PJESNIČKA PISKARALA
U srijedu su objavili da su svi pjesnici.
Bila im je puna kapa toga da ih nazivaju copywriterima. U vrijeme ručka okupili su se kako bi razradili plan. Odlučili su da je potrebna službena objava i pozvali su cijelu agenciju da im se u pet sati pridruži u zajedničkom prostoru.
Jamie, najpoetičniji među njima, stao je u centar. Namjestio je naočale s debelim okvirom i, s knjigom pjesama Johna Berrymana u ruci, popeo se na gajbu piva. Kad je žamor kolega utihnuo, počeo je govoriti.
Pozvao je da se brifinge naziva destilatima. Da timski ručkovi budu poetske druženja. Da sale za sastanke budu nazvane po slavnim piscima. Da radni stolovi budu ukrašeni svježim cvijećem u keramičkim vazama. Da se brainstorminzi održavaju u parkovima, a petak poslijepodne proglasi za soareje na kojima će se ispijati vino. Tada je najavio da će copywriteri prestati pisati reklame s pozivima na akciju. Oglašavanje je trebalo shvatiti ozbiljno; bila je to poezija robe široke potrošnje.
Kad je prestao govoriti, ostali copywriteri su se okupili oko njega. Zajedno su se poklonili kolegama poput glumaca u predstavi. Uslijedilo je glasno klicanje i pljesak. Uzbuđenje je frcalo zrakom.
MORAMO PUTOVATI U SMJERU NAŠEG STRAHA, uzviknuli su ponosno.
Klicanje je postalo glasnije. Kolege su jače pljeskale, zviždale i poticale ih. Prijem se doimao rapsodičnim, gotovo revolucionarnim. Ali onda su – iza gomile koja je urlala – ugledali izraz na licu svog izvršnog direktora. Znali su šta to znači: ponudit će im posebnu policu za nove knjige poezije koje su donijeli da čitaju. Zatim će im reći da nastave s poslom.
KOLABORACIONISTKINJA
Jules se uvijek osjećala ograničeno opisom svog posla: copywriterica.
Znala je da može više. Osim što je bila copywriterica, bila je i iskusna organizatorica. Dobar strateg. UXer koji kritički razmišlja. Da se ne lažemo, bila je i prilično dobra umjetnička direktorica.
Godinama se mirila s titulom copywriterice, ali je nakon tridesetog rođendana počela ozbiljno razmišljati o tome kako unaprijediti svoje vještine.
Jednog četvrtka ujutro, dok je pušila cigaretu na balkonu ureda, sinula joj je ideja. Tražila je hot desk na svakom odjelu kako bi mogla sarađivati sa svima. Ubrzo je bilo svugdje. Svi su je znali; svi su je tražili.
Bila je to ideja koja je polako mijenjala strukturu agencije. Jules je postala novi tip kreativca. Prva tog tipa. Zvali su je kolaboracionistkinja.
Ali ta ideja nije promijenila samo Jules. Insipirisala je značajnu promjenu u agenciji. Nakon što su konačno shvatili da je aktivna razmjena ideja najiskreniji način za inovaciju, saradnju su učinili svojom najvažnijom odlikom
Sad ubijaju.
POSLJEDNJA LINIJA ODBRANE
Cameron je na trenutak pomislio da je ima, da ima originalnu ideju.
Zurio je u naslov u svojoj svesci kao da je upravo otkrio zašto u svakom pravilu postoje izuzeci. Bio je preneražen. Ruke su mu se blago tresle od ushićenja i u ovom kratkom, uzbudljivom trenutku, Cameronu su misli odlutale pravo na priznanja: napredovanja, nagrade, intervjue i slavu.
Podigao je pogled sa svog stola tražeći najbliže lice. Očajnički je želio nekome reći, podijeliti ovu genijalnu misao, ali se sabrao: bit će vremena. Brzo se vratio svojim istraživanjima. Ponovo je pročitao bilješke. Pregledao je skice koje je dan ranije napravio na papirićima. Ponovo je pogledao svaku reklamu i YouTube video koji je spremio u svoj referentni folder. Pregledao je historiju pregleda, pažljivo razmatrajući svako umjetničko djelo, sliku, kolaž i pjesmu na koju je kliknuo kako bi bio siguran da nije slučajno kopirao naslov s nekog drugog mjesta. Ništa se nije pojavilo.
Cameron je uzdahnuo. Onda se sjetio.
Prvo je izašao van da zapali kako bi se pripremio. Zatim se vratio za svoj sto, progutao knedlu i otvorio Google. Drhtavim rukama utipkao je naslov u tražilicu.
Ništa na prvoj stranici.
Ništa na drugoj stranici.
Ništa na trećoj stranici.
Cameronu je uzbuđenje raslo sve više i više. Kad je došao do šeste stranice, njegovo se oduševljenje pretvorilo u histeriju. Lupio je po stolu. Opsovao je iz sveg glasa. Skakao je uokolo mlateći glavom kao da je na koncertu heavy metal grupe.
TO JEBOTE, rekao je.
Opet je razmišljao o priznanjima. Kako će u tamnom odijelu na dvoredno kopčanje s bijelim Repettos hlačama koje je oduvijek želio nositi primati nagrade za najbolju ideju. Mahao je cijelom kreativnom odjelu.
Ljudi, nadošao sam na najbolju jebenu ideju, rekao je.
Dok je čekao da mu se kolege okupe, prelistao je rezultate pretraživanja na sedmoj stranici. Kad se zaslon učitao, faca mu se objesila. Tu, ispred njega, na vrhu stranice, odmah ispod sponzorisanih oglasa, stajala je ta ista ideja.
Za reklamu za pelene. I to u Bugarskoj, od svih mjesta.
Ennis Ćehić, „Jadvertajzing“, s engleskog prevela Jovana Šego, Buybook, 2023.