NEMA JE
Četrdeset dana sunca. Četrdeset dana
Bez kiše.
Gledam u suhu zemlju,
raspucana u nepredvidivim smjerovima,
pretučena suncem, pokazuje
rupe nakon što je otišla voda.
Praznina i osamljenost kamene grude
kotrlja ostatke suhog života.
Svi su otišli.
Za praznim stolom sušica je pojela
preostala pluća. Kisela, grizu utrobu.
Gnojenje je prestalo. Ništa ne bubri.
Nitko više ne diše.
Nitko ne pjeva, pokloni svoj mi foto,
sintetizirati i ljubiti te želim!
Tok svijesti dvonožaca loče tok, tok…
Neumjereno
grize i mešetari sa slovima, brojkama,
predubokim džepovima.
Bliži se službeno izvješće.
Tajne službe sumnjaju na zločin.
Cajkani tragaju. Istraga se
proširila do svemira. Nema je u potoku,
rijeci, jezeru, oblaku, rosi
MOJE GUME
Moje gume su pune
Moje gume se ne pune zrakom
Moje gume se pune mesom
I krvlju
Koja kola
Praznim tunelima
Neprohodnim zbog raslinja crvenih
Trava
Koju ne znam pasti
Jer nisam dobra
Jer sam kao kravica
Sa vezanim nogama za rogove
Ne mogu dići glavu
I pobjeći u mladi kukuruz
Napuniti vime bujnim klipovima
Lako
Vezanom glavom
Vidim samo zemlju
Ne vidim nebo ni sunce
Ni tamo malo dalje
Zelenu djetelinu
Kad pobjegnem u nju šepajući
Pasti ću hlapljivo
Napuhnut ću se
A onda će me bušiti
Da mi isprazne prenapuhane gume
U trbuhu
U srcu
U sisama
U glavi
Ne zbog mene
Zbog sebe
Da mogu sa mnom ponovo orati
U jarmu s drugom kravom
Kao nekada