Marcion iz Sinopa, De Deo ignoto. Fotokopija, jednostrana, spiralni uvez; u dnu prve stranice smješten je logo s planetom Saturn iza koje se pomaljaju dva prsta podignuta u V i natpisom CopyPlanet. Tekst je na latinskome, a na praznim stranicama, običnom kemijskim olovkom i meni nepoznatim rukopisom, ispisane su bilješke na našem jeziku. U njima je u kratkim crtama izložena Marcionova teologija, koja zlom i osvetoljubivom Bogu-tvorcu suprotstavlja nepoznatog, skrivenog, višeg Boga, o kojem ne znamo ništa osim da nam je poslao svoga sina da nas izbavi od onog prvog.
Ep Zauzeće Ehalije, pripisan Homeru. Kao prevodilac je potpisan Miloš Đurić, a kao izdavač Matice Srpska, godina 1981. Tvrdi uvez, lijepi crveni ćirilični slog, isti format kao i Đurićeva Ilijada u izdanju Matice: u rukama slučajnog čitaoca, ako takvi uopće postoje, knjiga bi djelovala posve benigno.
Udžbenik Na ruskom, molim! (По-русски, пожалуйста!), tom III. Autori su M. Bukova i T. Jelić, izdavač Društvo “Slavenski hrast”, Zagreb, 1982. Na naslovnici je ilustracija, poprilično kvalitetna, na kojoj vidimo unutrašnjost nekakve krčme. Muškarar u šubari i vojničkom šinjelu uzbuđeno ili ljutito gestikulira, dok se okruglasti čovječuljak s pregačom, valjda gostioničar, hvata za glavu; treći muškarac, dopola zaklonjen onim prvim, koji maše gostioničaru, kao da ga pokušava smiriti ili mu privući pažnju; žena u raskošnoj haljini, obasjanu snopom svjetla, stoji po strani i, naizgled ne primjećujući nikoga, tjeskobno gleda prema gore, možda baš u nevidljivi izvor svjetlosti.
Cijeli udžbenik zapravo sadrži samo dramu Na ruskom, molim!, pisanu u duhu Harmsa ili čak Hljebnikovljeva zauma. Komad se sastoji od 18 scena, od kojih je svaka popraćena pregledom vokabulara, gramatičkim objašnjenjima, testom razumijevanja pročitanog i dodatnim pitanjima.Nije eksplicirano jesu li autori udžbenika ujedno i autori drame. Postoji mogućnost da se ilustracija na omotu na neki način odnosi prema njegovom sadržaju.
Kompletna – i više od toga – edicija Reč i misao. Osim redovnih crvenih i narandžastih, te jubilarnih plavih, cijeli jedan red u polici zauzimaju ljubičasti svesci. U ovom se nizu nalaze, recimo, Liber Logaeth Johna Deeja i Životi nekromanata Williama Godwina, ali i sveske označene samo brojevima ili simbolima – čiji je sadržaj ili šifriran, ili uopće nije pisan ljudskim jezikom.
Priručnik (?) Matematika u svakodnevnom životu, I-III. Najzamašnije knjige u biblioteci: tri mastodonta odštampana na biblijskom papiru, koja zajedno broje skoro četiri tisuće stranica. Kao izdavač i, po svoj prilici, kolektivni autor, naveden je Centar za matematička istraživanja iz Šida, a godina izdanja 1971., 1974., odnosno 1979. Sukladno naslovu, Matematika u svakodnevnom životu pretendira da se bavi praktičnom primjenom matematike u svakidašnjici; međutim, matematike – u smislu aritmetike, algebre ili geometrije – unutra ima tek u tragovima. Umjesto toga, možemo čitati naoko beskrajnu filozofsko-teološko-ezoterijsku raspravu – poput 243 stranica dugog traktata (?) naslovljenog O važnosti zdravog življenja za bavljenje matematičkom naukom, koji otvara treći tom.Dugo je prošlo otkako sam ga zadnji put pokušao čitati, no sjećam se da preporučuje svakodnevnu šetnju šumom i post na hostiji od barem sedam dana mjesečno.
