Odisej
Hadžemu H.
Okončan je rat... Ni Troje više nema.
Izgubio sam Ahila tokom bitke jake!
Na palubi stojim... Oluja se sprema,
spuštena su jedra, dug put je do Itake.
Okrvavljene ruke... Mrtvih krici ječe.
Bogova svih bijes je nemoguće skriti!
Zbog tebanskih ratnika itekako neće
plovidba do kuće baš jednostavna biti.
Dan i noć se jure. Jedno drugom bježe.
I kolaž slabo vidljiv odavno je svoda.
Beskrajna je pučina – već valovi reže
i posvuda ujedaju pramac moga broda.
Uz tiho zatamnjenje, vjetra čujem riku,
osmatram, al' kopna nigdje na vidiku.
Euridika
S nimfama kroz šumu šetala je bosa,
promatrajući usput leptire pri plesu,
na suncu je blistala njena plava kosa,
a oči boje narcisa nježnost lučile su.
Na gola joj ramena dašak vjetra stane
i započne igrariju neku sasvim novu.
A dojke ispod haljine, jasno ocrtane,
Aristeja pohotnog... još više izazovu.
U njenu čast sve ptice ujednačeno poje.
Divno ih je slušati bez ijednog reza.
Poput sna je lijepa, neponovljiv što je,
dok u sjeni nestaje razgranatih breza,
tamo prema potoku, gdje uz svoju liru
pjeva Orfej odu predvečernjem miru.
Posejdon
Budim se u znoju... ružnih snova tona
katkad i na pleća padne morskom vuku.
S trozupcem na palubi vidim Posejdona,
još se voda cijedila... sa njegovih ruku.
Atenin hram. Meduza. I koitus strastven
preskup im je bio. U raskoš zuri svoda.
Magla je već kuljala, prizor veličanstven,
uz pramac se pela mog skučenog broda.
K'o da Etru moli za oproštaj, il' Tronom
nezadovoljan, sanja dok zvijezde trepere.
Bog beskrajne plaveti, što bi Vasionom
zavladao, bez sumnje, dokle god se stere.
I svitanje se bližilo... U skoku okret čini
da prije sunca nestane u tirkiznoj dubini.
Had
Oči se otvoriše... Hladan znoj me obli,
podzemni je svijet. Zar sam mrtav sada?
Tišina moju borbenost neosjetno drobi,
ne poznajem kralja, al' znam kako vlada.
Neravan je drum... Plan u hodu kujem.
No glas kroz uho prođe: “Ne paniči rano.
Erebom koračaš!“, šum već Lete čujem,
sve što pamtim za tren bit će izbrisano.
Niodakle stvori se, zbori čudnim tonom
žena koju prezirem. Ruke k meni pruža.
Samo mi je falio... susret s Perzefonom.
Uvijek je brutalnija od svoga bila muža.
Okrećem se. Bježim. Za vratom mi diše,
kad iz sna me podiže pljusak ljetne kiše.
Izgubljeno blago
Ubrzo krećem da Alfonsovu fregatu
Flor de la Mor nađem, uz zvuke oboe.
S najvećim do sada tovarom u zlatu,
srede nevremena jaka potonula što je,
nadomak Malacce. Nagađati se može.
Zar nešto će biti, pronjuškam li malo?
Popuniti riznicu! Zla misao me prože,
pohlepnih je mnogo na dno mora palo!
Blago me ne zanima... avanturu hoću,
duh pustolova starog budan je u meni.
A nakon dugog dana, tragat ću i noću.
Još me mami Pučine šapat izgubljeni.
Dignuta su jedra, nošen vjetrom novim,
nasmijan, iz luke u nepoznato plovim.
Atlantida
Godinama tražim te. Durbin je na oku.
Od tebe ni traga... A svi su čuli za te.
Za kormilom stojim, kroz vodu duboku
kao da me šapati tvog prokletstva prate.
Kompas je na mapi. Određuje pravac.
S olujama se jedra još iskrpljena bore.
Narastaju valovi... Zapljuskuju pramac,
što površinu Morsku poput pluga ore.
Heraklovi stupovi. Na istom mjestu opet.
I krmu plaši Sidra svaki pokret nagli!
Ni na vidiku kopna. Na jarbol ću se popet
da osmatram pučinu sablasnu u magli.
I gdje poći sada, a gdje već nisam bio?
Nesumnjivo priču je – Platon izmislio!
Hefest
(rođenje/druga inačica)
Čudovišnim očima još u mene gledaš,
tu sam, al' me nešto da pobjegnem tjera.
Zacijelo si ružan. O tome ništa ne znaš.
S gađenjem svom sinu pričala je Hera.
Kome te pokazati? Sramota cijelog dvora
zar da uvijek budeš? Ne drži me u šaci!
Poduzet ću što jedino... poduzeti se mora.
I hladno ga sa Olimpa u crn ponor baci.
Kroz preguste je oblake uspijevao proći.
Onako go i uplakan, uz zvijezde je sjao.
Nakon sedam dana i neprespavanih noći,
sav promrzo i gladan, na Lemnos je pao;
dugo ispod stabala, k'o sred šume gorske,
brižno su ga čuvale dvije nimfe morske.
Bermudski trougao
U zanosu nekom ponovo sad plovim.
Idealno vrijeme je... More ne talasa.
Ne znam šta ću dobit putovanjem ovim,
uzme li me vrtlog u kom nema spasa?
Horizont očarava – iz oka kanu suza.
Iako je bistro, opet zgrabim dvogled,
a sunce kroz kabinu pecka k'o meduza
i što me više upija, kraći mi je pogled.
Iščeznuli ovdje su brodovi bez traga,
i mnogi avioni... Dubine zar su klete?
Prije bit će djelo da je strašnog maga,
što nam katkad dođe sa druge planete.
Misleći o svemu, odmah ispred nosa,
vrati me u stvarnost prelet Albatrosa.
Mahala
U mjesec krmeljiv k’o da jasen bulji,
kraj česme, gologlav sanja ljeta vruća,
prhak snijeg svjetluca po krovovima kuća,
i sokak je obijelio, kaldrma drhtulji.
Miris zime svuda se nepojamno širi,
na svakoj voćki kapa od divnoga krzna,
duž tarabe, vjetar prohladan se vrzma
i u bašču, nakratko, još pokoju zaviri.
A pod strehom niskom guguću u horu
golubovi promrzli, i noć mole sporu
da što prije prođe, jer nesnosna biva;
dok s krša, nad rijekom, vuk zavija, a do
Starog mlina, potok, naniže je pado
u topao zagrljaj već preoranih njiva.
