Naša je kuća u srcu mjesta, stara i od kamena, i treba se uspet skalama da se k nama dođe. Zidom smo odvojeni od susjeda s lijeve i susjeda s desne strane s kojima dijelimo i kameni dvor. Kuća je „na dva poda“, i uvijek je živa, u pokretu, uvijek puna glasova. Jako mediteransko svjetlo na „gornjem podu“ gdje se kuha, jede i glasno govori, sve pojačava i daje snagu mirisima, mislima, govoru i smijehu, dok je „donji pod“ gdje se odmara i spava uvijek u polutami, svjetlucanjima i šapatu. Inače, kuća podsjeća na brod u kom sve pucketa i čuje se sve tko šta govori. Kad se Jele i Dome dolje u dvoru dovikuju, čujemo svaku riječ. Kad Ivanica kuha večeru čujemo kako zvone teče i pijati. Kad gosti šjor Tome večeraju, znamo o čemu za stolom govore.
Na „gornjem podu“ je šaher, mali kredenc, bavul, stol i par katriga bez naslona, a iza pregrade od lesonita su skale, veliki maštil s vodom pa se tu ujutro umivamo.Na donjem su podu tri kreveta, veliki komon s ladicama, stol i dva kantunala. S donjeg na gornji pod penjemo se drvenim skalama koje uvijek malo škripe.
Ulazna vrata na kući piturana su zeleno a boja je ispucala od sunca i vjetra. S unutarnje strane na vratima je mala potkova za sreću, jer mi smo sretna kuća. U nju redovito navraćaju sveta Luce i sveti Nikola, u njoj se puno priča a nekad i pjeva, u njoj miriše babina manistra na pome i didov brujet. U njenom krovu zimi zvižđe bura a baba i mater svaku noć rade ručne radove tankim, nevidljivim koncem. U njoj se često govori o onima koji su otišli, i čeka se da se vrate, samo se jedan ne spominje nikada, niti se o njemu glasno govori. Samo baba nekad glasno uzdahne i kad misli da je nitko ne vidi obriše oči šudaričem koji joj je uvijek u rukavu. Onda se užurba i nastavi poslovat po kući, kao da ništa nije bilo.