Riva revisited
„Kad ti travanj pokloni lijep dan, nemoj se zaboravit zahvalit Gospodinu.” Znaš da su to govorili stari Splićani, nekad davno, dok su još svakodnevno spominjali Boga, uglavnom uzalud. Izgovorio je to Marin i okrenuo se Gordani.
– Ajde? Nisam to znala. Ali bili su u pravu. Vidiš, ovaj današnji dan je točno takav i vrijedit će ga zapamtit i zahvalit se, ne znam već kome, ajmo reć Titu.
– Zašto, Gorde?
– Zato jer se neće ponovit. Ovaj današnji miting ti je naš labuđi pjev u Splitu. Još sad i nikad više nećeš vidjeti crvene i jugoslavenske zastave na Rivi, niti toliku masu svita koja stoji pod njima i vjeruje u nešto, čeka nešto, bilo što.
– Ajde, ma što to govoriš, dobit ćemo izbore. Posebno u Splitu.
– Marine moj, ti si ili dobro rebambija ili misliš da sam ja birač kojeg moraš uvjeriti u nešto. Ne brini, ne moraš, znaš i sam da će svi moji glasati, ali to je sve nedovoljno. Pa ni ova puna Riva, koja će se evidentno dogodit, ništa ne znači. Odnosno, ajde. Nije da nas nema dosta u Splitu i okolici. Ima nas. Samo što je njih puno, puno više. I to ćeš vidit za koji dan kad ovdje bude govorio Tuđman.
– Ne znam baš da ih je toliko više, ali možda si u pravu. Sve nam se poklopilo danas. I godišnjica Narodne Vlade i Uskrs, pa su samo naši po gradu i na ulici, divan je dan.
– Jest, zato ti i govorim. Zapamti ga dobro, jer ovo će nam bit zadnje. Malo mi je, da ti pravo rečem, i žal što neću govoriti. A opet, bolje je da poraz prođe bez mene. Što misliš, koliko će se ovih okrenut protiv nas kad izgubimo?
– Prvo, ja i dalje ne mislim da ćemo izgubit. A drugo, sve i da se to dogodi, puno više me zanima koliko će se protiv nas okrenuti ovih s bine, a ne ovih iz publike.
– A i to što govoriš. Pa što misliš, koliko?
– Ako se to dogodi, ponavljam, ako se to dogodi, pitanje je hoće li itko od njih i ostati u partiji. Ja sigurno hoću i to su otprilike svi u koje sam siguran.
– Dobro, ajde, nije baš da ćeš ostat sam, ali tu si negdje s procjenom.
– A ti, što ćeš ti?
– Ja? Meni je dosta svega, a i ako postoji neka sudbina koja šalje signale, meni je jasno poručila da je to to. Dobila sam priliku, vidila kako to izgleda, taman pet minuta pred zatvaranje. Čemu više išta dalje.
– Ne bi se ostala boriti s nama?
– A za šta, moj Marine, najbolje smo već prošli, a i za koga, više ih je, rekla sam ti.
– Pa šta ćeš onda?
– A što rade poraženi ljudi kad krenu kataklizme i revolucije?
– Ne znam, ti mi reci?
– Pokušaju što brže, što bezbolnije i što temeljitije nestati.
– Pa di ćeš?
– Na brod, Marine, na đitu za koju se nadam da će trajati godinama. Unedogled. Od škoja do škoja. Od porta do porta. Od vale do vale, od lita do lita. Samo moru virujem.
– Eh, tu vrstu elana bih volio imati. Ali ajmo izgurat ovo, možda te rezultat iznenadi.
– Ništa mene više neće iznenaditi, ali ajmo.
Dok su njih dvoje vodili razgovor kraj bine, Riva se punila ljudima, koji su samo dolazili, dolazili i dolazili. I uskoro se pred binom ukazalo nepregledno more ljudi, koji su zapravo usput slušali ostale, pa i Marina, čekajući Račana. Znala je Riva biti puna ljudi, posebno nakon Hajdukovih titula sedamdesetih, ali na jedan ovakav politički miting čekala je upravo od Tita 1962. I sad je čekala Račana, predsjednika republičke partije, čovjeka kojeg su vidjeli kao čovjeka kontinuiteta u novom dobu. Bina je, a tko zna je li to bilo slučajno, otišla na drugi kraj Rive, ispod Marmontove. Možda iz sujevjerja, da se ne kopira Tita doslovno, možda kao poruka da se dva govornika ogledaju jedan u drugome. Onaj iz prošlosti i ovaj iz sadašnjosti.
Ali kad je Račan izašao na binu i izgovorio: „Gospodo, Tita ne možete poništiti”, masa je dobila što je htjela i odjednom su svi na Rivi bili sigurni da će dobiti izbore.
