KOD PSIHOLOGA
Visoka, riđokosa, svijetloplavooka Hege pružila mi je svoju, kao perjem potkoženu, mekanu, ruku i pokazala da sjednem preko puta nje. Diskretno našminkana, djelovala je uredno i čisto, gotovo sterilno, onako kako nam, kad s bučnih i zagađenih ulica tamo uđemo, djeluju prostorije apoteke. I ova bezlična soba kao da se stopila s njenim blijedim licem, okrečena u bolnički bijelu boju i skrivena u uglu trećeg sprata s vječno navučenim tamnožutim zastorima. Skrivala je pacijente kao što oni kriju svoju bolest.
Valovita kosa zaokruživala je granice njenog blijedog lica, koje je često, vjerovatno nesvjesno, izražavalo saučešće mojim patnjama. Oblačila se prosječno i neutralno – na sebi je imala sivi džemper s V-izrezom koji je omeđavao sklad njenih grudi. Izgledalo je da ima ravan stomak ili je to bilo prikriveno dužinom džempera. Hlače su joj bile široke, od svijetlocrnog samta. Nisu dozvoljavale da se ukažu obrisi trokuta kojeg sam nesvjesno tražio među nogama većine žena, niti pokazivale forme. Mislim da bi moderni modni stilisti mogli od nje napraviti atraktivnu i vrlo senzualnu zrelu ženu. Ustvari, ko zna u šta se pretvara noću kada utihnu sve traume koje je slušala tokom dana. Možda se prepušta vlastitim. Pitam se, da li je uopšte ovako zamišljala svoj posao? Da li je znala da je svijet ispunjem s mnogo više gadosti nego što može stati u bilo koju knjigu, obavezno štivo na fakultetu?
Prošli put pričao sam joj o nestalom ocu. Nestao, tako se vodi – kao da je izašao šetati jednog dana i nije se vratio ili isčezao poput vodene pare pretvorivši se u mali oblak. Kao da je to privremeno stanje iz kojeg se svakog časa može vratiti i pokucati na vrata našeg nekadašnjeg doma. Prošlo je više od dvadeset godina kako ga nema, ne sjećam se više koliko godina, od kada sam dao krv na DNK analizu i još uvijek ništa – nema potvrde identifikacije. Ni jedan od hiljada pronađenih ostataka nekadašnjih ljudi ne pripada njemu. Po zakonu ga možemo proglasiti mrtvim, ali to još uvijek nismo učinili. Mislim da ću odgađati taj trenutak sve dok sam živ, pa i kada ja nestanem sa ovog svijeta neka on i dalje, kao utvara, proganja svoje ubice na svim dostupnim svjetovima. Upisan u knjigu rođenih i nikada ispisan iz nje.
Skoro da sam se obradovao kad je do mene doprla vijest o novootkrivenoj masovnoj grobnici u okolini Prijedora. Ponadao sam se da će ovaj put pronaći makar jednu od njegovih tristopedeset kostiju.
On ih je sigurno imao najviše koliko jedan čovjek može imati.
Čuli ste za Tomašicu? Naravno da niste. A kako ćete i čuti, pa to jedva da i u Bosni još ikoga zanima. Ljudi su zauzeti svakodnevnim preživljavanjem i željom da zaborave sav užas koji im se desio. Ako i naiđu na takvu vijest, čim pročitaju naslov bježe na sportske stranice ili mijenjaju kanal na televiziji kada se na ekranu ukažu zastavice koje označavaju pronađene kosti, kao da su minska polja. Ko će gledati onu pokretnu mrtvačnicu u vidu razapetog šatora na nekoj od livada iz čije utrobe niču raspadnuta tijela? Tek preostali članovi porodica žrtava, poput mene, pokušavaju misaonom nanotehnologijom nabaciti meso na te kosti, obući na njih odjeću koju su nestali nekada voljeli, navući na vilicu kožu s crtama lica, staviti oči u dvije šupljine predviđene za to, izmodelirati nos i usne i učiniti da liče na sebe nekadašnje pa da ih možemo prepoznati i sa sigurnošću spustiti u grob kao ljudska bića, znajući da su to oni, a ne tek par istrulih ostataka za koje ćemo uvijek sumnjati jesu li baš njihovi. Ne vjerujem ljudima ni tehnologiji koju su izumili. Najveći i najsigurniji ljudski izum je klaonica iz koje vječno kapa krv.
