ŠETNJA ZIMSKOM ŠUMOM U BAD ISCHLU
svaki austrijski grad ima oblik kičme svoje šume,
a šume u Bad Ischlu danju su kao četke za konje
s kojih padaju fatalne žene,
noću su lijepe kao zapetljana kraljičina kosa,
pune zamki tamnih jazbinica i gustih podsuknji pod snijegom
u zoru kao molitve migranta, bjegunaca,
i kao razlistani smrtni šapati probodene kraljice Sisi.
Hodaj, sestro, izbjeglice, i uhvati njihov trzaj u šetnji kad se vilinski mrka
stabla uspinju i strše iz trave. bježeći, brzo su nikla
iz stare i velike ljudske krvi pod rahlim gospodskih tlom, te
šume Bad Ischla dižu se bujno i jure granama negdje gore,
prema goloj dolini oproštenja, prema pusto bijelim alpskim glečerima.
Znam, traže sveopći oprost, uskrs svih kostiju, obeštećenje.
Duboko utonula u krznene čizme
s dahom noćne životinje
starija sestra mi zanosno priča o svojoj ratnoj poeziji
i početku prvog svjetskog rata u Bad Ischlu,
toj šećernoj ljetnoj rezidenciji koju siječe rijeka Ischl
kao kristalna sluz anđelove mačete.
Gazam kroz tu strašnu šumsku dvoranu
kao služinče bez daha, tvrdih i golemih očiju kroz
ljepotom sleđenu šumu, ja kao toplokrvni ledolomac,
ljubitelj starih ulja, malih akvarela
sad tek krkha mašina za stare ratne slike, i
obje odjednom hodamo šutke, ranjene od slutnji
tuđih noževa i golog tijela
dok nam blagu šetnju, tu putanju uljeza navode
nadraženi, naoštreni tornjevi borova
pod snijegom posvećenim,
bijesno čistim
šumskim katedralama
ŠTOKHOLMSKA ŠETNJA
nemojte ići, nahladit ćete se
rekli su nam u hotelu, jer spremala se
jaka nordijska oluja nad Gamlastanom
a mi, dvije lude pjesnikinje,
zaputile se starim mokrim trgovima oko Parlamenta
kao ilegalni turisti fanatici, krijumčari i krivolovci
na štokholmske umjetnine.
nad gradom je padala kiša drska kao napušena Pipi duga čarapa
i nerješivi matematički zadatak.
rušila se na način ljepote od kojeg ti se već kod vijećnice
upale pluća, rasječe jezik na dvoje, na ljubav,
a čiste se švedske brodice odvežu sa dokova i
otplove kao krivulja Nobelova života.
I mi smo se posve razrijedile od vode, ali
bilo bi šteta da nismo vidjele kako
kiša ispaljuje milijune ljubavnih metaka
u pozlaćeno srce grada
u svaku anonimnu Strindbergovu klupu,
grm, stijenu.
Namočene mape i vodiče pojele su kante za smeće
u kojima nema ni jedne prazne boce alkohola, ni jednog grafita
nijedne cigarete, i opet sve dođe na isto
da je samo gola ljubav bitna,
požurimo voljeti prije nego krene pomračenje
nordijska dugorepa, jezičava noć.
na mostovima, na tih stotinu mostova, sva su se srca zatečena u šetnji
zavrtila kao vretena i pala u Baltičko more,
s oholom trorogom krunom u pozadini došla mi je poruka
na mobitel da netko u crnom kaputu
sa zlanim psom ne voli me.
a kiša u Stockholmu razbija sve atome što se zateknu na cesti,
topi teroristima i ljudima novac i satove, kao
nevidljivi svemirski majmun
na vratima Nobelova muzeja,
koji cikće od sreće Einsteinove spoznaje
od sjekire uvida u prostor-vrijeme.
toga festivalskog dana,
opraštale smo se od grada gdje žive Hiperborejci, a
kiša je neuljudno padala po dokovima, vikinškim muzejima,
parkovima kao genijalni kamikaza zime
pjevajući Abbine rekvijeme.