Strip domaće izrade, amaterskog crteža, naslovljen Umri prije smrti, autora ili autorice potpisane kao HYPNO. Žena umrtvljenog držanja, možda u kakvoj mjesečarskoj epizodi, luta iz jednog fantazmagoričnog pejzaža u drugi – a u svaki sljedeći predio dospije tako što se u svome tumaranju strmekne u šaht koji joj se uvijek iznova nađe na putu. Svih 27 stranica stripa u cijelosti je lišeno teksta – bilo dijaloga, naracije ili onomatopeja – a skromne crtačke vještine i produkcijska sredstava čine da gotovo svaki prizor lebdi u limbu između jezivog i komičnog. Džepni Kur’an na francuskom, privatno izdanje izvjesnoga P.-L. Girarda iz Pariza, iz 1996. Taj je Girard također i prevodilac, ali i autor popratnih bilježaka i eseja koji opsegom premašuju dužinu primarnog teksta; štoviše, tekst samog Kur’ana otisnut je neznatno, ali ipak primjetno manjim fontom, valjda da bi sve ostalo stalo među korice. U svom teško probabljivom tekstu (rečenica mu ponekad zauzme i po cijelu stranicu), on piše o islamu kao “doktrini Mjeseca”, što kod njega ima neočekivano pozitivne konotacije: u njegovoj interpretaciji (?), “djeca Mjeseca” ujedinit će se “kad pukne i zadnji Sulejmanov pečat” da izbave svijet od “kćeri vatre” koje su poslane da ga unište. Najavu strašnog pohoda “kćeri vatre” na čovječanstvo on, među ostalim, vidi i u tadašnjoj popularnosti rejvkulture i popratnoj pojavi klupskih droga.
Pismo izvjesne Beate Weber, na njemačkom jeziku, tipkano na mašini i datirano u 30.03.1949. Ako sam dobro razumio, autorica zahvaljuje stricu na nekakvim “materijalima za učenje” (“Lernmaterialien”) koje joj je poslao, i obećava da će ih iskoristiti na najbolji mogući način. Dodatno zahvaljuje i u ime svog oca, koji bi “sigurno bio oduševljen” (nejasno je čime).
Strip-album Popaj i karneval. Piratsko izdanje iz šezdesetih godina – stric me kao klinca pomoću njega učio francuski. U stripu mornar Popaj, “u jednoj od svojih čuvenih avantura”, nailazi na karneval, s kojim ostane dva dana otkrivati njegova “čuda i čudesa”. Dok tumara od atrakcije do atrakcije, i, reklo bi se, za nečim traga, Popaj susreće likove iz svoje uobičajene menažerije u neuobičajenim izdanjima – Pero Ždero kao foka žonglerka, Oliva kao pin-up djevojka, Badžo u dragu gatare – koje naizgled ne prepoznaje. Naš je junak, naime, sve vrijeme zanesen dumanjima o smislu i besmislu života, u kojima ga zatekne i završni kadar: u njemu on izvaljen u ležaljci zamišljeno pilji u zalazak Sunca nad planinama američkog Srednjeg Zapada, dok naginje konzervu u kojoj, po svoj prilici, nije špinat.
Sad mi posebno uznemirujuće djeluje način na koji je Popaj nacrtan. U kontrastu spram svih drugih likova i kompletnog dekora, on je izveden u gotovo realističnom stilu: žućkasti zubi i bore na vratu, upadljiva nespretnost s kojom mu je tetovaža sidra načrčkana na podlatkici, prazna duplja koja zjapi iza desnog oka.
Od ovog mi stripa u želucu mi nelagoda nadolazi kao tijesto. Ostaje vidjeti hoće li imati okus nostalgije ili odbojnosti – kao, uostalom, i s cijelim ovim mjestom.
(Sad vidim da 12., 27. i 33. stranica imaju uši. Znam da ih ja nisam napravio. Nije valjda stari nešto…zar bi mu palo na pamet da se tako igra!?) Ciklus soneta, istipkanih mašinom na svežnju papira sa čijih se rubova već šire žućkaste mrlje i pospremljenima u fasciklu bez naslova. Soneti su rimovani po shemi ABBA-ABBA-CDE-CDE; punjeni su mahom rekliciranim Ujevićem, Prešernom i socijalnom lirikom, a jedan je čak i posvećen tematici Narodnooslobodilačke borbe (Zaplačeš li, majko, u gluho doba sama / Sjeti se sina što u dičnoj, u gori / Za bolji se život i tvoj i moj bori / A ko hor ga prati topova galama). Sastavljeni su korektno ali ne više od toga.
Čime se sve stari bavio i zabavljao u svom predugom životu, ne bi me čudilo da se nekad okušao i u pisanju soneta. A opet, ako jesu njegovi…kvragu, onda sam ipak razočaran: pretpostavio bih da je imao malo više talenta.
