DENI
Deni je bio pri pas koga sam upoznala. On me naučio da volim i poznajem pse. Deni mi je bio prijatelj kada sam bila još uvijek premlada da bih znala kako sve to i nije tako jednostavno.
Ekana je došla u naše odjeljenje kad smo bili peti razred. Tiha, mirna i povučena, uspjela mi se uvući pod kožu i u srce. Ja sam bila pričalo i dinama našeg prijateljstva, ona tiha savjest koja mi je pružala sigurnost i garanciju da nikad neću ostati sama. Ipak, osjećala sam, znala da je s nekim dijelim. I uskoro sam ga upoznala. Čekao ju je ispred škole: veliki njemački bokser, kratke sjajne dlake u tri smeđe nijanse koje se smjenjuju i pretapaju jedna u drugu. Ispod vrata je imao veliku, čistu bijelu mrlju što se pružala sve do sredine trbuha. Bila je to njegova prirodna kravata ili, možda, znak božji za neko savršenije i plemenitije biće. Ako su oči ogledala duše, Deni je imao najljepšu i najjednostavniju dušu. Velike smeđe oči, čiste, jasne, pomalo tužne, uvijek su pratile Ekanu.
Za mene je prvi susret s njim bio samo abnormalan osjećaj straha i panične želje da pobjegnem od tog velikog psa. Jer sam se ja bojala svakog psa. Malog, velikog, lutalice, čuvarkuće s brnjicom ili bez nje, doslovno svakog psa. Hvatala me panika čak i kad bih noću, ležeći u krevetu, slušala njihov udaljeni lavež. Ali Denija sam ipak morala upoznati. I to po njegovim pravilima igre. Morala sam mu prići, pružiti ruku, pomilovati ga, dozvoliti da me onjuši, osjeti, opipa mi bilo, zapamti miris. Ekana mi je objasnila da se ne smijem bojati, jer pas osjeti strah i odmah reaguje. “Na šta reaguje?” zbunjeno sam upitala. “Na tvoj strah! On misli da onda skrivaš nešto od njega. I od mene”, odgovorila je Ekana. Bila sam zabezeknuta. Zar pas da ima tako bistre misli, tako jednostavna a nadasve ispravna razmišljanja?
To je bila prva Denijeva tajna. Nekim nauci nepoznatim čulom, životinjskom intuicijom, božjom providnošću ili vlastitom osobnošću, Deni je otkrivao, prepoznavao ljude koji nisu Ekanini istinski prijatelji. Prvi susret s njim bio je ujedno i jedini test; kod njega nije bilo popravnog ispita. Uistinu, svi oni koje on nije volio prije ili kasnije su iznevjerili ili povrijedili njegovu prijateljicu. Ona mu je s razlogom slijepo vjerovala.
Ja sam prošla njegov test. Od tog dana je Deni uvijek bio s nama. Počela sam da se zaljubljujem u psa, da ga volim. Ponekad sam s njim i Ekanom izlazila ujutro da prošetamo kraj rijeke Bosne. Bio je jako srećan, nesputan, razdragan. Mišići bi mu se zatezali, pokreti postajali brži, graciozniji, pospane oči otvarale se širom da upiju svježinu i samoću tih jutara. Trčao je, kupao se, skakao oko nas, ganjao ptice. Nikad se nije kretao za drugim psima niti kontaktirao s njima. Uvijek je bio sam, ostavljajući u zabludi sve one koji ga nisu poznavali, koji nisu znali da je ohol, a nas ostavljajući u ubjeđenju da nije običan pas. Morali smo se vraćati kroz grad, ulicama koje su već opsjedali učenici, radnici, šverceri, trgovci, slučajni prolaznici. Deni je, poput iskusnog glumca, navlačio masku turobnosti, apsolutne nezainteresovanosti za okolinu i nesnosnu gužvu. Samo su mu oči, ispod napola spuštenih kapaka, netremice pratile Ekanu. Njena mala soba, opuštajuće natrpana lutkama i jastucima, puna dima i mirisa “jače, jutarnje” bila je česta slika na kojoj je i on imao svoje mjesto. Ispružen na krevetu, zatvorenih očiju, disao bi duboko i polako. Taj tihi ritam njegovog ljenčarenja prekidao bi samo glasan uzdah zadovoljstva kad bi ga jedna od nas pomilovala oko usta ili brade. Iz tog drijemeža budio ga je samo zvuk zvona ulaznih vrata i miris čokolade. Dizao se lijeno, sporo, ali sa stopostotnom sigurnošću da će smazati svoju dnevnu porciju. Ja sam mu davala čokoladu krijući od Ekane, a ona je to isto činila skrivajući se od mame, a njena mama bi meni namignula dajući mu i treći komad, da ne primijeti Ekana.
Čudan je to bio osjećaj dok si uz njega. Osjećaj nek smirene, apsolutne sigurnosti, osjećaj mirne snage i nadmoći, osjećaj da te neko štiti od cijelog svijeta. Sjećam se jedne noći, kad sam spavala kod Ekane, probudila sam se osjećajući na licu njegov dah. Ležao je pod mojim nogama ali je, osjetivši da se budim, prišao da me svojim smeđim očima nijemo upita: “Je li sve OK?” Bila sam presretna. Neko me čuvao, štitio. On to nije morao. Ni da bi mi se dodvorio, ni zbog osjećaja dužnosti ili obaveze, ni zbog drugih. On nije pričao kako i koliko me voli, on me volio.
Možete li zamisliti koliko je tek volio Ekanu? Ja sam samo naslućivala, zbunjena pred mogućnošću da jedno nesvjesno (!?!) biće toliko voli i tako poštuje. Uskoro sam saznala da njegova vjernost nema granica. Ekana je sjedila na fotelji i plakala; prvi put ju je povrijedio neki čovjek, prvi put je bila pogođena zlobnim, nepogrešivim hicima što nam ih upućuju okolina, ljudi i njihov zakon mase.
Počele smo odrastati, a to je boljelo. Deni je sjedio ispred nje, lizao joj ruku i plakao. Da, plakao! Plakao je skupa s njom. Sve je to ličilo na scenu iz američkih filmova u subotu popodne, gdje su svi sretni, dobri, vjerni, u kojima stari psi spašavaju djecu iz ribnjaka pa im zato dječje mame dopuste da ostanu u kući. Samo što ovo nije bio film. Ovo se dešavalo tu, pred mojim očima, njih dvoje su u tihom, jedva čujnom jecanju trpjeli istu bol, upravo onako kako su i živjeli: tiho, bez pompe, bez velikih riječi.
Deni je stario. Sve češće su ga nalazili kako leži, spava ili nijemo posmatra šta se oko njega zbiva. Naučila sam da učim njegovom ljubavlju: dodiri po glavi, susret pogleda i pozdrav: “Kako je, stari moj?”
Umro je od šećerne bolesti i starosti. Samo tako. Odgegao se i zaspao. Ekana nije mnogo plakala. Voljela bih da jeste. Ovako je bol ostala u njoj.
Danas, kad se sjetim Denija, uvijek vidim istu sliku: lijeno i samouvjereno, onako kako samo on to zna, Deni sjedi s Malim princom i čuva njegovu ružu, baobabe, ovcu i vulkan. (I mažnjava čokolade, naravno!) Kad god na ulici ugledamo nekog smeđeg njemačkog boksera, Ekana i ja se trznemo, poput lisice u vrtu ruža kad otkuca pet sati.
Farah Tahirbegović, “Nemoj da ideš, dušo”, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook