Ponedjeljak. Naš je čovjek mirno slušao upustva, koja je već znao napamet, istrenirano podižući i spuštajući dijafragmu, u pripremi za skok, kad se sve što te u vojsci uče da ljudsko biće jeste najedanput raširi, pa skupi, u najmanju česticu, u subatomski partikal, i raspe brzinom svjetlosti do tačke ipsilon u kojoj će se ponovo sastaviti, i kada će to ponovo biti hodajući, pričajući, misleći entitet sa polazne tačke iks. „Jer prašinarima nikad ne objašnjavaju cijelu priču“, pomisli naš čovjek bez uzbuđenja, dok mu je glatki i svileni i neobjašnjivo osjećajan ženski glas ispunjavao lobanju, govoreći suve, dosadne, kao na pari iskuvane stvari, poput „temperatura u vašem tijelu je u domenu normale“ ili „promjena svjetala na displeju označava stupnjeve u sekvenci“, ali uvijek takvim tonom koji je za sobom neminovno povlačio zamišljanje guzice, sise, nogu i usana kakvih ima samo na hard drajvovima, ili zidovima kasarne, ili u snovima. „Namjerno ovo rade“, pomisli naš čovjek, „neki usranko koji nikad u životu nije bio u hiperspejsu je ovo izmislio“. Zelena se lampica upali u ćošku od oka. „Idemo“, ohrabri sam sebe, i jače zagrize plastičnu cjevčicu koja je u grlo ispuštala gel za uspavljivanje. „Jedan, dva, tri“. Milozvučnog glasa nestade, ali ne i imaginarnog mesa koji ga je pratio. Kvalitetnog mesa. „Sa komplimentima, vaša Drim Star Kompanija“. Da mu usta nijesu bila puna epruveta, nasmijao bi se. Sveg svijeta i svih stvari nestade na trenutak. Utorak. Bez obzira koliko puta ispraznio crijeva, koliko vremena sjedio pod vrelim mlazom iz tuša, koliko bljuvotina (koje je odvratni uslužni hotelski kelner nazivao premijum alkoholom i štekao ih u bočicama ne većim od jednog gutljaja) usuo u sebe, ukus blagog peperminta je i dalje ostajao zalijepljen za sluzokožu grla i nosa, neprestano izazivajući nagon za povraćanje, od kojeg su našem čovjeku oči izgledale kao dvije kese sa pokvarenim, usirenim vinom. Kelner reče, ravnim glasom bez ikakve ljudske vibracije: „Gospodinu ne prija hiperspejs, ukoliko smijem da zapazim?“ Naš čovjek reče, sa velikim naporom, ali skoro bez ljutnje: „Goni se u kurac“. Pa onda: „Čiji su ti stavili tok misli? Činovnika koji nikad nije izašao na vazduh?“ Kelner je htio da odgovori da kompanija uvijek unosi Program automatskog verbalnog prilagođavanja u sisteme uslužnih radnika, ali se sjetio da taj program ima dosta bagova, pa odluči da se nađe mnogo manje uslužnim, a mnogo više uvrijeđenim. Ipak, monotoni glas poput fabričke trake mu nije dozvolio da se to i osjeti kad reče: „Vrlo dobro gosparu. U jednom trenutku ću se vratiti sa vašom porudžbinom i preuzeti telegram“. „Povratiću“, pomisli naš čovjek gledajući u čašu sa bezbojnom tečnosti, bez mirisa i bez ikakvog dejstva na mozak izdrobljen vratolomijom kroz vremensko – prostorni kontinuum. „Saberi se“, pomisli. Sitne kapljice znoja mu poiskakaše na čelu i po grudima, jer se junački usredsredi na riječi koje su se pojavljivale na ekranu, u raznim bojama, onim redom kako ih je u svojem umu i stvarao. Počeo je u striktno formalnom, lakonskom stilu: „Prvi oficir palube K.D., Druga Armija Slovenske Konfederacije, svijet Kepler 62e, konstelacija Lira…“ Dalje se odmah zbuni. I opsova vrlo ružno, ali samo zato što je znao šta treba da napiše. Jer, poslije skoro dvije godine na frontu, kad je jedino