Avgust i Atina, sunce koje prži dok pognute prema naprijed osvajamo laganu uzbrdicu. Oko nas tišina ustreptala zrikom cvrčaka. Prelazimo sa jedne na drugu stranu krivudavog puta štiteći se rijetkim hladom slabašnog drveća. Znoj se cijedi niz tijelo. Gole ruke i vrat gòrē. Na vrhu nalazimo mase turista, redove za karte, za ulaz, za hladnu vodu i sokove u obližnjoj prodavnici. Od božice nema ni traga. Ne postoji procjep u vremenu, da se provučemo do trenutka kada je ona možda zaista i bila tu. Čak ni ne razmišljamo o tome. Halapljivo ispijamo vodu na koju smo strpljivo čekale. Probijamo svoj put kroz načičkana tijela, preko uglančanih kamenih stepenica i izbijamo na čistinu. Dočekuje nas vjetar, uvlači se pod bluzu, miluje kožu, hladi tijelo, umiruje. Ispred nas je Partenon. Tvrdoglavi stubovi što žele dokazati da je prostor jači od vremena. Bijeli kamen propušta plavo nebo. Slika je jača od zvuka. Plavetnilo prekriva, zagušuje žamor turista, zapliće se oko stubova. Kamen je hladan, nebo blješti, zavlači se u pukotine. Od vjetra oči suze. Kad zažmirim ugledam je, kosa joj je nebo, tijelo kameno. Dobar dan, Atina, konačno se srećemo! Ona se smije vjetrom i počinje da priča…
Senka Marić
