p o l o n č k a i j a l e ž i m o n a c e s t i
Polončka živi u dolini i širi se u svakom smjeru. Kroz svaku njenu točku mogu povući beskonačno mnogo različitih pravaca. Ima ruku na mom novčaniku i mojim trapericama i izlaže me poniženjima. Moram se natjecati s drugim muškarcima za šaku ljubavne riže. Moji suparnici su već iscrpljeni, polako odustaju, sve ih je manje. Čini mi se da pobjeđujem. Ja sam tungsten, ja sam volfram jer sam velike tvrdoće i visokog tališta. Dok se ja talim, ona skida zimske gume, jede kobasice i konstantno me vara.
Živi na raskršću ulice Nemoj biti tako oštra prema sebi i avenije Uspjeh je moja jedina opcija. Na ulasku u njeno dvorište stoje natpisi Oprez – Okot zmija! i Mogu li vas zainteresirati za malo Isusa? Kaže da tako pokrije razumno velik perimetar, ali ova upozorenja su puka patina, ostaci prošlih vremena. Nekad nas je, računajući dolinu i okolna brda, ovdje živjelo pet tisuća. Noćas ovdje spavaju prazne kuće i tek nekoliko stotina drugih, uglavnom staraca. Zmije i Isus su za nikoga. Vozimo u trgovački centar u gradu do samo da bi kupili susrete.
Kad je noć i ljeto, Polončka i ja ležimo na cesti. Automobili ne predstavljaju opasnost. Prvo ide planet, onda asfalt, onda pamuk, onda koža, onda mi, onda zrak i na kraju prsk zvijezda da ti se zavrti pred očima, kao da je dan. Ona frče haljinu i zaziva snijeg od radlera. Nafta i grubost isparavaju iz ceste i miješaju se sa srpanjskim procvjetalim, u daljini – Je li to zvuk automobila? Ne, to šuma isparava.
Prije je radila u trgovačkom centru u gradu do, u poslijepodnenvnoj smjeni na gotovoj hrani, nekad na ribama pa je razbijala led šiljkom i maštala da to radi ondašnjem mužu. Dobila je otkaz jer je krala. Otkad se razvela radi kao konobarica u odmorištu na benzinskoj na autocesti, odmah iza brda. I dalje kradem sve što stignem, kaže mi kroz dim. Nisam kupila sapun otkad sam se tamo zaposlila, mažnjavam velika pakiranja od deset litara. Priča mi kako su navijači razbili toalete u odmorištu i kako je pretukla oca kad je imala šesnaest i kako joj je u glavi, dok ga je udarala kaloriferom, svirala tema iz ‘Dine – pješčane planete’. Sama od sebe mi je došla muzika. Kad je bila još mlađa završila je u bolnici jer ju je, prilikom posjete zoološkom vrtu u velikom gradu, napao hermelin i pojebao u uho. Rekla mi je da ju nije toliko uznemirio mali životinjski kurac u uhu koliko osjećaj malih životinjskih ruku u kosi.
Polončka vozi Ford iz devedesetih koji je zakrcan smećem i smrdi na predugo vlažnu robu i Chesterfield cigarete. Kad više ne može pronaći kuplung, baca se na čišćenje, dvije vreće od pedeset litara baca u jamu iza kuće, prozračuje i pršće tropskim Gladeom. Kupila ga je novcem od državnog otkupa zemljišta za autocestu. Išla je po njega istočno od Ikee. U Fordu sluša samo country, uglavnom Dolly Parton. Kad ne pjeva Dolly, svira radio. Kad ju pitam mogu li promijeniti stanicu, uvijek kaže isto – Ne diraj crncu radio. Nas dvoje smo stari i dosadni i pretvaramo se da smo zaljubljeni da bi preživjeli. Iskorištavamo jedno drugo u umirućoj medvjeđoj rupi koju su zaboravili svi osim poreznika.
Polončka ima mačku koju je dobila u okladi. Prethodna vlasnica nazvala ju je Abigail, no, s obzirom da se stalno tjera, Polončka ju je prekrstila u Jebigail. Jebigail voli debele muhe na kraju kolovoza, to joj je omiljeni chow.
Prije nego sjedne na mene s namjerom i poništi moju odluku da se neću više natjecati s drugim muškarcima, Polončka mora šarmirati. Izmišlja piće od vinjaka, vermuta i Fante. Unutra ubacuje jedan Bronhi kao da je maslina. Koktel se zove Robert Palmer. Dok me kuha i peče na kuhinjskom stolcu, Jebigail nas gleda i ne trepće, trese se smrič na Polončkinoj glavi, grm crvene kleke poskakuje dok struže svoje kosti o moj potrošeni teflon. Na zidu u kuhinji ima veliku sliku Svetog Florijana za čiji je ram zataknuta potpisana foto-šnita Jasne Zlokić koju je dobila od Jasne same kad je Polončka imala šest godina, na koncertu u centru. Te zgrade više nema.