što se može smatrati lijepim svjetlucanje lasera na vječnom, milenijskom crnilu bezvakuumske i bestežinske praznine, proste riječi koje su nas učili da koristimo kad želimo privući pažnju ljepšeg pola iznenada postaju nedokučive. A i ovo je trebalo biti iznenađenje, što je nekako stvar činilo još težom. Srijeda. Mladi, vitki čovjek u bezličnom sivom odijelu, crne kose i sa onom rupicom u bradi koju sve djevojke što su ikad bile na svijetu baš vole, besprekornih bijelih zuba i ružičastih providnih šaka koje nikad nijesu podigle ništa teže od spajalice za papir, ili kakvih ekstra glomaznih foldera sa dokumentima, možda, upravo se spremao da malom, pogrbljenom i komično zbunjenom astronautu izda komandu da uđe u taman tunel koji se nekim čudom stvorio usred šume, kad ču korake kako se velikom brzinom približavaju kocki koju je on nazivao kancelarijom. On hitrim pokretom mahnu rukom i interfejs sa šumom, astronautom, sniježnim prekrivačem i nebom sa čudnim, plamtećim satelitima iščeze. Nabaci svoju poslovnu facu, što bi značilo ozbiljnu, upalih očiju, očajnu i umornu od posla, ali zadovoljnu, jer vele da je rad stvorio čovjeka. Pripremi se za supervizora, što bi značilo da će ući žena koja shvata kompaniju veoma ozbiljno, i smatra da je podnošenje građanskih inicijativa veoma bitno, jer zapravo ne postoji nijedna druga stvar u njenom životu koju radi dobro, jer nema ništa drugo u njenom postojanju, što bi mogla da radi sa predanošću. „Aseksualna vještica“, pomisli. „Kontrol frik“. Ali, to je bila samo ona. Mladi se čovjek iskreno razočara. Mada nije uspio da sa lica izbriše već pripremljen izraz krvavog radnika – roba. Privlačna gospođa u svojim kasnim tridesetim zakorači u kocku i reče iskreno, ali tek kao uvod u nešto ozbiljnije: „Za ime božje, ličiš na smrt. Zar je moguće da ne dižeš glavu od terminala?“ Mladi čovjek je brzo pomislio kako je dobra fora što je cijelu noć igrao Bogove i Astronaute, pa reče: „Da znaš da ima i toga“. Htjede da još kaže kako baš svježe i privlačno izgleda jutros, jer mu nikad nije bilo teško da sklopi riječi koje su prijale ženskim ušima, ali se naglo zaustavi jer je vidio da to uopšte nije tako. Izgledala je kao da joj je lice ispunjeno nedavnim šamarima. „Nešto se desilo?“, upita reda radi. Crvena maska koju je imala na licu, da li od uzbuđenja, ili možda sramote, progovori molećivo (što je mladiću bilo vrlo neprivlačno, osim u krevetu, recimo): „Ja.. Ti mi moraš pomoći. On dolazi. Dobio je otpustvo. Pogledaj.“ U ruci je držala izgužvani papir. Mladi čovjek pomisli: „To je to. Palim odavde.“ A onda se zagleda u finu, tijesnu tkaninu koju je nosila, i sjeti se šta sve ona skriva od radoznalih očiju. I kaza: „Pa šta. Snaćićemo se. Svejedno je.“ Kasnije, dok je posmatrao kako svjetlost izvježbano balansira na ivici svijeta, prije nego što potone, zajedno sa ognjenom loptom, pomisli kako vjerovatno i nije svejedno. Pomisli još i to na šta je sve taj čovjek, koji nije vidio svoju ženu koliko ima već otkako su se ti prokleti kolonisti pobunili i odvojili od Konfederacije, spreman i šta sve može uraditi kad je dobio otpust usred ofanzive i putovao deset hiljada svjetlosnih godina, samo da je nađe kako se znojava koprca u ljubavnom grču ispod nekog drugog. U naletu iznenadne hrabrosti reče poluglasom, samo za sebe, jer drugoga nikoga nije ni bilo, onako kako su ga učili na treninzima motivacije izblijedjeli, providni kancelarijski štakori: „Ma neka jede govna! Samo ja sam svoj gazda!