Mi posve mokre, smrzle, neshvaćene
padale smo visoko u neko naše sunčano nebo
kao u toplo srce muža,
ili u Transtromerovu pjesmu o klaviru,
dvije pjesnikinje, svaka samo s po dva dlana,
a nordijska kiša želi nam rasparati srca
lomnija od kineskog kišobrana
VODA AMSTERDAMA
voda bez drame, tiha
voda Amsterdama
gleda nas iz stotine otkritih prozora, iz dućana, iz svega
i komu zahvaliti što rijeka Amstel
nije isklizila s pljoske pomračenog nizozemskog slikara
kojem su pocrnila krila u padu na zemlju
već je prazna od uma, gotovo bijela
voda grada stvara Heraklitove klompe
i užurbanu simfoniju panthe rei
u trinaestom stoljeću grad je bio još ribarsko selo,
pa je voda postala glavna građa za
riblji kostur grada i sve te oči bez
koprene, naočala.
voda ovog grada je odnos policajca na konju
i kotača bicikla
oči konja i pogled biciklista
i jedno se prevara u drugo na udar čuda
kao i vid u oči, oči u vid, tajni vid
slijepca udarenog na zebri kod kuće Anne Frank
nitko nije vidio ništa osim Spinoze
i njega.
voda Amsterdama je i natrula, svilena
suza Mate Hari a porub njezine plesne haljine
određuje smjer vjetra kroz trg Dam s kraljevskom palačom,
kojeg ukrućuje i zateže kraljevska voda
i izvor stalnog vjetra koji će zamrsiti kosu
neobjašnjivim vitezovima
uvijek zlatnoga nizozemskog doba i pitomim vjetrenjačama
u kovitlacu radosti bogatih, pijanih kuća
što se nakošene opiru potonuću u mulj,
stojeći na svojim stupovima
kao na divno rasklimanim štiklama
od zlata i srebra starih trgovaca.
BARCELONA, TIJELO
ponekad, tijelo bi htjelo napustiti svoje crno leglo.
pobjeći. u neke topline.
u one gradove i noću mlake od sunca.
ipak, od rodne kuće do dalekih mora i planina
svi ga čavli i latice udaraju, sve boli,
jer tijelo pada na dno. jer je smrtno.
među kamenjem,
nema tako teškog kamena kao što je
čovjekovo tijelo. corpus delicti.
i tako drobljivog, na ubod granica nježnog.
corpus delicate.
tijelo je dragi kamen pun lake krvi
koji je najteže dići kad umre.
No tijelo je kamen koji se najlakše digne,
preseli sa svoga dna gore,
čak poleti u nebo
corpus cristi
kad mu nečiji dugo čekani VOLIM TE
probije u duh, napuše ga i upali
da sja kao fontana u Barceloni.
NETKO ME 1999. UBIO U PRAGU
Ništa se to ne tiče mlade češke
pjesnikinje, pokojne
Eliške Krásnohorse. Ni nikoga
tko pati od alergija u praško proljeće.
Netko me još u Zagrebu pratio po knjižarama i sobama
duge četiri godine, a nije bog.
Došao je s rukom koja njiše kolijevku s knjigama
i oglasom za ljubav koji donosi smrt.
Sjedio s druge strane stola s čašom i letećim tanjurom,
vrteći se oko sebe zagledan u mene
kao pregrijani globus Arthura Clarkea i
starinski dvogled Carla Sagana.
Njegova se kaljena šalica za čaj
smjestila u putnu torbu čim sam
otišla s prijateljima u Prag.
Pratio me pomoću neke ljubavne rašlje
s raščupanom perikom genija
čak i do praškog židovskoga groblja.
Nisam se uspjela skriti ni pod Karlov most i
sama pomilovati labuda kraj Vltave,
leći navečer sama u velvet Prag.
Netko star me pratio kao kiklop zmaj
s lajka aparatom,
usput snimajući tornjeve u vječnoj erekciji turizma i
stalna prsnuća Keplerove superove.
Šepao je za mnom sve
do alkemičarske Zlatne ulice gdje
su nesretne muhe veće od kućica ljudi.
Kad te netko prati među porculanom
i art nouveau slikama
u Pragu više nema izlaza,
i prvi Kafka koji naiđe na moju zapovijed
ispaljuje na sav glas
zalutali metak u muzeju
Alphonsea Muche.
