Ide kući s kupljenim stvarima, okusom espresa u ustima, još malo uživa u njemu.
Sunce je doseglo svoju najudobniju poziciju na nebu, tako ostaje sve do jednog dijela poslijepodneva, kad je iznad kuća, slobodno na nebu, potraje neko vrijeme prije nego što stvara dojam da se opet spušta i da gubi snagu.
Dan je pogodan za košenje trave, ako se ovakvo vrijeme zadrži, kao što je čitao u novinama, za dva dana imat će suho sijeno.
Danas popodne donijet ću ga u torbi, razmišlja, vidjet ću mogu li zatvoriti nekoliko otvora između crjepova, je li vrijedno truda, sigurno je, sijeno je jednako dobro kao i slama.
On stane, ne kako bi se odmorio, moja kondicija još je dovoljno dobra da nosim stvari, pomisli, nemam problema s plućima. Erna je imala peh, pušila je manje nego ja, rak je prevrtljiv.
Ali nisu u pitanju bila samo njena pluća, nego i želudac, maternica, metastaze, ne sjećam se više što su sve doktori rekli. Ni ne želim se sjećati. Život je iza nekih stvari stavio točku, pomisao na druge mogućnosti je besmislena.
Stao je zato što se premišljao hoće li cigaretu pripaliti sad ili će čekati dok ne dođe kući.
Ako u premišljanju krenem dalje, brzo ću stići kući. A onda mogu zapaliti i na kućnom pragu.
Pogledao je Erni u oči kad ga je klipšući sustigla, hvatala je dah, njena pluća, pokušavala ga je dozvati, ali glas joj je bio promukao i skoro bez snage. Morala se iskašljati, pročistiti grlo, ali onda se pojavila krv, tamni trag na nadlanici, ostatak je progutala. Morala je k liječniku, liječnik je morao doći.
Hodala je za mnom, još je imala toliko snage, u ravnim cipelama, prije bi uvijek hodala u visokim potpeticama, zbog njih se činila još višom i vitkijom.
Zaboravio si sendvič, rekla je mašući kutijom za užinu kad sam se okrenu, čuo sam lupkanje njenih cipela po kaldrmi, ne njen glas.
Hvatajući dah, stajala je s kutijom za užinu, poput male djevojčice, vidio sam smeđecrveni trag na njenoj ruci.
Što je to? pitao sam.
Ali već sam znao, stajala je tako krhka, tako bespomoćna, već sam mnogo puta zaboravio sendviče, često namjerno, zato da ih ne moram baciti ako u pauzi odem na ručak u neki lokal s kolegama, htjela mi je pokazati krv, kašljala je već nekoliko mjeseci, pušenje bi je ponekad boljelo, htjela je da to shvatim ozbiljno, sad je bila uplašena, izgubljena, slaba, sve sam to vidio u tom jednom trenutku u njenim ispražnjenim očima.
Uzeo sam joj kutiju iz ruku, stavio je na prozorsku dasku kuće ispred koje smo stajali, privio je na grudi, ovio ruke poput školjke oko njene glave.
Na trenutak sam pomislio da će zajecati, ali nije, samo se malo stisnula, a ja sam osjetio kako me kroz jaknu i košulju ugrizla za rame.
Dođi.
Pustio sam joj glavu, primio je za ruku, uzeo kutiju s prozorske daske i poveo je natrag u stan. Pomislio sam kako se spustila svim tim stubama kako bi me sustigla na ulici, kako je to obavila s malo zraka, koliko napora ju je to stajalo da do večeras ne ostane sama. Korak po korak, pridržavao sam je dok se uspinjala stubama.
Kad smo stigli gore, umirila se, legla je u naslonjač, donio sam joj stolac za noge. Htio sam pripaliti cigaretu, ali sam se predomislio, ispio sam čašu vode naiskap, još me nikada nije vidjela da to činim.
Da pozovem doktora?