(Dopuna: Tek što sam ovo zapisao, prenulo me zvono na vratima. Predstavnik stanara sakupljao je potpise za novi međuvlasnički ugovor, a kao nasljednik ne mogu pobjeći od takvih gnjavaža. Kako sam ustao, ostavio sam listove raširene po stolu, a kad mi je pogled na povratku pao na njih, naslutio sam nešto novo. Ispostavilo se da me intuicija ne vara. Početna slova prvih stihova svih dvadeset soneta tvore epigram, i to: Epnesigose, zdravo budi! Sad sam siguran da je sve skupa nekakva zezancija, vjerojatno interna, iz prepiske s nekim od njegovih prijatelja, kolega i drugih likova kojih se nerado sjećam.)
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. U trinaest tomova, koliko sadrži – pet više od standardnog izdanja – moguće je naći i odrednice kao što su Nyarlathotep, Uqbar ili Dapčević, Vladimir. Omot svakog toma krasi trompe l’oeil ilustracija. Gledana iskosa, panorama planinskog sela u zvjezdanoj noći premeće se u divovsko, grimasom očaja ili boli izobličeno lice, na kojem blistaju suze; zažmirite li na jedno oko, iz djece koja igraju školica pomaljaju se kentauri koji jedan drugome nazdravljaju iz pehara.
Upravo sam pretresao odrednicu Smrt, koja zauzima 343 stranice. Ne bih rekao da je stari tu išta dirao. Možda ipak samo paranoišem (još da me ova mučnina popusti, pa da u to i povjerujem).
Walther PP, pohranjen u ladici u običnoj kartonskoj kutiji, zajedno s mesinganom kutijicom s mecima. Original iz 1929., personalizirano ukrašen: drška je obrubljena srebrom, a s njene donje strane goticom su ugravirani inicijali A.H. Uvjeren sam da je, još jednom, u pitanju šala: ovaj put sam se čak i nasmijao. DVD komplet Mlade a grešne, 1-6. Na zajedničkom omotu naslov je stiliziran kao roza neonski natpis na crnoj podlozi. Sigurno je samo da ovaj serijal ne spada u žanr koji naslov i pakiranje sugeriraju; u koji bi žanr pak spadao, teško je reći. U dijelovima koje sam preletio, djevojke odjevene u halje i osvijetljene samo prigušenim svjetlima s rubova kadra neumorno recitiraju na latinskom, starohebrejskom, aramejskom i sanskrtu (sva četiri jezika izlistana su među diskografskim informacijama na omotu). Uglavnom samo deklamiraju, robotski, bezbojnim glasovima, no povremeno se neka od njih počne uvijati, siktati i roktati, ili prasne u strašan smijeh; na drugim mjestima umjesto djevojaka vidimo statične kadrove naoko nepovezanih mjesta – hodnik prazne robne kuće, stražnje dvorište provincijskog željezničkog kolodvora – dok glasovi iz offa i dalje mantraju.
Treba li napominjati da tvrtki RealTruthStudios, čiji se logo pojavljuje i na omotu i u filmu, nije moguće ući u trag ništa više nego drugim egzotičnim izdavačima iz ove kolekcije?
(Sad dolazimo do zaista opasnih stvari) Kovčežić, pozlaćen i ukrašen reljefom: dvije majušne, gotovo simpatične sfinge, licem u lice, svaka s po jedne strane brave. Brava se, znam odavno, otvara na krv; zato duboko udahnem i poturim mali prst. Osjetim hladnoću metalnog jezička, peckanje i nešto ljepljivo, a onda brava škljocne.
Unutra je šačica žućkastih kapsula koje smo u mom djetinjstvu jednostavno zvali pilulice. Dobijao sam ih kad god bi nam trebali doći stričevi prijatelji: kao manjem bi mi tad istresao na jezik pola sadržaja “pilulice”, a od puberteta nadalje davao bi mi da popijem cijelu. Nikad nisam saznao jesu li služile tome da me zaštite od njegovih gostiju ili da njih zaštite od mene; znam samo da me nikad nije vidio kao nekoga tko bi mogao postati dijelom tog ekskluzivnog društva. Uzalud sam mu decenijama bio odan, dotle da sam još u djetinjstvu odustao od mogućnosti normalnog života; služio sam mu tek kao začin za njegov one-man show, u kojem je bio majstor.
No, dosta o meni. Važno je da sam našao taj drek i otpremio ga u kanalizaciju.
