Na sestrinom grobu
Tamo ti dugo ležiš, sestro,
U nevidljivome, gdje Božji prijesto,
Sazdan je od molitvenih riječi,
Što tvrde da On je jedan i najpreči
U vaseljeni, iako stoljećima ćuti samo.
Ovamo ništa nije isto, mada po vječnom
Zakonu teče rasulo stvari, kao po riječnom
Koritu brzac, a tvoga glasa odavno nije
Izveče da me raznježi mornog i ugrije
U studi koja i dalje pomamno raste
I nježnosti sve pretvori u gnojne kraste.
Ni riječi više nisu iste, iz njih su pobjegle
Igre u kojima su naše djetinje rime
Znale ljetnome suncu na vrhuncu nadjenuti ime:
Zrakoljub, za kožu grub, ima užarene igle.
Na kožu će majka za mirosan staviti zahladu iz tegle.
I reci, sestro moja,
Kako da preko smrti stopimo duše
Što se čeznu, kad otud s tvoje strane puše
Bezmjerno bezdno i bezgraničje bolno,
Koja je to kuća u nigdini gdje čekaš svoje žive.
Kaži gdje je skrita, da makar u snu
Pohodim te, kad ne mogu na javi
U kojoj tijelo steže i mesom davi.
Ili ti, sva dušna, dođi u zemnost tijesnu,
Makar niz kišu, jesenju, stresnu.
I neka proljetne izmaglice
Opet narišu tvoje lice,
Da ga dotaknu jagodice
Što u djetinjstvu pravile su igračke
I za tvoj bebast osmjeh jedan crtale zračke
U bukvaru.
Voda
Ona je most
između tvari krotkih
I tvoga srca,
Prastar kao duh
Što lebdio je nad vodama.
I leglo u kojem
Začeto je sve,
Davno, prije ljudi.
I besmrtna je i sveoblična
I kad u ledni kristal
I pahulju nježnu pređe,
I kad se raspari u pari.
I u tvom oku je ima,
I bez nje ni vida tvoga,
Ni tebe ne bi bilo.
I grgolji, i žubori
I talasima obale dubi
I da se razlije u slobodu,
Od izvora do ušća svoga
Čezne od pamtivijeka.
Na vodi počiva
I lav žedni, i miš u kućnoj rupi,
I jabuka u cvatu,
I ti dok ljubav svoju ljubiš.
I svoju ljutinu voda ima,
I potopi i ništi zbog nje
I livadu plodnu, i grad
I kuću tvoju, i u bešici dijete.
I blagih voda ima.
I žegu, i žeđ,
I žerav oganj one gase.
I s nebesa se spuste u duše
I strah od smrti uguše
U putniku za tamo
Gdje nigdina puše
I nikad ne granu zore,
Samo se prospe tijelo
Do grke, nemislive more.
Ima i Bijela voda,
I Crna rijeka i Studenac,
I Banjevac, i Zemzem vrelo.
I kad ih u vrč naspeš,
I u anđela, i u lastu,
I u med nježnih pčela
Iznutra orosiš.
I slatka, i slana,
I ona što stoji,
I ona što teče,
Voda je pramajka
I kad je kaplja,
I brza rijeka,
I okean plavi.
Ima odskora
I brendiranih voda:
Jana, Rosa, isl., čak
I Voda voda ima,
Ali one se kupuju za novac
I nisu vode, nego proizvodi
U plastičnoj boci.
Ima i crnih voda
Od ljudi otrovanih.
U njima ni raka, ni ribe,
Ni lokvanja. One teku
U grešnost našu, svevjeku,
U želudac zemlje
I zgrče u smetlište:
I leptira, i bubamaru,
I proljetnu krhku travu
I onog iz slikovnice zeca.
I krvavih voda ima,
I ljudske leševe one stoljećima nose.
I ne teku zemljom, nego umom ,
I u srcu načine grobne jame
I očiju, i ruku, i preklanih grla.
I prazno, i pusto, i svebolno bude
Kad ih se usni u znoju, u mraku
I kad pokažu povijest kao ljudoždersku raku.
Ima i voda što iz oka kane
I peče kao žeravica sve dane
Koji su bili i bit će
Dok nas grije sunce
I tuče vjetar hudi naše žiće.
Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.
Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena, gusta
I ti u njoj bez sebe,
Bez osvita dana,
I voda, tvoja, nutarnja rana,
Što daruje te
Korijenu svega,
Bliskome bilju.