Još nam nikada u kući nije bio doktor, znao sam kako postupati s bolestima i tegobama, naučio sam to u močvarama u džungli, ali sad je u pitanju bila Erna i odmah sam znao da protiv onog što ju je snašlo nemam lijeka.
Obavijestio sam kolege da ne dolazim na posao, zatim sam sjeo pokraj Erne, položio ruku na njenu, bila je jako blijeda. Bila je deset godina starija od mene, i sad sam odjednom vidio umor, nabore oko usta, uvelu kožu, kao da se vrijeme koje je neopaženo prošlo odjednom izlilo preko nje i u borama i naborima uhvatilo za nju.
Ništa nisam rekao, moja ruka bila je dovoljna, život koji je kucao u njoj, koja ju je držala. Gledali smo kroz prozor krovove i nebo, avion koji je prolazio, visoko, daleko u plavetnilu.
Doktor ju je smjesta poslao u bolnicu.
Odjednom sam bio sam.
Dan i noć.
Pet mjeseci trajalo je dok Erna nije podlegla. Dva tjedna ostala je u bolnici, a onda je htjela kući, bila je iscrpljena. Njen bezbrižan pogled još bi se katkad vratio, krv bi joj obojila obraze, pokrivena dekom preko bokova i nogu, često joj je bilo hladno, iako je bio kolovoz i gradom je vladala pasja vrućina. Prenio bih je u naslonjaču na uski balkon s kojeg mi je bacila ključ kad sam prvi put došao ovamo. Danju bih je često morao ostaviti samu, zbog posla nisam svakoga dana mogao ostati kod kuće.
Pomagao sam joj ujutro da ustane, mogla je i sama, ali često bi joj nedostajalo hrabrosti, promatrao bih je kako se uređuje, pri čemu bi redovito briznula u plač. Smršavjela je, obrazi upali, kosa joj je ispadala, ambulantna kola odvozila bi je na terapije, kupio sam joj lijepu kožnatu kapu podstavljenu flanelom, no ispod nje oči su joj se činile mrtvima u dupljama, usne uske i blijede, koža siva.
Jednoga dana, pošto ju je hitna odvezla, maknuo sam ogledalo.
Nije rekla ni riječi o tome, kao ni za mačku, kao da ogledalo nikada nije bilo tu. Uređivala se bez njega, davao sam joj upute, ona ih je prihvaćala, sve dok nije odustala od uređivanja.
Znali smo da joj ne preostaje još dugo.
Dogovorio sam se za pola radnog vremena. Posljednjih dana, oboje smo osjećali da su to posljednji dani, ostajao sam cijeli dan s njom. Nosio sam je do naslonjača, dogurao je do stražnjeg balkona, sjedili bi na večernjem suncu, gledala je svijet koji će napustiti, ja sam pušio.
Samo daj, rekla je, znam da te to opušta.
Fino je, rekoh.
Znam, rekla je.
Naši razgovori nisu išli dalje od toga, sve je bilo rečeno.
Drago mi je da si ovih posljednjih godina bio tu, još je rekla, da sam to doživjela.
Mislila je na naš zajednički život kakav smo vodili. Možda je mislila i na ljubav. Možda je to smatrala pretjeranim. Voljeli smo se i tako je umrla.
Još jednom sam joj dao piti, bolje rečeno: navlažio usne. Možda je osjetila kako joj moje suze kaplju na sljepoočnice, možda je čula suhe jecaje, možda je već bilo prekasno. Teško je disala, nisam ni trenutak pomišljao da pozovem doktora, tek sat vremena poslije, kad je umrla, da ustanovi smrt i popuni obrasce.
Ležala je u naslonjaču, opet sam je polegao na krevet i još pola sata ležao kraj nje, moja ruka u njenoj, sve dok se nije ohladila i ukočila. Odjednom sam namirisao njenu stolicu, tada sam znao da stvari moram uzeti u ruke, da je naš zajednički život gotov.
S flamanskog prevela: Romana Perečinec