PARIŠKA VRATA, 2001.
Kao i u životu, i u velikome
u Parizu postoje samo dvoja vrata,
ulaz i izlaz iz života. Dva slavoluka,
La Grande Arche de La Défense
i Napoleonov Arc de Triomphe.
Ja, studentica s nešto džeparca, na ona Napoleonova
ušla sam autobusom koji je vonjao na kiseli kupus,
pun siromašnih radnika i seljaka.
Već blizu kolodvora susrela sam
dvije stare prijateljice, dvoja živa vrata, jedna u
u terminalnoj fazi Andersenovih crvenih cipelica,
druga u zlatnoj kočiji koju vozi dotjerana
pariška baka. Bile su lijepe, ali različite,
kao što su bile francuske kraljice Frederuna i Ansgarda.
Nakon nekoliko dana srela sam i Buñuelova unuka,
mutnu Seinu i mnoštvo crnih prosjaka.
U lutanjima grad se izdizao nad mene
kao da je visok tisuću metara u uvojcima,
kao da je glavni grad napudrane Mliječne staze,
a svakih pet sekudni prolaznike nadlijeti flota smeđih
Louis Vuitton krila,
i lagao je da mu je ime
Charles-Joseph Eugène Henri Georges Lamoral de Ligne,
kako se zvao ljubavnik, a možda i lijes za noćni odmor
porculanskog tijela Sare Bernhardt.
U nekom kazalištu okrutnosti pila sam
sok studentskog siromaštva
i gledala korejski ljubavni film. Sendvič je bio preskup, umrla sam.
Trećega sam dana uskrsla i namršetno prošetala
oko štikle Eiffelova tornja pa me u jednom praznom kafiću
grad pomirljivo dočekao s nenašminkanim suvenirom,
samom Audrey Tautou za susjednim stolom
udubljenom u poslovni razgovor,
sitnijom od vrapčića, od sebe, od Amélie.
Popila sam tu tajanstvenu kavu mira s Parizom,
i pješice krenula prema svoj sreći arhitekture,
La Grande Arche de La Défense.
Bilo je već vrijeme
da odletim s te bijele savšene rampe
prvo u u svemir, a onda natrag busom
u blato prigradske kuće
i da fotografiju bijele kocke grčevito držim kao ukras,
kao prozor, kao vrata izlaza
dok u sobi čitam razne poludjele napoleone,
kićene, skolastičke knjige.
RIM, MRTVE SNJEGULJICE
Rim nas je uvio u Koloseum.
Poslije svih arena, foruma i fontana,
stalno nadomak prezrele geometrije rimske ribe,
poželjeli smo vidjeti Baziliku Sv. Petra.
Nad Berninijev obeliskom proboden dlan,
njegov Piazza del Popolo,
nadvili su se oblaci teški kao Michelangelovi bubrezi,
ozbiljni kao srednjovjekovne metalne sfere.
Počela je padati oštra suptropska kiša,
prazno sjeme vode na
egipatski obelisk Ramzesa II.
prizor prvi.
Nije više bilo ni mrve od sendviča nekog turista.
Kako su turisti uglavnom bića od prerađenog šećera,
svi su se razbježali pod kišom.
Osim nas četvoro naviklih na sol
i knjige
ostao je samo neki rimski hipik zakrvaljena čela,
s iskaznicom jeruzalemskog sindroma.
prizor drugi.
Kao da smo paunovi dukati, papini zlatni patlidžani
mogli smo utrobom Crkve Sv. Petra hodati sami.
Šutke smo koračali visokom dvoranom slave
odjednom mali kao nepriznatost,
sitni kao atomi odrezanih mošnji dječaka iz Bečkoga zbora,
mali kao od moljaca nagrižene
krpice za monokle u kutu
muzeja svetih voštanih figura.
prizor treći.
U staklenim ljesovima dimila se tišina.
Prastara, tajanstvena tišina.
U suhoj miroklimi ležale su u pravilnom nizu
mrtve voštane ostarjele muške djevice.
Motrim i znam da sam motrena.
Od nečeg starijeg i kostobolnijeg od Rima.
Gutam slinu.
