Nad El Puerto de Santom Maríjom nebom se u praskozorje razlijevaju sve nijanse crvene. Sjedim u autobusu na putu za Rondu, gradić u provinciji Malaga. Sjedim i gledam u naslon sjedala. Zamišljam da zurim u njegov zatiljak. Da sjedi prekriženih nogu ispred mene, da mu je glava zavaljena na prašnjavi naslon od frotira, da čupka kožicu na desnom palcu dok mu dlanovi neopterećeno leže u krilu. Sunce obasjava njegov pogled. Oči su mu ujutro svjetlije. Razgovaramo o svemu, osim o njoj. Ona pripada Pragu, sivilu, pljesnivom madracu, kafiću u blizini Karlova mosta koji izgleda kao flamenco peña, ustajaloj Vltavi u kojoj nema nijednog živog bića, samo limenke Kozela plutaju na površini vode kao mrtve ribe. Ona ostaje za nama na cesti kao onaj stari nesretni Čeh za tračnicama.
Ronda. Ronda je poznata po pršutu, churrosima i borbama s bikovima, koje su tamo još uvijek zakonom zaštićene. Približavamo se ždrijelu Tajo, koje je Hemingway, još jedan čovjek koji si je pucao u glavu, ovjekovječio u Kome zvono zvoni. Ronda, fenički grad iz šestog stoljeća prije Krista, leži na rascijepima rijeke Guadalevín, koja prolazi kroz jarugu duboku sto dvadeset metara. Grad, išaran mostovima i provalijama, dom je koride, gospođe Herrere u čijem pansionu odsjedam te Ayninih roditelja, Seraffa i Mercedes.
Ronda je zimi pusta; povremeno neki američki par oda počast Hemingwayu ili skupina kineskih turistica obiđe najstariju španjolsku arenu koride. Dvjestotinjak metara od autobusnog kolodvora nalazi se pansion Ronda Luz, kamo stižem na doručak, koji gospođa Herrera, vlasnica pansiona, poslužuje nekolicini gostiju. U bijeloj kući tamnožuta pročelja gospođa Herrera već četrdeset godina vodi obiteljski posao. Njezin je pansion poznat po minijaturnim sobama, niskim cijenama i raskošnom doručku koji spremaju njezini sinovi; pansion slovi kao autohtoni andaluzijski hotel u kojem je sve tradicionalno. U pansionu radi i doña Pilar, nijema, krezuba žena. Izgleda kao vještica i puši preko pedeset cigareta dnevno. Priča se da nema problema sa sluhom, već da je svjesno zanijemjela nakon što su joj muž i tri kćeri poginuli u prometnoj nesreći na njezin rođendan. Živi sama u sobičku u stražnjem dijelu kuće i većinu vremena provodi trgajući etikete s posteljina, ručnika, zavjesa, ubrusa i stolnjaka koje Herrera naručuje iz Kine i u koje potom Pilar, zlatnim koncem, ručno ušiva ime pansiona.
Sve ovo saznajem tijekom doručka zahvaljujući britanskom paru s kojim dijelim stol. Saznajem i da doña Pilar zna čitati tarot i da traži petnaest eura po seansi. Britanka mi priznaje da je njoj sve pogodila, no iz straha da ne saznam nešto deprimirajuće ne tražim doñu Pilar. Tek ću je sutradan, nekoliko sati prije nego što ću napustiti Rondu, vidjeti kako pali cigaretu pred ulazom u kuhinju i nepostojećoj osobi diktira sastojke za rođendansku tortu.
Sjedim u sobi veličine sarkofaga i pišem trideset šestu scenu. Još dvije, i trakavica trećeg čina je dovršena. U posljednjim scenama Alma odlazi iz Robertova stana nakon što ga je temeljito izglancala; ključeve predaje stanodavcu, zatim torbe s Robertovim stvarima šalje poštom njegovim roditeljima. Onda sama hoda gradom, kao da se vikend nikada nije dogodio, bez ikakvog suvenira ili dokaza da je postojao, osim mamurluka i par kapljica njegove krvi na žutim čarapama. To je ujedno i jedina scena eksterijera u filmu, ta scena na ulici. Sve ostale odvijaju se u Robertovu stanu. Zaustavljam pisanje shvativši da bih je trebala napisati tek kad se vratim u Prag, gdje ću moći posjetiti lokaciju i detaljnije ju opisati. Ovako napamet, pišem generički. Čim zađem u prostorije mašte, miris naranača i čokoladnih churrosa koje ulični prodavač prži na ulici odmah tu dolje ispred pansiona navodi me na pogrešan trag, pa Prag opisujem kao da je grad u boji. Stoga zatvaram laptop i listam Leonovu knjigu. Mrzim to što mi se i ovo putovanje svelo na otkopavanje njegovih kostiju. Znam da ću ga se riješiti tek kad se riješim ove proklete knjige i njezinih fotografija. Gledam se u ogledalo i vidim se u ogledalu njegove kupaonice. Tražim ga u pozadini kao ukras u scenografiji ljubavne scene. Tu je, ali nitko ga ne primjećuje. Ne pronalazim ga. Možda je moje lice i dalje premlado da bih ga u njemu prepoznala. Možda mu se i dalje rugam svojim naivnim cerekom, izostankom nesreća, moja su jedina iskustva gubitka on i nona, i onaj incident na susjedinu kauču koji sam potpuno zaboravila dok nisam počela kopati po starim dnevnicima. Možda je i moje lice dio krpeži lica koja su mu se rugala jer nije znao nastaviti sa životom. Ali prag boli kod svakog je drugačiji. Svatko ima svoj prag.
Kažu da je potrebno sedam godina da se sve stanice u čovjekovu tijelu obnove. Da postanemo nova osoba.
Fotografija: Petra Slovakova