(Ipak, nisam odolio. Morao sam provjeriti duplo dno) Pismo, brižljivo ispresavijano i pospremljeno u duplo dno kovčežića. Pisano nalivperom, na običnom bijelom papiru, sitnim, pedantnim rukopisom. Evo samo početka:
Dragi sinovče, ako ovo čitaš, mora da se dogodilo nešto loše. Neću reći “najgore”, jer i ti i ja znamo da tomu ne mora biti tako. I upravo na tom tragu, postoji važan zadatak koji samo ti možeš obaviti i koji ću biti dovoljno slobodan da ti povjerim…
Reći ću još samo da u nastavku detaljno izlaže svoje odurne, protuprirodne želje, zajedno s uputama o tome kako ih izvesti. Nisam puritanac, čak ni ne vjerujem u univerzalni moral,ali ovo protuprirodne kažem pod punom odgovornošću.
Živio je duže od stoljeća, nadživio sve koji su ga poznavali, malo mu je falilo da nadživi i mene – i to mu je malo?
Možda ću povratiti. Ali prvo da spalim ovaj papir.
Zlatna tabakera, ukrašena ružinim križem i inicijalima O.H.A.A. Unutra je cijeli mali monetarni muzej dvadesetog stoljeća: dinari, franci, tolari, krune, pezete, šilinzi. Naravno, i dosta novčića čije je oznake nemoguće pronaći na službenim listama valuta našeg vremena. Jedan od njih, na kojem je s nemogućom minucioznošću izrezbarena snježna pahulja, jednom davno mi se urezao i u pamćenje i u meso kad sam ga uzeo u dlan.
U procijepu između Hrvatskog slikarstva dvadesetog stoljeća i Fragmenata predsokratovaca, nešto nalik na razglednicu. Na prednjoj strani je reprodukcija crno-bijelog crteža, vjerojatno uglja: anfas muškarca, lica izduženog i deformiranog maničnim kezom, od kojeg mu jedno oko bježi nagore, a drugo u stranu, dok se iza crnih usana pomaljaju rijetki, raštrkani zubi. U drugom planu uzdiže se stup dima, u kojem se razaznaje još nekoliko lica, načrčkanih jedna preko drugih. U podnožju crteža naškraban je potpis koji nisam mogao dešifrirati.
Na poleđini je, umjesto pozdrava, štampanim ćiriličnim slovima ispisano: НИСАМ ТЕ СЕ НАГЛЕДАО НИСАМ ТЕ СЕ НАЉУБИО. I, nalijepljena na propisnom mjestu, poštanska marka iz Tivta.
Rekao sam da više neću o sebi, ali…
Umjesto da mi bude lakše kako posao napreduje, ja se sve gore osjećam. Ne samo da mi se želudac vuče gore-dolje uz kičmu kao preopterećen lift, ne samo da se znojim i na nepcu mi nastaje bljutava smjesa, nego i – Dok sam iz komode izvlačio silne zalihe vina, viskija i rakije kojima je bila nakrcana sijevnulo mi je među sljepoočnicama. Refleksno sam zažmirio i skvrčio mišiće; potrajalo je samo trenutak, no to je bilo dovoljno da se iza spuštenih kapaka odigra cijeli snimak. Prije tko zna koliko decenija, čučim ispred komode, iz koje sam sve povadio da bih na zid s druge strane nanio otrov za žohare: jasno vidim svoje ruke, do lakata u komodi, svoje dugačke, kvrgave prste u žutim rukavicama, kako prtljaju s otrovnom pastom, vidim vrh svog pozamašnog nosa na rubu kadra, nalik na radoznalo stvorenje koje po svaku cijenu želi doznati što se zbiva.
Samo što to nisu ni moji prsti ni moj nos. A ni moje sjećanje.
Možda uopće nisam trebao dolaziti. Možda bi bilo bolje da sam i stan i biblioteku uvalio agenciji, pa da se oni bakću sa svim njihovim iznenađenjima; ja bih lijepo sačekao, uzeo svoj dio keša, i s njim mirno proživio ovo što mi je ostalo. Prestar sam za igre i smicalice.
A opet, ne mogu tek tako ustati i otići.
Dvije boce stolnoga bijelog vina Brena iz 1985. Proizvod Zemljoradničke vinogradarske zadruge Sićevo, koja je te godine slavila jubilej postojanja. Etiketom dominira portret jarko našminkane žene, ljupkog držanja i neznatno umornog izgleda, te prepoznatljivog širokog osmijeha: teško je reći je li u pitanju obrađena fotografija ili hiperrealistička ilustracija. Postotak alkohola 10.5-11.0%.