Tako već godinama upijam slike stvarnog horora, čitam svaki članak u novinama, raspitujem se i čekam telefonski poziv koji će me obradovati kao da će mi se javiti neka zaboravljena ljubav, a ne pokopno društvo nekompletnih tijela.
To vam je, draga moja Hege, nekada bio rudnik u kojem su sada zakopani, izmiješani, isprevrtani i ugurani u šljunak ostaci mojih sugrađana koji su se samo zvali drugačije od svojih krvnika, što je bio dovoljan razlog da ih se pobije. Krvnik, to vam je nešto poput korova koji uvijek procvate i, u svojoj ružnoći, otima mjesto i proždire zdravo sjeme koje bi klijanjem i šarenilom uljepšalo staze bilo kojeg dijela svijeta, na nekoj od nepreglednih životnih livada.
Nisu mi mogli potvrditi. Još uvijek ga nema. NESTAO JE. Kao da nikada nije postojao.
Pričao sam i o majci koja to nije to mogla izdržati – počela je gubiti pamćenje ili razum ili oboje. Vegetirala je u opštinskom stanu u predgrađu Mossa čekajući mjesto u bolnici. Ni njena dva sina nisu je mogla zadržati da barem duhom ostane prisutnija na ovom svijetu. Izgledala je kao da se uvukla u zidove, usmjerila oči na jednu tačku i ne pušta je – kao da joj od te tačke zavisi sve. Postoje trenuci u kojima s par rečenica pokaže da nas se sjeća, sve dok ne nestane poput oca, samo s tijelom za koje znamo gdje. Duh joj je odlutao na listu nestalih. Na kraju, kad smo je ostavili u bolnici, vjerovatno zauvijek, po ko zna koji put popunjavao sam rubriku najbližih srodnika unoseći svoje podatke. Ime i prezime, matični broj, adresa, telefon, srodstvo…
To ni Hege nije mogla lako izdržati, okrenula bi se zidu par trenutaka. Nisam joj vidio suze, ali mislim da je ili plakala ili izvodila neku vježbu za zaustavljanje suza.
Govorio sam joj, dugo, s prezirom, o svom poslu kog sve teže podnosim , među dresiranim birokratskim vojnicima koji umjesto u oklopne vojne vozove ulaze u tramvaje, autobuse i podzemnu željeznicu, tamo strpljivo cupkaju, podnoseći vječna kašnjenja. Kasnije mašu repom poslušnosti od osam do četiri u svojim kancelarijama. Dugo sam se opirao da ne počnem ličiti na njih, ali nije mi uspjevalo. Pogledao bih se u ogledalo, osluškivao sebe kako i o čemu razgovaram, listao novine, odmotavao sendvič umotan u aluminijsku foliju i prestrašio se sivila u koje sam se i sam pretvorio, sve dok dreserska hipnoza nije izgubila na snazi. Čekao sam na t-ban ili autobus u 7.17, na poslu bio u 7.44, upalio kompjuter i pio filter kafu u 7.55, slušao žaljenje na nenaspavanost u 8.02, mahmurluk u 8.05, preglasan susjedski seks u 8.09, onda do u nedogled o pređenim kilometrima na skijama, biciklima i nogama, u poznatim šumama, nepoznatim vikendicama i gradskim parkovima. U svakom trenutku birokratska soldateska znala je stanje na bankovnom računu – rutinirani, predvidljivi, oprezni. Koliko je trenutno nezaposlenih, u kojoj banci su najpovoljnije kamate za stan, brižljivo njegovan profil na Facebooku – ako je dan žena red je staviti cvijeće umjesto svoje slike ili idiličnu sliku sa svojom suputnicom, zaželjeti ugodan dan silnim prijateljima. Ako je pomračenje sunca šta drugo uraditi nego se uslikati sa pomodnim, kretenskim naočarima kojima možeš gledati u pravcu izvora svjetlost – zar postoji razlog da se takvo što propusti? U tih jedinstvenih devedeset sekundi pozdravljamo mrak, iako ovdje pomračenje sunca traje vjekovima. Trebalo bi biti obratno – slikati se kada ima sunca, kad nam jave astrofizičari, kada izračunaju tih par dragocjenih sekundi – slaviti, ispuniti medije, uključiti teleskope
Ne, ne, ne mogu biti dio toga. Barem ne još dugo….