“ Čak je to i mislio, jedno petnaestak minuta. A onda ga trže reski zvuk ogromnog transportera koji se polako dizao sa vojne platforme, u trenutku prekrivajući svo vidljivo nebo i činivši se poput prijetećeg, svjetlucavog, izvanzemaljskog satelita. Četvrtak. Mogao je to lako biti san, a u snu kao da je bilo juče, kao da je bilo jutros ili kao da se desilo baš maloprije, ali je isto tako bilo i tačno tri godine ranije, kada je stajala u neonskom svijetlu i izgledala zabrinuto i pokunjeno i u iščekivanju, a našem čovjeku je bilo javljeno da ga ona čeka, i on je pojurio, znojeći se dok je pokušavao da se probije unazad do rampe, psujući, kroz kordon bezličnih, jednoobraznih mašina za ubijanje, a on je bio u svakom pogledu jedna od njih, samo što je to krio od sebe, koji su išle samo naprijed, prema širokoj crnoj utrobi nekakve letjelice koja će ih prevesti do rečenog mjesta, a onda se opet otvoriti i pustiti ih da iz njene utobe izađu i da vatrom i dimom podijele ono što psima treba, a to su koščati ledeni prsti kojima smrt golica one koju joj srcu prirastu. Kad su ga dva tupava granična droida pustila da prođe, vidio ju je, ali ona njega nije mogla, kroz nereflektujuće staklo, pa je samo stajao tamo, zadivljen, očajan i uzbuđen. Ličila je na neispunjeno obećanje, ono što ti ga obećaju, a onda ga godinama zamišljaš, izgrađuješ, brišeš ga da bi počeo ispočetka. Tek je satima poslije, ili godinama, ili već kako to mjere oni naduvenjaci u laboratorijama, kad je u hangar, zajedno sa svjetlošću boje puščanih cijevi, upao komandir i značajno podigao kažiprst u vazduh, procijedivši nešto mrmljavo, vidio šta mu je gurnula u džep. Bila je to metalna crveno crna šnala. Naš čovjek se sjeti kako je sa uživanjem puštala da joj češlja kosu, dok ga on za to nikad nije mogao naći. Stisnu zube, dok je hologram komandira treperio i trzao se: „A sad ćeš smoći strpljenja da ih ubijaš po rupama na nekom kršu od planete“, pomisli sa bijesom. Petak. Stari su rekli da je jutro pametnije od večeri, ali ako je sinoć otišla u krevet sa mišlju da će ujutru znati šta da uradi i kako da to uradi, sad je sjedjela nepomično i posmatrala kako kišne kapi prestižu jedna drugu na staklu, praznog uma. Nije kao da nije imala ideju, samo što se činila tako djetinjastom, glupom, nedovoljno jakom. Pogledala je jednobojno, novo, crno odijelo. Pozvala je kurira. Dala mu je njegove DNA podatke, i dok ih je robot nijemo skenirao, ubacila je koverat u unutrašnji džep. „To bi bilo sve“, rekla mu je, a onda opet gledala kišu. Subota. „Sve je bolje kada sam tu“, reče sebi naš čovjek, sa veliki zadovoljstvom okrećući prsten koji je upravo kupio i kojem se divio po petstoti put. Misao o iznenađenju mu je bila velika naslada. Zato se iskreno zaprepasti kad ga skener pronađe u nezamislivoj gužvi glavnog trga. „Divno“, pomisli sa vještačkom ljutnjom, „preduhitrila me… Jedva čekam da vidim kako mi stoji.“ Nedjelja. Bilo je kao saliveno. Odijelo. Sjeti se kako je jednom našao dvadeset guldena u pozajmljenom odijelu. Stavi ruku u džep. Papir. Koverat. Prvih deset puta nije razumio proste riječi na njemu. Ali, onda jeste. Osjeti kako mu pulsira vena na čelu i puni se krvlju.