Moja fotka! Sudeći po slovima i brojkama koji samo što ne otpadnu s papira, i legenda – Makarska, 03.08.1964. – zabilježena je mojom trapavom rukom. Na slici sam uhvaćen izbliza, iz žablje perspektive, dok sjedim na trijemu kamene kućice. Usta su mi poluotvorena, tijelo blago izvijeno, kao da ću svakog trenutka progovoriti, ali još nisam siguran što ću reći. Nosim, naravno, do grla zakopčanu košuljicu, kratke hlače i tregere – komplet, koji mi, onako bucmastom i tunjavome, daju izgled paketića koji bi svaki čas netko mogao odnijeti sa sobom. Na nogama su, iako je ljeto, cipelice, a pod rukom neizbježna knjiga (dimenzije daju naslutiti da nije riječ o štivu za djecu).
Pokušavam gledati u toga malog bez predrasuda, kao da moj pogled može podići most preko svih ovih decenija. Ne ide: most se smjesta uruši, nestane u blatnjavom oceanu koji je u međuvremenu ispunio taj ambis.
Mirnoća kojom odišu i mališa na slici i cjelokupna kompozicija zapravo su duboko potresne.
Laptop. Crn, kompaktan, bez loga, na prvi pogled jedan od onih gerilski montiranih uređaja koji se reklamiraju kao etička alternativa korporacijskoj robi.
Naravno da ga ne bih trebao otvarati, ali… Ni da ga smjesta razbijem, ni da ga odnesem u reciklažno dvorište, ne bi bilo garancije da je svijet siguran od onoga što bi moglo biti na njemu. Zato se smjestim pred laptop, obrišem usta maramicom (počeo sam baliti kao pravi starac) i otklopim ekran. Sekvencu brojeva koju moji prsti unose tijelo mi pamti bez napora: “priručni niz”, kako ga je starkelja zvao, njegova središnje šifra za kofere i sefove.
I tek što sadržaj ekrana bljesne u polutami sobe, prije nego što i uspijem pročitati što na njemu piše, znam da sam grdno pogriješio.
Dočekuju me tri retka, bijela na plavoj pozadini:
– Potpis: DA
– Ovjera: DA
– Moguće nastaviti s protokolom: DA
Zgrabim spravu i hitnem je o pod, onako u komadu. Ekran se rasprsne, komad se odlomi, slova tipkovnici razlete se po prostoriji – no moglo bi biti već prekasno.
Metuzalem me namagarčio.
Znao je da neću odoljeti a da ne otvorim kovčežić – i tako mu dam koju kap krvi koju je nasušno trebao.
Predvidio je i da ću uništiti pismo: time sam, očigledno, ovjerio dogovor. Odnosno, unaprijedio sam dogovor u ugovor.
A tek onaj “predstavnik stanara” koji mi se pojavio na vratima! Kako sam mogao pasti na to? Što je najgore, taj tip je možda zaista i vjerovao da je predsjednik stanara i da mi nosi na potpis “novi međuvlasnički ugovor”. On će se iz cijele stvari možda i izvući u jednom komadu, ali ja… Ne znam koliko već vremena bauljam po ovom memljivom staništu, ovom brlogu zvijeri koju sam i ne znajući nahranio. U lubanji mi blješću nepoznate slike; nosnice golicaju mirisi koje nikad nisam osjetio; čak i u držanju svoga tijela, u njegovim sitnim trzajima, osjetim nešto strano. Netko tko nije ja gura se da to postane – i što se više upinjem da ga istisnem, to se on bezobzirnije laktari.
Ne pomognem li mu u njegovom naumu da opet prohoda ovim svijetom, rugajući se Bogu i bogovima – on će to učiniti preko mene.
Da, inicijali na Waltheru nesumnjivo su stričeva zajebancija. A još je veća zajebancija ona kutija s mecima. Nema šanse da se tamo slučajno zatekla: ne, on ju je ostavio tamo za mene, ostavio mi je odstupnicu za slučaj da se poželim povući i odbiti svaki vid saučesništva. Postupio je onako kako je vjerovao – kako vjeruje – da je džentlmenski.
Sjedim za golemim radnim stolom i čini mi se da sam manji nego što sam ikad bio. Od znoja mi se koža slijepila s odjećom, a odjeća sa stolicom. Za vratom mi je ledeno, u ustima okus bljuvotine. Na stolu je Walther; položena na dršci, drhti moja šaka. Negdje, ne znam da li u meni ili vani, stari se jarac smije.