Neki ljudi ujutro posipaju strah po svojim žitaricama, a ona ima Elvis Prašinu, konfete samopouzdanja. Tako sva puna sebe ide kroz dan i obavlja stvari, popravlja veš mašinu samo imbusom i šalicom čaja, melje čvarke. Nazove me u četiri ujutro i kaže – Upravo sam posrala čokoladni alkoholni mousse. Imala sam osjećaj da porađam. Hvala na informaciji. I drugi put. Svaki put. Drugi put mi kaže – Mamlaze glupi! i poklopi. Treću noć me zove i kaže – Ove stare televizije trepere toliko jako da je doći pijan pred njih jaka kazna za mozak.
Zašto ne nazoveš onog koji ti je večeras plaćao alkohol? Ona odgovara – Ja sam i gazda i majmun koji izvodi razne trikove za svog gazdu, svaki dan, cijeli dan.
Kad se nalije vinjaka liči na majku, pjeva ‘Islands in the Stream’ i piša polustoječki; mlazom urina blijedonarančaste boje kakvu zovu ‘Papaya Whip’ crta smajlija po bljuzgavici ili prašini i vrlo je podložna laskanju ičeg muškog. Kad bi jelen mogao blagoglagoljati, i on bi dobio. Drugi dan dolazi po mene s autom, trijezna je i sređena, izraz lica kriva sam, ali ti si zato kriv, lak i na nožnim prstima, ali još uvijek podbuhla i iz kože joj isparavaju dezodorans Tahitian Sunset kupljen na benzinskoj i burek s mesom kojeg je pojela prije spavanja da joj se prestane vrtjeti.
S nikim nisam bila. Samo smo se ljubili. Pogledam je, a u frizuri joj škarica i Becutan. Nemam izbora. Žene iz velikog grada ne žele ovdje živjeti. Odavdje bježe i duhovi biljaka, nitko ne ostaje osim Polončke i mirisa njenog znoja. Kad joj zamjerim na druženjima s pijancima koji supermeniraju za šankom i vozačima kamiona, ostajem sam. Kad joj oprostim, Polončkica širi noge, kaže – Žena je kao pjesma, otkriva se samo kad nemaš ništa drugo za dati, smije se bez gaća, na njoj samo gumene čizme, na lijevoj velikoj usni ima uraslu dlaku koju zovemo Gojko Šušak. Dok se otkriva jer nemam ništa drugo za dati, glas joj je žmarilja, kontrafagot i cvrkut topljenja plastike. Do kad ćeš ovaj put biti samo moja, Polončka? Do slijedećeg puta, mamlaze glupi.
Ona mi premješta kralješke i kašlje usred seksa. Njene dvije dojke su dvije planine okrenute naglavačke; lijeva je nasilno ugurana u moja usta kako bi me omela dok se desna, aureolom lončarski crvenom, potpisuje mojim imenom na ovjerene izjave o gubljenju pameti. Ali čini mi se da pobjeđujem. Čini mi se jer svaki put kad joj zamjerim, kad pobjegnem, kad postane nemoguća, dolazi po mene za dva dana. Parkira ispred ulaza i glasno pušta ‘This Woman’ od Kennyja Rogersa sve dok ne izađem. Kad susjedi krenu prosvjedovati zbog buke, ona ih napada i besramno prostači. Stari ljudi na besramno prostačenje najčešće reagiraju s mješavinom tuge i gađenja. Onda me odvozi Fordom i opet ležimo, slušamo udaljeni huk autoceste i gledamo gore.
Dolina i okolna brda ispuštaju hrđu u noć. Sipi iz ostavljenih dimnjaka, zaustavljenih tvornica i hala, čitavih napuštenih ulica, iz tablica s brojevima na praznim kućama. Listići oksidacije padaju po njenim pjegama i salu kao odjek prošlih dana, prekrivaju joj lice. Ničeg više nema ovdje, ni pošte, samo Polončka u vaporu Chesterfielda i korozije, gurnuta pod svod kao moja karta za sreću pod tepih i autocesta kojom nas je lako zaobići. Nakon što se popišaju, natoče gorivo, popiju produženi espreso u velikoj šalici, odlaze. Ona kaže – Ja ne želim ići u Irsku. Želim ostati ovdje i čekati da mi istrunu usta. Kad mi ostanu samo desni, napravit ćeš mi zube od breze ispred kuće.
Ovdje je sve samo iz naše perspektive.
Osjećam da pobjeđujem.
Fotografija: Carmela Žmirić Perica
