(“Terorist”, VBZ, Zagreb, 2018.)
Užas slobode
Ne mogu se sjetiti koliko nas je, ali malo nije, stajalo po strani na mezarju u blizini Osnovne škole „Jusuf Jakupović Mrki“ i čekalo da oni što su znali otklanjaju dženazu Edinu Kasumoviću Ediju, poginulom dan prije na istoj onoj planini na kojoj je cjenkanje između Mirze i Jovana završilo rafalom. Edi nije bio prvi, ali jeste najpoznatiji poginuli vojnik iz dijela grada u kojem smo njegov brat i ja odrasli jedan pored drugog.
Svi mi s muslimanskim porijeklom, orijentalnim imenima i manjkom znanja u prakticiranju religije, zbog čega smo, jer takav je red, na Edijevoj i svim drugim sahranama s vjerskim obredima stajali mimo ostalog svijeta, bili smo, vjerujem, spremni potvrditi koliko god puta treba da smo među nišanima, na mezarju, vidjeli i Mirzu. A nismo.
U tih nekoliko mjeseci od njegovog vjenčanja i odlaska u novi stan, raspala se sve i jedna romantična, jednostavna, skoro vesternovska slika rata, u kojem se kasnije međusobno borilo najmanje četiri, a češće šest ili čak sedam vojski; iznevjerena su sva očekivanja kako će do jeseni, ili najkasnije do zime, jer tenkovi se ne mogu kretati po natopljenoj bosanskoj zemlji, bitke završiti; hrane je bilo sve manje, cigarete su postajale sve skuplje, vijesti takve da se činilo kako će prije doći do kraja postojanja svemira nego do kraja rata.
Bombardirani većim kalibrima topovskih granata i nepodnošljivom količinom istorije u jedinici vremena, Mirzom se, zapravo, nismo bavili. Otkako je otišao u novi dio Tuzle, prestao je i da postoji. Možda je neko i čuo za njegov zločin, zatvaranje i Aninu smrt, no o tome nismo razgovarali. Mi, isti oni što smo formativne godine proveli zazirući od njega, zapravo uopće nismo razgovarali. Strah i glad nisu nas ujedinjavali, već razdvajali: svako je u svojoj samoći trpio tiho, i ako je postojalo još nešto loše što se moglo dogoditi – bio je to mobilizacijski poziv. Zadovoljavali smo patriotske potrebe navijanjem za jednu stranu i jednu vojsku, ali nismo pokazivali namjeru da u njoj i budemo. Rat je, palo mi je na um kasnije, posao za sirotinju, što mi nismo bili, iako nismo imali ništa. Svoj smo status određivali prema onome kakav je bio, a ne kakav jeste.
Mirza Kasumović nije došao na Edijevu dženazu iako je zbog nje pušten iz vojnog zatvora. Noć prije, pričao mi je, stražar je došao po njega i odveo ga do komandanta. U uredu iz kojeg je zapovijedao bivši rudarski inžinjer, dobio je cigaretu, čašu kokakole i vijest o bratovoj pogibiji. Prije nego će otići na tuširanje i privremeno zadužiti novu uniformu, saznao je da ga niko, iako je očekivao, neće pratiti i nadzirati, te da se treba vratiti za najviše sedam dana.
„Budi malo sa svojima i dođi“, kazao mu je komandant.
„Šta će bit ako ne dođem?“, pitao je Mirza.
„A đe ćeš to ti, svega ti? Možeš il opet u zatvor, vruće, tri obroka, ne puca po tebi, il na liniju. Ko da imaš kud pobjeći… Nema šume gdje neko s nekim ne ratuje, a ako, eto, i ima, onda je il minirana il ćemo te naći za pola sata“, glasio je odgovor.
„Kako ću do kuće?“, zanimalo je Mirzu.
„Kako znaš. Ja ovo benzina što imam moram čuvat. Ne smijem litra viška potrošit“, izgovorio je komandant i glasno pozvao stražara da Mirzu odvede u prizemlje, u zajedničku kupaonicu nekadašnjeg zatvorenog odjela psihijatrijske klinike, pretvorenog u vojni zatvor.
Na putu do zgrade u kojoj je živio s ocem, majkom i bratom, Mirza te noći nije sreo nikoga i prvi put u životu nije vidio niti jedan automobil na ulici. Pustoš nije bila posljedica straha od mogućeg granatiranja, već iznenađujuće neimaštine u gradu koji je nekoliko mjeseci ranije imao struju, javni prevoz i centralno grijanje.
Vijesti s fronta Mirza je saznavao redovno: na jutarnjem čitanju na kojem je načelnik za informiranje i moral opravdavao svoju funkciju prenoseći zatvorenicima najbitnije iz sinoćnjeg TV dnevnika. O tome koliko se zaista promijenio život, nije imao pojma.
