KAZAZ: SRICANJE SMRTI
U izvanmornom moru
U izvangornom gorju
Gdje ništa
Nije ni unutra
Niti vani
Ni sati, ni dani, ni godine
Nisu prolaženje
U izvansunčanome suncu
U izvankrvnoj krvi
Gdje nebit se začinje
I traje
A bit nije jeste u sada
Niti u bilo i biće
U izvansrčanome srcu
U izvanriječnoj riječi
Kojom se ništa
Sȃmo može izreći
Kad ni o sreći ni o ljubavi
Ne misli se
Niti se sni
U izvandušnoj duši
U izvanumnoj misli
Ona jest, traje, postoji samo
Jest tamo
Tama, samoća samā
Bez čekanja ikoga
Bez početka i kraja
Tamo sred
Bezmjernog beskraja
Gdje nije staje u jeste
A biti postaje nije
U neduši
U nesrcu
U bestjelesnom tijelu
U zaumnome umu
SARIĆ: JA I MOJA SMRT
Ne kontamo se,
uopšte
ja i moja smrt.
Negdje sam, jednom, zapisao
da ona – vidi vraga! –
ima “moje tužne oči”.
Glupost! Petrarka!
Dakako: iz pozicije izlizanog još-malo-pa pedesetgodišnjaka,
Buna i Bunica što leđa su mu
odavno vidjele.
A znalo se desiti da o dragim,
otišlim ljudima,
napišem pjesme – šta pjesme? Čitave cikluse! –
i da se nad tim epitafima,
u samštini (pa i za volanom, do prve olovke grozničavo plamteći)
baš pravo,
onako izistinski
raspizdim.
Ne bi to vele potrajalo –
tek neka sekundica,
k’o bljesak čelika na Njenom kositru.
A poslije,
na groblju,
pred humkom smrtnika što na papiru mu trag duše, plačan, pribilježih,
s Njenim dahom na ramenu – ni jedne suzice.
Samo bi se motrili:
ona mene – onako, drsko, ravno u lišce (pre)bijelo,
kako i priliči jačima,
a ja nju nekako iskosa,
ispodoka,
prijeteći,
kako te gleda pas koji ne laje, ali s leđa ujeda.
Ili, pak,
kako ti gledaš djevojku koju žarko želiš,
ali za koju predobro znaš
da će te
glatko,
k’o “s nokta”,
nemilosrdno
odbiti.
KAZAZ: MOJI MRTVI
Razdvajaju nas obale
Moje i vaše
Na koje ne mogu doploviti
Riječi
Hridi gdje se priječi
Ona
Dubina joj beskrajna, bolna
Moji mrtvi
Dok u meni
Teče
U njoj se ne raspoznaju
Ni talasi ni boje
Samo vaši hropci postoje
Pradavne priče
U kojima lice joj sričem
Katkad je nabujala strepnja
U tijelu
Katkad ljepota u opijelu
Nekad u mozgu užarena
Igla
Nekada čežnja stigla
Iz bestjelesnih imena
Vaših
Preko nje jednom ću prijeći
Bez lađara
Bez tjelesnoga para
Što me mami obiljem milja
Pričinom da u vremenu
Su suštine
Vara
Razdvajaju nas obale
Moje i vaše
Sred ove tjelesne kaše
Raste mi Leta
Nevidna, nesveta
Da nas stopi, u bilju iscvjeta
Moji mrtvi
SARIĆ: SUOČENJE
Svakog se sebi proljeća,
u bradu,
zavjetujem: narednog ću ljeta,
obavezno,
obići očevu kućicu
s voćnjakom.
Napravismo je,
šećerluk,
za tili čas,
nekako i ne osjetivši.
Dok na nebu,
iznad Bosne,
dobrano već je sijevalo.
Voćke posadismo u cik i jauk zore,
dok ostali svijet za drugo se spremao – ko za rat,
ko za bježaniju.
Ješo i ja, ja i Ješo,
sve jednu po jednu krhku stabljiku u plodnu crnicu turajući:
trešnja, kruška, jabuka,
bukadar šljiva za rakiju,
i jedan orah stameni.
Svakog proljeća,
kad gora zazeleni,
na obilazak se, čvrsto,
zavjetujem.
A ljeti,
kad zlato me neba dôli Jezerskoj zovne,
Boračkim poljem zviznem – k’o zvijezda padalica!
Baš tako: padavica.
Protutnjim, tako, kraj naših Sarića grobova
-sam sebe varam: svijeće za pokoj zaboravio!-
kraj polja pustih projezdim.
Tišina.
Pokoje stado nomadsko
lepetom se predvodnika glasi.
A onda, kraj puta, makadamskog, što ka Kućici,
sad kocki slijepoj, i golim zidovima skreće,
kao po komandi,
hrabro okrenem glavu.
U brda zurim daleka,
za koje sve ovo,
i strah naš i nada,
I laž i istina, mržnja i zlo,
ljubav, ona naročito,
trice su, i kučine,
na Vagi konačnoj ne teže,
ni važnije,
od maglice ove tanke,
što zemlju Sarića pustu
jagodicom neba nježno,
lagano
miluje.
