AD BESTIAS
Kako ne straši te očiju toliko,
tuđih nezemnosti, pogleda u hajkama,
ruku razlika i boja neistih, vrištećih
i ništa od privida sklada koji ni mit nije
koji bio uvijek je ništa nego vic ubogi samo.
Kako ne straši te broj nogu nezgrapnijeh
u stanu koji ruši se zbog padova vreve,
sva usta ta kao vojska koja pijanči i riga,
laži za istim stolom zablude u bolestima jedne!
I kako samo ne straši te vrijeme povjereno od Boga,
u toliko nevremena koje opkoli te lažima,
strad koji kida meso ti uma i peče boli,
možda i miso da lomiš se a tu ne pripadaš.
Kako ne straši te bez mira noć za danom,
plač šutnje jer ne držiš ruke koje tek crtaš kajom,
u sobi sobe gdje vapiš za blagom
na svijetu u kom ćeš
opet hud bježati od preluda luda.
NEMANJE
Već jednom nacrtaću ruke za koje mislim da bile su; Tvoje.
Ruke poleta – iz priča koje su te slikale po meni.
Iz priča onih koji odlaziše odavde sa željama što tamo
opet naći će te, u vječnim danima
kako sadiš, sadiš.
I snagu volje koju skroman u svijetu svoju ni vidio nisi,
ali koja te opjeva – nacrtaću,
možda čak i dan u kom bih znao kojom bi mi nogom
loptu, koja sad u mraku čuči, ti dodao
i koje bi ti oko išaret bilo.
Samo ramenima bliskiji su nordijski mitovi
od onog kad bajam im
kako bi ih ti
stisnuo.
NAJMAJSKIJI MAJ
Pričam te letu noći i prinovku snu,
po licu taknem smijeh o tebi,
teče – u milosti hlada,
gdje posljednje zvono jako bude krošnja
čistih duša glasa.
Nosim te na rukama očiju, tamo: čuvstvu drevnih smiraja
i u toku sreće prstom malim činim –
pragove sve u visoka gnijezda.
Povjeravam te životu mora, smrti bez ijedne,
u trenu kad obrazima položim ti kose,
gdje krilu neba vinu tvoje oči
pred publikom mojih putem – java snenih.
TVOJEM BIĆU PJESMA
Moći ćeš se u ovoj pjesmi uvijek skriti i skrivati
od neljudi i nevremena, oštrih vjetraša sa mačevima od lave
pod njezino ćeš skrovište uvijek moći od nesvijeta otići
još i u smijehu
ma koliko nebrzo god i primjetno za hude i tuđe oči
njoj hodila budeš
niko drugi pratiti te moći neće
nikad iskati neće ta pjesma ni ključ ni zvuk da podana
bude ti
za sve druge biće stijena neprobojna
okovana neuspjesima tvrdim i oporim
jer ova pjesma samo je za tebe
baršunasta od čuvanja i uresa spasa
kad ponestane ti planeta i sloboda u kojoj bi trčala
bosa
ne misleći o gumici za kosu koju negdje si od sreće
izgubila podarivši je nikome a svakome
bliskija ti je ova pjesma već od vlastitog džepa i tijela
gologa
od pora vlastitih sljubljenija ti je i tvojija
i kad sniš išta i kad sniš ništa
budnija će od svijeh svjetova biti u čuvstvu tvojih bora
što ništa su do balske noći godina u kojima te pjesma
odveć čuva
i rijeku svoju slivaće – sa tokom od tvog imena i poleta
ruku
u ovoj pjesmi uvijek moći ćeš da umiješ se mirom
i obučeš kaftan bez ikakve boje
osim boja daha smiraja
što sa granom, gle, svih boja ima plod
u ovoj pjesmi da pustiš suze od kojih će roditi se sreće
dar koji nosiš svijetu
pod slavolucima od dovoljne tišine
moći ćeš bojiti i prozore i vrata
pa sjeti se da za nju ne treba ti ključa ni šifre zvuka
u njoj možeš da ne zoveš mene
a zvaćeš čim u pogledu prvom doznaš
da u tebi samoj još samo za me mjesta ima
u ovoj pjesmi koja samo tvoja je.