Do porodičnog doma trebalo mu je, otprilike, četrdeset i pet minuta hoda i, tvrdio mi je, pet da uđe. Stajao je ispred vrata s nalijepljenom Edijevom osmrtnicom, kao što je nekada, u danu roditeljskih sastanaka u našoj osnovnoj školi, stajao u strahu od kazne, nadajući se kako će se nešto već desiti pa će i ulazak u stan i sve što slijedi biti bolje, drugačije ili barem uobičajeno.
Dok smo bili djeca, još je imalo smisla vjerovati da mater možda nije otišla vidjeti jedinice i izostanke, da je otišla, ali nije našla razrednicu, da joj, ustvari, uopće ne smetaju jedinica iz biologije i opomena iz vladanja, da…
Malo nakon što je pokucao, vrata mu je otvorila rodica s improviziranom uljanicom u ruci: fildžanom u kojem je na malo ulja plivao komad plutanog čepa kroz koji je provučen i zapaljen dio stare pertle. Poljubili su se u obraze.
„Rekli su nam iz brigade donijet svijeće, al evo nema ih…“, kazala je.
Osim nje, u stanu su još bili samo mater i otac. Majka je ležala na kauču zatvorenih očiju. U mračnoj sobi nije mogao vidjeti da li plače ili spava. Otac je sjedio u fotelji i pušio. Mirza je sjeo na tabure.
„Skini čizme, đe ćeš u njima na tepih!“, kazao je otac.
„Šta je mami?“, pitao je Mirza.
„Spava. Bila hitna pa joj dali nekaku inekciju“, odgovorio je otac.
Pored njih, ne spuštajući uljanicu, stajala je rodica.
„Jel bilo svijeta?“, sada je pitao Mirza.
„Jest. Nešto. Doće sutra. Šta će po mraku“, kazao je otac.
„Donijeli su malo kafe. Hoćeš da ti skuham?“, prekinula ih je rodica.
Mirzi nije bilo jasno kako će zagrijat vodu; imali su samo električni šporet, koliko zna. Nije popio kafu: čuo je još jedno očevo pitanje, ustao i izašao bez riječi, kroz mrak.
„Đe ćeš ti spavat?“, glasilo je.
„Nije njemu bilo ni drago ni krivo što me vidi. Njemu je bilo svejedno“, kazao mi je Mirza.
Mirza je te večeri prošao pored Anine zgrade, ne pomišljajući da se javi njenima. Svakako ih je jedva poznavao. Progovorili su onoga dana kada ih je posjetio s pokojnom suprugom i kimao dok je ona ocu i majci govorila da će se vjenčati.
„Nisi više u ustašama?“, pitao ga je Anin otac.
„Nisam“, rekao je Mirza. „A nisam ni bio. Bio sam u HOS-u.“
„To su, ko biva, partizani?“, upitao je budući punac.
„Idemo mi“, kazala je Ana i odvela ga.
Ključ njihovog velikog stana, s čijih su vrata skinuli pločicu s natpisom, nije imao, niti se mogao sjetiti je li ga ponio nakon što su ih uhapsili i odveli u pritvor. Ako i jeste, ostao je sa svime što su mu oduzeli.
Zastao je u mračnom haustoru i slušao ženski, muški i dječiji glas. Žena je pitala hoće li biti šta brašna u paketu humanitarne pomoći kojeg su očekivali. Muškarac je rekao da mora. Dijete je reklo da bi pilo soka. Roditelji su mu odgovorili da ne lupeta i da se vrati u krevet. Adresa majora Lukića bila je sada njihova.
Stražar na ulazu nekadašnjeg odjela za najteže bolesnike psihijatrijske bolnice spavao je dovoljno čvrsto da Mirza uđe i prođe pored njega bez objašnjavanja zašto se vratio u zatvor. Došao je do komandantove kancelarije i u isto vrijeme pokucao i otvorio vrata. Komandant je čitao knjigu.
„Šta je bilo?“, upitao ga je.
„Vratio se“, prošaputao je Mirza.
Dobio je, umjesto stare ćelije, jednu od soba koje su, pretpostavljao je, koristili doktori za vrijeme dežurstava.
„Tu odspavaj ako možeš“, izgovorio je komandant i stavio kutiju cigareta na stol. „Imam jedno pola flaše šljive i apaurina koliko hoćeš. Na tvom mjestu, ja bi oboje.“
„Neću ništa, samo upaljač“, kazao mu je Mirza.
Godinama kasnije, meni je rekao: „Ja sam tu noć skonto da više nemam za koga ni umrijeti.“
Nikada više nije vidio roditelje. Oni su svog sina imali pod zemljom: Mirza je za njih umro puno prije. Tako barem on misli.