Starac
Lažna je bila mudrost tvoje sijede glave, isprazne visokoparne riječi bez značenja
Gadljivi tvoji pokreti sveznajućeg starca koji hini kako osluškuje otkucaje ljudskog srca
Dostojanstvo tvojih velikodušnih gesti bilo je najobičnija prevara, a tvoja blagost
Samo krinka koja je skrivala prevrtljivo srce pataloškog lažova
A priznajem slijedio sam te strašću preobraćenika pred kojim više nema tajni
Hrlio sam svaku tvoju naredbu ispoštovati kao nalog božije objave
Sumnjao sam, mrzio sam, volio sam, radio sam sve kako si od mene tražio
Ne razumijevajući da se iza tog blagonaklonog osmijeha krije duša demonskog krivokletnika.
Domovina
Pobjegao sam iz tvog omamljujućeg stiska svjestan valjda, nakon toliko godina,
Kako je gorčina razočaranja bljutavija od ukusa suhe zemlje u vlažnim ustima
Maštao sam o tebi neprekidno sve do onog strašnog dana, bez svjetla i tame,
Kada si se pokazala onakvom kakva jesi i kada je nestalo magije plitke zaljubljenosti
Bila si u svim mojim mladalačkim snovima blistava kao najljepša udavača
Uvijek obučena u dvobojnu haljinu, nekada bijelu, nekada zelenu, zavisno od raspoloženja
A prekasno sam shvatio da ništa nije toliko vrijedno da žrtvujem vrijeme svoga života
Čak ni tvoja sloboda, moja nesretna zemljo, svuda natopljena krvlju tvojih nevinih ljubavnika.
Robija
Zarobljen u tijelu drugog čovjeka, bez rase i imena
Čekam da oblaci na nebu naprave procijep
I da se kroz tu tratinčicu mogućnosti kao nemirna ptica u letu
Napokon dokopam toliko žuđene slobode.
A dok čekam da jarko crvenilo neba
Išara vene na mome istrošenom tijelu
Očekujem da me neki iznenadni miris
Vrati na livadu davne bezbrižnosti
Joyce
Dugo sam ti kanio reći nekoliko pažljivo odabranih riječi
Odmjerenih, promišljenih i namjerno suzdržano hladnih
Ali ti si nestala iz moga života
Prije nego sam smislio način kako da ti se obratim
Prošlo je toliko dugo vremena od našeg posljednjeg viđenja
Toliko da sam u međuvremenu prestao vjerovati u vlastitu besmrtnost
Ipak ne dovoljno da zaboravim riječi koje sam ti kanio reći.
Joyce, tvoja je kosa zlatna kao boja irske trave, a danas je bijela kao snjegovi
pali po krovovima dablinskih kuća.
Fitzpatrikov savjet
Nakon burne noći provedene u pubu
Gdje sam pio pivo dok od mučnine nisam počeo rigati
Izašao sam na ulicu da razbistrim glavu
I tamo sam sreo starog Fitzpatrika, pravog pijanca.
Čim me prepoznao po malju na desnom obrazu
Rekao je kako moram slijediti zečiji trag u blatu
Jer sreća je tajna koja se mora dokučiti
Pohiti Eugene, rekao je ubijeđenošću starog pijanca.
Izdajnik
Cijelog dana bacali smo kamenice i prazne pivske flaše
A kada je pala noć zapalili smo lokal sa izvješenom britanskom zastavom
Gorio je baš kao što gore straćare u pričama a svjetlost vatre
Stvarala je toliko blještavila da sam deset minuta čitao Yaetsa.
Dan poslije policija je došla na vrata a među njih devet
odmah sam prepoznao jednog predanog katolika.
Dok su otac gnjevno a majka uplašeno objašnjavali kako je
Riječ o zabuni ja sam gledao u njega i govorio u sebi – Izdajniče.
O’Bannonova krčma
Miran kao tek isklesan kip od plavog mramora
Gledao sam kako se od razlivene magle ne vidi Dablin
Već se samo naziru svjetla u prozorima trošnih kuća, tanjušna i žmirkava
A opet je grad izgledao lijep, makar bio sakriven mnogim pogledima.
Koliko je generacija O’Bannona živote svoje trošilo u Dablinu
Da bi danas krčma s njihovim prezimenom bila utočište i spas.
Bježeći od hladnoće i vjetra ja i mnogi prije mene
Bježali smo u Dablin i njegove krčme piti viski i pivo.
Kletva
Gladni smo bili hljeba i još bili bez svega
A majka je vodu donosila sa česme na trgu
U rukama na kojima su iskočile kvrge na venama
I nismo mogli učiniti ništa, jer sve je bilo besmisleno.
Kad je bilo hladno pili smo vruć čaj od bazge
Gorak, podmukao; uvijek bez šećera kojeg nikada nije bilo
A sladak jer ničega nije bilo, ni hljeba, ni drugog bilo čega, a kada bi zaspali
Mi njena djeca, majka je redom klela: oca koji je umro od kapi, Irsku
i na posljetku Boga.
Mučenik
Zima se kočoperila svojom nesmiljenom oštrinom
Zemlja je bila tvrda i bez snijega, podmuklo škripava
Dok smo stajali na cesti slušajući kako ženama cvokoću zubi
S rukama u džepovima, promrzli, gladni i šutljivi.
Onda se naredbom oglasio John i svi smo se pokrenuli
Omađijani njegovim divljaštvom i njegovom snagom zvijeri
Dok smo se približavali policijskom kordonu i repetiranim puškama
Nad glavama je lebdilo ne izgovoreno pitanje: Ko će danas umrijeti i ponijeti slavu
katoličkog mučenika.
Prikaze
Iz sela su nestali mačke i psi, kokoške su pojedene sve
Nema više ni pataka, dugo se nije oglasila guska, nije se čuo pijevac
Sumnja je odmah pala na mene i moga brata Patricka
Jer prošlo je tek par mjeseci kako smo se vratili iz popravnog doma.
Ali, svetina ostade zapanjena kada počeše noću odjekivati glasovi
Tresla se cijela ulica, zvuci su odzvanjali grobljem, po svuda se čuli krici.
A kada se lampe stadoše gasiti u noći mirnoj kao uspavana pučina
Sumnja se otkloni sa nas dvojice, a selo nastavi bdjeti u najvećem strahu.
(Izabrao i sa irskog preveo Jasmin Agić)
Fotografija: Peter Morrison