Da li je to tada bio kraj djetinjstva? Ili: nije li ono završeno onda, na onoj klupi, prije deset godina?
Da li sam poslije prošao pored te klupe?
Ako bih ponovo sjeo na isto mjesto, da li bih se mogao prepoznati?
Onda, prije deset godina, tamo je sjedio student prve godine, sa stipendijom od tri hiljade – da je nisam dobio, ne bih ni pošao na studije – pomalo već umoren maštanjem života, uvjeren da se taj veliki život nije realizovao ni u jednoj svojoj tačci, i nestrpljiv da iščeka totalno ispunjenje.
Ne vraćam se ni toj klupi, ni mojim zapisima u „Dnevniku“ gdje je sve natenane bilo zabilježeno: i prošlost i budućnost, i želje, i sve ono što će biti, a što se rasplinulo kako je život išao dalje, a djetinjstvo ostajalo samo u komadima sjećanja.
Ne vraćam se ni onom osjećaju praznine – vraćao bih se…
*
Putovao sam u školu vlakom. Kretao je od Voćina, posljednja stanica Osijek. Provlačio se kroz kukuruze, zasopljeno zviždao, i stajao na svakoj stanici.
Dvadeset kilometara, sat putovanja.
Ulazio sam u Ladimirevcima sa tašnom u jednoj ruci i sa plavom kanticom za mlijeko u drugoj.
Bili smo teška sirotinja.
Roditelji su mi umrli pred rat, od danas smiješnih bolesti koje se uspješno liječe, čira na želucu i bazedove bolesti. Nas četvero djece bili smo kod strica na dohranjivanju, a sa nama je bilo i dijete njegovog sina koji je poginuo u ratu.
Trebalo nas je sve dovesti na neki cilj, a muka je i paćenje bilo stići do tog cilja.
Bila je strašna oskudica, počele su seljačke radne zadruge, otkup je bio kod seljaka.
A ja sam, kao najmlađi, išao u školu.
Pokojna mama je htjela da budem pop. Veli, on dobro uči u školi, pa će biti pop. I, tako sam ja bio ministrant u popa, jer sam za tadašnje vrijeme dobro pamtio tekstove, iako mi to sada teže ide.
Od ministriranja do glume nije daleko, to je jedno isto pokazivanje, i pop pravi jednu predstavu…
Ali, u vrijeme dok sam u Ladimirevcima ulazio u voz sa plavom kanticom za mlijeko, o glumi nisam ni mislio. Nosio sam mlijeko jednom profesoru matematike i tako se školovao.
On mi je usput poklanjao dvojku iz računa, jer sam se jedva provlačio.
A ta kanta bila je moja velika muka.
Imala je onu bijelu krpu da se mlijeko ne bi izlijevalo, ta krpa se svaki dan prala, ali je uvijek smrdila.
I ja sam kantu odmicao od nogu dalje, kao tuđa je, a kao već stariji nižeškolac mnogo sam stida trpio zbog nje.
Često je ona bila moja mora, ništa nisam mogao da poduzmem zbog nje. Činilo mi se, da nema te plave kante i moj bi život bio drukčiji.
Bio sam plah, nesiguran dječak, usamljeno dijete koje putuje nekim sporim vozom sa jednom plavom kantom koja mu se čini najvećim teretom u životu.
***
Onda je sporo putovanje dobilo svoj smisao. Ne sjećam se koji je to dan bio, ni da li je bilo proljeće ili pak miholjsko ljeto, ne sjećam se ničeg presudnog. Sigurno smo dugo već putovali zajedno, da bismo se onda sreli.
Bilo smo isto godište.
Ona je išla u žensku, ja u mušku gimnaziju. Putovala je svaki dan. Ulazila je u vlak jednu stanicu ranije. Čekao sam da se vlak pojavi.
Sada sam siguran da su ta čekanja bila nešto najuzbudljivije. Gledao sam u kojem je vagonu, tražio je. Priželjkivao sam da budem blizu nje, ali zbog kante, zbog one krpe, zbog užasnog stida, nikad nisam htio sjesti pored nje.
Ona nije nosila kanticu, njen tata bio je činovnik. Sjedao sam bliže samo kad nisam imao tu prokletu kanticu!
Koliko je bilo nesporazuma među nama! Imao sam trinaest godina i bio sam zaljubljen. Imao i dvadeset – bila je to ljubav.