U lutkastoj raskoši, pape leže bez snage da ispljunu
jabuku iz grla, kao Snjeguljice
nekog sivog i nevidljivog što nas mjerka
s crnilom ispod zlatnog rimskog nokta.
On sjedi gol na uzvišenoj stolici u samom centru,
osjećam da brine ima li uvijek dovoljno studeni,
dovoljno kisele noći
u crnoj cokuli svijeta i
u svim tim crvenim šlapicama.
BALATON, POMRČINA
Mađarska, ravna kao rasuta utroba
astronauta koji je izgubio svaku nadu
da je čovjek bio na Mjesecu
i u kadi Balatona progutao šaku neposjećenih
planeta za spavanje.
Mađarska, koja spava pod šapama jazavčara,
umirena kostima glista.
Početkom kolovoza tisućudevetstodevedeset i devete
Sunce se kretalo kao i uvijek nad ljudima
dok ga nije pregazilo mnoštvo autobusa
punih putnika s teleskopima.
Posljednju pomrčinu sunca u dvadesetom stoljeću
gledala sam u gradu Balatonföldvar
na obali Balatona ili blatnog jezera.
Sjećam se, jutro je bilo sunčano, ljudi su se kupali,
no oko podneva na sve se spustio
svečani prah mraka.
Mađarska je postala nekako suha i izdužena,
zahladilo je kao u zubu ptice.
Mađarska, sve je za vrat zgrabila tišina.
Ugalj sunca, pomrčina.
Jedan je astronom kasnije zapisao:
Jedrilice na jezeru su zastale
spuštena su jedra i
sve je izgledalo tako dostojanstveno.
Dodala bih da je i nemoć
blatnog jezera
da postane lijepo te danje noći
posustala.
Sve je opkolila korona.
ZADAR PUTUJE PO SOBI
Mjesecima grad putuje po mome stanu,
vozi se na pet bunara
pa tri bunara, cikće kao stara Atena.
U napušenosti od sunca
skida mi i stavlja sunčane naočale,
razbije ih o zid kao badem
i proglasi turističkom zanimljivošću
te krhotine.
Kad se naruga mome turističkom zanosu,
raspe se po podu u ništa,
u stotine sitnih kamenčića s Donata, u
kamene glave s drevnih crkava
manjih od bebe planktona.
Ujutro mi skida čarapu noći s lica
nosi me na kofeinskim rukama
i daje mi da jasnije vidim
pamet predmeta u stanu.
Ovoga ljeta grad je bio dežurna svjetiljka
kraj kreveta za čitanje, i
često je stajao kao centurion
u okviru tamnih vrata posljednje,
najmračnije sobe, a
kad bih pisala pjesme,
tjerao je sablasti samoubojstva
pjesnikinje Antonie Pozzi
da se igraju skrivača
dolje na Narodni trg.
Vani je galebovima i zvonima bistrio
slojeve od vina pijanog zraka
ili jutrom visio naopako kao bijeli šišmiš
benediktinki
sa štrikova na kojima se njišu nadute
bijele košulje i plahte
kao jarboli i zastave.
Neki su mali gradovi metropole
koje otvaraju svoja brojna vrata
i naprave propuh jak
poput najvedrije sudbine.
Takvi gradovi ozdrave, posole
i rastrče po površini mora
od kontinenta kostoboljna,
bljutava i trapava stvorenja.
(Ni Alfonsina Storni ne bi mogla
s kamenjem svojih pjesama oko
vrata potonuti u smrt)
Na odlasku, grad se ne da izbaciti iz torbe,
iz glave, iz godine blata pred nama.
On, kao suncem obrastao bodež,
uraste duboko u prst,
u zagrebačku sobu,
u tijelo.