Svi osim nje. Nije da joj nije bilo drago to čuti i da nije i nju malo ponijelo, ali se ipak uskoro vratila razumu, nagnula se na uho Marinu i rekla mu: „Eh, eto ga. To je to. Ajmo sad odradit taj ručak s njim i sačekat presudu idući vikend.”
Riva, prvi trijumf
Tarzan je svakodnevno provodio barem pola dana na Rivi, kružeći između Matejuške i Adriane, izmjenjujući uvijek iste rečenice s konobarima, prolaznicima, s onima koji su uvijek sjedili za istim stolovima u istu uru u lokalu, ali i s penzionerima, precizno raspoređenim na svojim klupama. I znao je napamet puls glavne gradske šetnice, tog istinskog splitskog Hyde Parka. A taj puls bi se poremetio samo nakon velikih sportskih uspjeha posljednjih godina. I to je otprilike bilo to. No, s kampanjom za prve izbore, Riva je odjednom dobila neke nove mase svijeta. I dok je onaj jučerašnji skup komunista, koji je napunio Titovu obalu, kako se službeno zvala, promatrao kao veliko i koncentrirano okupljanje ljudi koje je i inače viđao na ovom mjestu, samo u drugačijim okolnostima, današnji Tuđmanov skup, još masovniji i puno euforičniji od jučerašnjeg, bio je susret s ljudima koji nisu inače činili scenografiju prostora.
I tad mu je, u jednom od onih ne baš tako rijetkih momenata lucidnosti, pao na pamet najsažetiji opis situacije koju je upravo gledao: „Jebate, Keko, ovo pari ona slika, dolazak Hrvata na more .” (Neka ostane ovako, jer je baš ideja da je njemu u glavi kako se otprilike zove ta slika)
Suvišno je govoriti kako je Tarzan točno pogodio bit okupljanja, potvrđenu ključnom Tuđmanovom rečenicom s bine: „Ja znam da kada kličete meni, kličete Hrvatskoj.“
Franjo je u tom času bio sasvim izgledni pobjednik, ali jedan od one vrste pobjednika koji jest s jedne strane uvjeren u vječnost svoje vizije i pobjede, ali je s druge ostao mentalni opozicionar, uvijek na oprezu i u nevjerici što mu se događa. Što se dodatno potenciralo na terenima koje nije osjećao bliskima. Među tim terenima, Split, crveni Split je bio uvjerljivo prvi.
Jedino čega se u toj situaciji mogao dosjetiti bio je, kao i obično, Tito.
– Slušaj, Antune. Ti si ga poznavao, a i poznaješ ovaj kraj bolje od mene, neka si Imoćanin. Hoće li me zavoliti budem li im sličio na Tita?
– Ali već te vole, dobit ćeš izbore u Splitu glatko.
– Ma znam ja to, ali nisam te to pitao. Mislim na ove koji su jučer bili na Račanovom mitingu.
– Ti te, Franjo, neće zavolit nikada. Pa da si i sto puta Titov general, da se postaviš kao njegova nova inkarnacija i koncentriraš svu moć koju je imao. Oni jednostavno žele pravog Tita jer su ga upoznali i sjećaju ga se. Zato je bolje da i ne pokušavaš, napravit ćeš samo štetu.
– Ma koju štetu. Donijet ću im državu koju im je Tito začeo i imat ću njegove velike geste.
– Radi ama baš sve što želiš, ali taj ishod nećeš dobiti.
– Oko toga si, što teška srca priznajem, vjerojatno u pravu. To je jedna nakupina orjunaša i smutljivaca koja ionako ne voli i ne želi Hrvatsku. Ali Tita su volili i vole, Tita ću im i dati.
– Ima tu još nešto.
– Što?
– Ti znaš da je Tito volio Hajduka, a to je možda i jedino što im sigurno ne možeš ispunit.
– Vidiš, to je istina. Ali kako smo stvorili Partizana, stvorit ćemo i Croatiju, pa će pravi Hrvati iz Dalmacije navijati za nju.
– To ti se, Franjo moj, s djelomičnim izuzetkom nas Imoćana, kao i dosad, neće dogodit nikad. Ako je Tito religijski kult za njih, a jest, uostalom i sam ga osjećaš takvim, e, onda im je Hajduk i Gospodin i Gospa i Tito, sve u jednom. I sve bi ti oprostili ako im poguraš Hajduka.
– A znaš da to neću napraviti, ali Tita ću im dati.
– Boga mi, tvrdoglaviji si od mene, ali shvatit ćeš na kraju.
– Neka, ali ću barem biti miran, znat ću da sam pokušao.
Dragan Markovina, Maršal na Poljudu, HENA COM, Zagreb, 2024.