Putovali smo zajedno, poznavali se, iščekivali večernje povratke vlakom ne bi li bili zajedno, bila je velika sreća da uveče zadrijemamo jedno pored drugo, a po danu najveći je problem bio kako joj prići.
Sjećam se jedne utakmice: išao sam u njeno mjesto pa, iako nogomet nikad nisam volio, po dužnosti sam bio autrikter. Imao sam zastavicu, a to je dovoljno da se čovjek pravi važan.
Djevojke su nedjeljom šetale pored igrališta.
Ali, velika je hrabrost bila prići joj. Bila je plava, lijepa.
Zaostajala je, bilo su to neke njene zastavice, a ja nikako da prihvatim signale!
Svi su znali šta se događa, pa je bilo i onih grubih šala, lažnih pisama i ugovorenih sastanaka.
Bilo je bezrazložnih ljutnji, mojih u detalje razrađenih planova za sastanak koji se bezuslovno završavao u parku – i neostvarenih susreta.
Bili smo djeca.
*
Čudno smo bili vezani, čini mi se sada. Usamljeni dječak našao je sigurnost u bolešljivoj djevojčici. Ona je djelovala zrelo i pametno. Pisao sam pjesme i nosio joj „Dnevnik“ na čitanje, a ona je to ocjenjivala, kao profesor.
Još i danas čuvam te ocjene naše budućnosti.
Pokušavao sam da se odvojim od romantike tih dana.
Sada kada osjetim da romantike nema – stvorim si je sam.
Onda i nisam osjećao da je to romantika, nisam razmišljao o sentimentu.
Znao sam dva puta sedmično prijeći pješke tri kilometra do njenog sela. Sjećam se tih noći, tople ljetne prašine u nozdrvama i pod tabanima.
Jedan dio puta vodi kroz šumu. Bio sam toliko mlad da nisam imao ni straha! Ona je čekala na prozoru, i znali bismo satima tako stajati vodeći neke značajne razgovore, objašnjavajući sve ono što osjećamo.
Ja, spreman da riječima dam maha, ona da ih svede na pravu mjeru.
Kada bi mi se dala prilika – ukrao bih neki bicikl, tada još nisam imao ni bicikl, dobio sam ga tek kada sam u mojem selu sagradio cestu, onda su mi ga dali – išao sam i češće.
Na biciku bih stizao za deset minuta. Onda sam tim bicklom išao na probe u Osijek, dvadeset kilometara. Cijeli dan bih gradio cestu, a uvečer se spremao za Akademiju.
Dok nisam imao bickl nisam mogao ni u kazalište. Predstava je počinjala u pola osam, a zadnji vlak je išao u osam. Mogao sam gledati samo pola čina.
Da bih poslije filma „Bakonja fra Brne“ stigao na vlak, trčao sam kroz kukuruze do jedne uzbrdice, male i niske slavonske, ali dovoljne da se od nje ostane bez daha.
Taj bicikl je možda i oduzimao nešto od moje pješačke romantike, ali ja sam brže stizao do nje.
*
Bila je bolesna. Zapravo, izgledalo je da nije. Znala se zadihati da nije mogla koračati uz stepenice. Nosio sam je. Povremeno je bivala u bolnici. Ni onda nisam mislio da je bolesna. Činilo mi se da je u tim danima moja ljubav još veća.
Sjedili smo na klupi.
Iza nas i spori vlak, i topla prašnjava ljeta, i plava kantica, i niz zanesenih vjerovanja djetinjstva, ja, sada već student, iskoračio sam iz Ladimirovaca u svijet koji tek treba osvajati, zasjenjen onim što nudi, nestrpljiv da se u njega zagnjurim i dušom i tijelom.
Ona: uplašena, neodlučna.
Ja siguran: sedam godina priželjkivanja dugo je i za jednu ljubav.
Ne znam da li sam patio.
Nije mi se tada ni činilo da je rastanak zaklapanje jedne knjige uspomena.
Bio sam mlad, željan, nesvjestan da je sve ono što se desilo jedna vrsta totalnog ispunjenja.
Bilo je od toga dana i te klupe prošlo deset godina.
Čuo sam… Čitao sam…
Imala je trideset godina kad je umrla…
Izuzev čudnog osjećaja praznine, ničeg drugog nije bilo u meni.
Preuzeto sa: Yugopapir (TV Novosti, maj 1977.)
Priredio: Srđan Gavrilović