KAZAZ: MOJA MAJKA
Majku su ranili
U Drugom svjetskom ratu
S dva metka Jednim u nadlakticu
Drugim u butni mišić
Imala je sedamnaest godina
I dva metka u tijelu
Moja majka 1943.
U drugom ratu
Imala je sina na frontu
I rak na plućima
Kazala bi: Ne znam
Šta je gore strah ili bol
Moja majka 1993.
Njen glas preko
Radioamaterske stanice
I danas me doziva
S onog svijeta
SARIĆ: MAJKA
Pogled prestrašenog ptičeta
A duša
I ruke
Široke kao stepa.
Smori je ova horda Sarića,
Kad se
Ljeti
Okupi u našoj staroj, opustjeloj kući.
Svima da ugodi,
Ona bi da skače,
Da viče,
Da nutka,
I tu se,
Baš tu se,
Katkad
Žestoko sklapimo.
Jer,
Oboje znamo,
Srce je srce,
A noge su noge,
I one starce ne slušaju.
A za to,
Da nas predobro ugosti,
Zbog toga ona
i živi, sama,
Cijele joj preduge godine.
Vrat me još dugo peče od njenih suza
Na odlasku.
I danima, u novom domu,
Čuvam tu zadnju majicu,
Mokru od njenih
žalosnica.
KAZAZ: NA SESTRINOM GROBU
Tamo ti dugo ležiš, sestro,
U nevidljivome, gdje Božji prijesto,
Sazdan je od molitvenih riječi,
Što tvrde da On je jedan i najpreči
U vaseljeni, iako stoljećima ćuti samo.
Ovamo ništa nije isto, mada po vječnom
Zakonu teče rasulo stvari, kao po riječnom
Koritu brzac, a tvoga glasa odavno nije
Izveče da me raznježi mornog i ugrije
U studi koja i dalje pomamno raste
I nježnosti sve pretvori u gnojne kraste.
Ni riječi više nisu iste, iz njih su pobjegle
Igre u kojima su naše djetinje rime
Znale ljetnome suncu na vrhuncu nadjenut’ ime:
Zrakoljub, za kožu grub, ima užarene igle.
Na kožu će majka za mirosan staviti zahladu iz tegle.
I reci, sestro moja,
Kako da preko smrti stopimo duše
Što se čeznu, kad otud s tvoje strane puše
Bezmjerno bezdno i bezgraničje bolno, i koja
Je to kuća u nigdini gdje čekaš svoje žive.
Kaži gdje je skrita, da makar u snu
Pohodim te, kad ne mogu na javi
U kojoj tijelo steže i mesom davi.
Il’ ti, sva dušna, dođi u zemnost tijesnu,
Makar niz kišu, jesenju, bijesnu.
Il’ neka proljetne izmaglice
Opet narišu tvoje lice,
Da ga dotaknu jagodice
Što u djetinjstvu pravile su igračke
I za tvoj bebast osmjeh jedan crtale zračke
U bukvaru.
SARIĆ: NEIMAR
Aliji Kebi
Pred čitanje na Šantićevim,
iz njegove kancelarije zvrcnuh bivšu Konjičanku,
sada Mostarku s one strane Nevidljivog Zida.
K’o biva, da se nađemo. A ona:
“Dom mladih? Ne znam ti ja gdje je to!”
Još nešto zbrza, pa brzo spusti slušalicu
K’o da je Mostar Njujork,
uz more Golema Jabuka,
pa mu teško mrežu sokaka rastolkovati.
Spustim i ja tu spravicu,
vas k’o popišan.
Vidi to dobri Alija,
domaćin stihovanja,
pa me počasti smiješkom,
blagim,
onim što nekako na majčin hljeb,
vruć iz rerne,
na čudan način me sjeti.
“Ma pusti, bogati!
Dozvaće se i oni tobe! Kako se mogu zvjezdan,
ćelopek nad Bijelim Brijegom,
mjesec – kako dijeliti? Kako, bolan, Neretvu parčati?
Nego sjedider, da slistimo po jednu.”
I mog jada,
s njim i lôzom hepokovom,
k’o rukom, nestade.
Otišao, i on, davno na onu stranu,
pa sad ni “Mosta”,
ni onih Šantićevih,
ni njegovog upornog
mostarenja.
Samo jedno me, uz njegov odlazak,
još uvijek kopka:
kad Crnom rijekom, onom bezmosta,
kao kroz mulj,
teškom je mukom brodio,
je li ijednom, poput Orfeja,
unatrag pogled’o,
ono čudo
– most bez stubova, kocka kao od čipke –
još jednom okom da zrakne?
Ili je samo grabio naprijed,
u strahu od već viđenog:
šrapneli, krv i prah, vreli kamen opet u Neretvi?!
Dok se na obzorju,
iza njegovih pognutih pleća,
svim zakonima novog doba uprkos,
zanavijek spajaju rasute obale.
KAZAZ: OTAC
Izlazi iz magle
Kojoj ne mogu znati
Ni porijeklo, ni gustinu.
Sruči se u san i promijeni mjere.
