*
U glavi pišem priču.
U dvorištu stare porodične kuće srećem svog oca. Tata, govorim mu, ti si živ? Zašto mi nisi rekao to? A on mi se osmehuje krotko, utešno. Onda gledam, dvorište postaje groblje a on i ja koračamo po putiću između ploča i krstova. Na putu su i betonske stepenice, jedna stepenica fali a na njenom mestu zjapi rupa bez dna.
Pazi tata, govorim mu, a srce mi se steže od straha da moj čudesno vaskrsli otac ne napravi pogrešan korak.
*
U glavi pišem priču.
Nisam očekivala da ću danas doći ovde. Nisam očekivala ni da ću večeras ostati. Temeljno pere fildžane iz kojih smo upravo ispili našu sadašnjost zajedno sa kafom kupljenom na trafici prekoputa Simpa, skuvanom bez šećera. Njegovu i moju budućnost smo pročitali, naša zajednička već je minula i sada putuje kroz vodovodne cevi od trinaestog sprata ka dole.
Pažljivo briše fildžane mekom krpom. Na desni vezujem gumicu koju sam izvadila iz svoje kose. Vadim i sočiva i stavljam ih u fildžane. U potpunosti sam spremna da me privremeno zaslepi ljubav.
*
U glavi pišem priču.
Naši životi su jedno nesvesno treptanje velikog mrzovoljnog oka vaseljene. Dato nam je samo malo vremena za ljubav, malo vremena za mržnju, malo vremena za kajanje i zbog jednog i zbog drugog. Smrt bližnjeg najveće je čistilište za našu dušu. Mačke odlaze od doma da bi umrle spokojne i same.
Devetog novembra 1910. godine Tolstoj umire u kući železničara zaduženog za stanicu Astapovo, duboko na ruskoj zemlji, daleko od Jasne Poljane.
“Sofija, napuštam svetovni život da bih proveo poslednje dane svog života u miru i osamljenosti.”
Zašto žive ljudi? Da li zaista znamo šta nam treba? Ili ove odgovore doznajemo samo kada se suočimo sa smrću, sa najdubljom osamljenošću što postoji.
*
U glavi pišem priču.
Moj otac je lak na suze. Plače zbog velikih stvari, plače i zbog malih. Plače zbog mojih probušenih ušnih resica, a plače i kada mog brata zaboli stomačić.
Na putu za Strugu, stajemo na benzinsku pumpu Lukoil u Kičevu.
Moram da se isplačem zbog smrti dragog prijatelja.
Deca su zbunjena. Zar i majke plaču? Shvatam da sam prvi put pustila suzu pred njima, ovde nemam gde da se sakrijem.
Da li slabost roditelji trebaju sakriti, ili je trebaju pokazati pred decom?
Da li će dete ikada oprostiti roditelju (od koga se očekuje da uvek ostane jak) za njegove suze, za gnev, za sve nepopravljive ljudske mane?
Govorim mu: sine, nije dovoljno samo voleti ljude, ponekad treba ispunjavati i određene obaveze prema njima.
Da li zaista verujem u ono što mu govorim? Ne znam, ja sam samo dete koje je ostalo bez svojih roditelja pa tako i bez povoda za nova praštanja.
Jedino mogu da se nadam da će moja deca imati dovoljno dobrih razloga da oproste meni.
*
U glavi pišem priču.
Poklopac od šporeta koji se nalazi u kuhinji kod babe i dede beskrajna je crna vaseljena sa milionima, milijardama zvezdi. Uvek pokušavam da ih prebrojim dok slušam priče o Kraljeviću Marku. Uzalud. Počinjem da plačem onda kada mu Gospod oduzima snagu.
Ništa tužnije nema od tela što vene kao pokidan cvet.
Duša je pčela koja pokušava da isisa ono malo što je ostalo od njegovih presušenih sokova. Zalud.
Postoji li nešto poput dostojanstvenog umiranja?
Jedan jedinstveni mig u kome sve ono što nas sačinjava odjednom iščezava kao ogromni tresak u kom nestaju i forma i suština, a ostaju bezbrojne treperljive čestice koje se gase negde daleko na tamnom platnu antimaterije.
*
U glavi pišem priču.
Jedemo u Enriku, jedinom mestu u Skopju gde pijem tursku kafu. U fildžanu vidim reči, mnogo reči između mene i tebe.
Sinoć sam sanjala majku. Govorila mi je nešto čitav san a ja je sklona starim tinejdžerskim navikama nisam slušala. Probudila sam se i shvatila da se ničega ne sećam. Možda je bilo nešto važno, nešto od suštinskog značenja za čovekov život, za svest o sebi, nešto o iskustvu smrti. A možda mi je samo govorila da trebam toplije da se oblačim jer došli su studeni dani.
Komotno ćutimo jedno pokraj drugog ovo subotnje jutro. Ljubav je reč, ljubav je tišina koja govori i više od reči. U piceriji svira tiha muzika kao u liftu dok se mi penjemo visinama intime.
Izabrao i preveo sa makedonskog jezika Srđan Sekulić