosatni, cjelosedmični pank koncert
Džakaranda je dreg kraljica što trenutno kiše diljem Australije

Ulazimo u hortus conclusus
Vrt kao prispodoba Djevice Marije kao Lilit
Kao Gospa od Guadalupea kao Coatlicue uskrsnula
Kao Yemaya ogrnuta u Svoju raskoš morsko-plavetnu
Urešena iglama sigurnicama i poderanim štramplicama
Sa udivljenim ljudskim lobanjama nanizanim u nježne ogrlice

Čahure pune sjemena su anđeoske namiguše, đavoli
Ako ikakva razlika među njima postoji
Raštimana simfonija tučaka i prašnika
Knjiga Prirode kao orgija nastranosti, gledalište i pozorje
Maškarada sa prekretnice stoljeća
Uz opijum i pozlaćenu kornjačevinu
Čajanka Ludog Šeširdžije oslikana jesenjim bojama

Ulazimo u staklenik, pa potom van, u otvorenu baštu
Dotičeš mekano prstima, očima, kamerom svog ajfona
Ludilo vidljivog svemira
Ludilo onog nevidljivog ti toliko prožima odjeću,
Tijelo i njegovu mirisnu toplotu
Da moram zastati, napraviti korak unazad
Kako bih te sagledao potpuno ovaploćenog, naelektrisanog svojim znanjem
I tjelesnošću

Zastaješ i ti
Pjegice ti nalik na rasute galaksije
I u usta me poljubiš bez riječi
Dušu mi tad obuzme lagani titraj
Usred biljaka što vrište na frekvencijama pretihim za ljudske uši


NAŠI LJUDI

Naši ljudi su najbolji
Naši ljudi su najpametniji
Naši ljudi su najljepši

Zapad je rasturio Jugoslaviju jer je željan naših ljudi

Kako to, švercaju oružjem
Odakle ti ta informacija

Jesi ti sigurna da ne radiš za zapadne obavještajne službe?


PROSTOR PRAVI TREBA

prostor pravi treba
i grad

i pogled kroz prozor

opružen na kožnom kanabetu
vani vidiš
dio zida od rujne opeke
i mnogoruko drvo
u raskoši ranog proljeća
kroz te višestruke zagrljaje
prolijeće ptica

osjetiš iz daljine
njezino drhtavo srce
kako bije u pernatim grudima
što mirišu na mahovinu
i dažd



Iz rukopisne zbirke “U svakoj ćeliji pohlepnog jezika”










podijeli ovaj tekst