Zbog toga postanem sićušan,
Sebi tuđ. Izlazi iz magle
I razmjesti ustaljeni poredak
Dana i godina, svrhe stvari,
Ukupan kućni red.
A nekad iz čista mira
Zovne me u sunčanom danu:
Ohani, da zadimimo po jednu.
Kad sjednem, od nedostajanja
Izduži se vrijeme i sve slije
U muklu samoću.
Na njegovom nišanu
Samo su činjenice:
1921.- 1993., uz ime i prezime
I suru o ropskoj odanosti Bogu.
Ništa o životu
Kojeg je slomila historija,
Progutala smrt.
SARIĆ: POBJEGULJA
elegija za Ješu, Jeremiju
Dišem, punim plućima žderem slobodu.
Noću, oko pola četiri,
Mamuran se budim. Alkohol polako isparava,
izlazi iz pora, malog mozga,
končića nervnih.
Sjedam da zapišem pjesmu koja vječito bježi,
curi između prstiju
poput pijeska,
o tome kako u smrzlo predvečerje šetam s klincima
u paničnom strahu da će kotlinu Grada sad,
ovoga časa,
zasuti slijepe metalne kupe koje jedu djecu;
o tome kako danima ništa ne znam o Milici Čubrilo,
sjajnoj curi iz Gospića;
o tome kako već dugo ne vidjeh Zagreb,
i svoga tanušnog, pijanog prijatelja Domovića;
o tome kako me je strah;
o tome kako me je strah;
o , Bože , kako se bojim rata!
Vjetra koji će, koji može rasuti moje,
i očeve kosti.
KAZAZ: AMIN, SUSTANAR
Jedino on je umro u ovoj kući,
Premlad za sestricu smrt.
Mora da u Ahiretskim
Vlasničkim knjigama
Kuća pripada njemu.
Dijelimo sobe on i ja,
I knjige, i stvari.
Poneko popijemo pivo
U tišini, dva najsamlja samca.
Nekad mi ukrade
Duhansku kutiju, olovku,
Ili šrafciger s nastavcima.
Ima i on svojih kućnih poslova,
S osmjehom kaže,
Kad ih ugledam na mjestima
Gdje sam tražio hiljadu puta.
Zato kupujem stvari
U parovima, da ima
Svoj alat, pisaći pribor,
Svoje meni drage knjige.
Ne mogu mrtvi
Stalno u istom položaju,
U svome bezvremenu,
Bez ičeg u rukama biti.
I živom bi to dosadilo,
A kamo li mladiću mrtvacu
Koji još miluje svoju živu dragu.
Zna i odlunjati od kuće.
Tad brinem da ne zaglavi
Na ahiretskom tulumu
Sa kakvom hurijom.
One su, kažu, neodoljive,
Kao Odisejeve Scile.
Nikome ne odaje moje tajne,
Pa mu vjerujem koliko i sebi.
Takva je među nama bliskost.
Imamo nas dvojica
I naše kućne raspre.
Jer živjeti s mrtvim
U istoj kući svaki dan
Bez svađe nije ljudski.
Svaku kuću kućom i čine
Zađevice i svađe njene čeljadi.
Kad na put krenem,
Upozorim ga da ne lunja okolo,
I gasi svjetla na vrijeme,
Isključi ringlu na peći,
Neiskusan je u kućnim poslovima,
Uz to trapavo muško.
Biva i to među nama:
Sporimo se
Ko je u prednosti,
On što je mrtav,
Ili ja što sam
Još uvijek živ.
Ali, o toj raspravi
Ne bih da pričam,
Jer mrtvi u rukama
Imaju neoborive argumente.
Zato i jest mrtvovanje vječno
I bliže Bogu od življenja.
SARIĆ: TOM, SNJEŽANA I BANDIERA ROSSA
Tomu Willemsenu
Na godišnjicu Tomove smrti,
od njegove udovice posuđujem merdevine
da čistim oluk od jesenjeg lišća.
Komšija,
iz stare crvene familije,
pred izbore bi sve prozore ka ulici
oblijepio slikama zreloga pomidora.
Tom Willems, šofer,
od rijetkih, načitanih.
Komšinka ga decenijama čekala da ode u penziju,
pa da, napokon,
na-po-kon,
stare zajedno.
Slabo su se nauživali,
skupa,
svega par ljeta.
Onako čvrstog, karakternog,
od malo riječi,
odnio ga, za tili čas,
katran u plućima.
Par godina pred smrt,
zlatnih ruku,
razveo nam struju, i napravio dvorišnu kapijicu,
ljupku,
kao iz Snježane i sedam patuljaka.
Svaki put kad je odškrinem,
pomislim na njega,
i njegovu vjeru u pravedniji svijet.
Što reče drugi prijatelj:
Kad vidim ove gadove, svuda,
više nisam ni socijalista,
nego komunista,
Bandiera rossa!
Na dan komšijine smrti uzimam njegove stare,
drvene merdevine,
da očistim oluk,
i budem, tako,
na tren,
nemjerljivu mrvu vječnosti,
bliže njemu,
i njegovom,
a bogme i mome,
ateističkom
nebu.