ZAGREB, MEDVEDNICA
zimska noć mljacka, gladna kao mrki medvjed
uzima liz po liz šume,
tih milijardu crnih sladoleda liže,
guli jele, bukve, borove, smreke, tanji
do njihova malog ljetnjeg srca….
oprezno hodam po tlu kao po rubu zlatnog reza
dok se šuma pomoću najbližih, poludjelih zvijezda
raskovitlava, naginje se kao hrđavi svemirski brod, a
njezin je teški nagib s Medvedgrada noću lijep
kao nagib savršenih ljubavnika s Krvavoga mosta
u prvoj bračnoj noći.
tiho hodam stazom kao po rubu zlatnog reza,
vježbam kontrolu daha
šuma je noću neumljiva, oštra
svaki njezin list mi se uspinje kičmom
uzlazi kao dim toccate,
zapinje gore o sto jezika električnih slavuja.
u kaputu nosim skoro sve, mračan ekran mobitela,
čekam da mi kao komet bljesneš porukom
velikom ljubavnom porukom iz daleke zemlje
pa da mirno odem kući, skinem odijelo
ali ti si, čini se, samo fotografija koja se najela
ovog lažnog snijega sa Sljemena
poderala se o zlatni rez pod mjesečinom
i iskrvarila pod gazom gradske noći.
prah prahu,
snijeg snijegu.
ISTANBULSKI NAR
blizu palače Topkapi musavi se
dječaci utrkuju s kolicima
punim nara,
krvave voćne kugle padaju
od njihova smijeha
kotrljaju se niz
ulice malih hotela, postolara i tkalaca
svile
ne sudjelujem,
ja samo gledam sve to vrenje lica,
mačke oko fontana, tepihe bazara
kao komad fotoleće
kao prizemljeni Sputnik 1
baš kao i ja
stara se Aja Sofija dementno čudi
kako je to i kad
Crno more pustilo
tamnu pupčanu vrpcu
Bospora
dolje, do Mramornoga mora
kao plavi ljubavni sok
pun bolne soli
s tisuće malih
bijelih vjenčanica meduza
što peku kožu
između Europe i Azije
BROJANICA OD BIBLIJSKIH GRADOVA
Luz, Uz,
Nod, Pai, Ur, Lod, Paf, Nob, On,
Haran, Gomora, Sodoma, En Dor, Hamot Dor,
Babilon, Ramses, Ramot, Bezek, Beser, Ser,
Ebes, Suza, Soar, Ar, Lo Debar, Kedar
Amad, Gibeton, Alajon, Gat-Rimon, Tanak,
Bene-Berak, Eter, Kišon, Hebron,
Damask, Dabrat, Baalat, Katat, Rakat,
Anaharat, Halhul, Boskat, En Ganim,
Nazaret, Gat
Jarmut, Tapuah, Abdon, Keila, Para, Mira, Maara,
Tijatira, Gadara, Peor, Kulon, Ajin, Ijim, Nain, En Ganim,
Adama, Mosa, Rama, Jopa, Gaba, Gaza, Geba, Teba,
Rimon, Remet, Sard, Eter, Akšaf, Ašan, Katat, Tir,
Timna, Akzib, Biblos, Avit, Hamon, Nesib, Neiel
Atena, Korint, Rim, Neapol, Hijerapol,
Ikonij, Abdon, Edrej, Jiron, Jerihon, Rakat, Naarat,
Nebo, Me-Hajrakon, Ekron, Ofra, Ofni, Obot,
Jeruzalem, Jirpeel, Tarala, Sela Haelef,
Solun, Sartan, Helkat, Rehob, Hakesulot, Eder, Gezer
Me-Hajarkon, Almon, Horon, Holon, Harmagedon,
Kartan, Padan Aram, Nahalal, Tebes, Har-Heres,
Emaus, Jahas, Jiron, Lakum, Jagur,
Hali, Ako, Aj
Ajalon, Mišal, Molada, Hasar Gada,
Kedemot, Timant Serah, Meefat, Jazer, Haran, Dotan,
Bet Pases, Emek Kesis
Sansana, Salamina, Soko Eltolad,
Zif, Zanoah, Jafa, Juta
Aškelon, Kitliš, Kedeš, Taršiš, Mišal, Karkemiš, Ir-Šemeš
Šekem, Šahasim, Šalabin, Šunem, Šion,
Ija-Abarim, Avim, Gitajim, Gilead,
Gedor, Golem, Gederotajim, Kinsajim,
Sebojim, Bet-Horon, Beten, Betlehem,
Bet-Dagon, Dilean, Eltekon, Migdal-El, El-Teke,
Lakiš, Bala, Gibea,
Petra, Perga, Kefira, Kana, Dana,
Madmana.
