1.
Isključujem zvuk na mobitelu i ostavljam ga van dometa. Prste zabavljam pravim papirom koji očito trpi sve. Licima na naslovnici nacrtao sam brkove i oblačiće za dijalog koji čekaju da ih ispunim. Ponekad ukradem novine iz kafića kao osvetu za lošu kavu. Uvijek ih čitam prvo otvorivši sportsku rubriku. Ovo je prekjučerašnje izdanje i vraćam se starim vijestima. Datumi su na svakoj stranici i nemoguće ih je ignorirati. Čudim se što smo već duboko zagazili u dvoznamenkasti dio siječnja. Isprazne priče o okretanju novog lista raznim odricanjma i upisima u teretanu više nikome nisu na pameti. Možda tek vječitim optimistima koji se pogone na samozavaravanje. Za takve ovdje nema mjesta. Apatija je ovdje toliko dominantan osjećaj da se netko dosjetio po njemu nazvati selo. Apatija kraj Ludbrega. Izgovor je nešto drukčiji, no teško je ne povući paralelu. Nismo trebali stati na tome. Tu se krije neiskorišten potencijal turističke rute beznađa. Čemer kraj Varaždina, koprivnički Defetizam, Letargija kod Karlovca, Rezignacija na Muri. Mižerija negdje na moru. Zapisujem imena imaginarnih mjesta na rub novinskog papira.
Navečer sam otišao do kina Tuškanac. Na prvu sam projekciju zakasnio, no motivacija za izlazak iz stana ionako mi je bila potaknuta Casablancom. Želim je pogledati i na velikom platnu. Dok čekam da prvi film završi, pušim cigaretu za cigaretom. Duhan u vrećici sveo sa na ono sitno što pod prstima podsjeća na pijesak. Promatram ljude koji se okupljaju oko ulaza. Ne uspijevam razaznati niti jedno poznato lice. Hladnoća i besplatna projekcija privukli su beskućnike koji love takve prilike da se ugriju i drijemaju u zadnjim redovima. Osjećam neugodan miris koji uz zajedljive komentare dopire i iz nekoliko redova naprijed. Miris od kojeg mi pozli i zbog kojeg osjećam nelagodu. Izlazim na polovici filma. Korake i otvaranje vrata prigušili su zvukovi “Marseljeze” koji nadglasavaju njemačke časnike. Nekada bi me zbog te scene prolazili trnci. Sada su trnci tu zbog zime. Spuštam se prema Trgu brzim koracima i s rukama u džepovima. U desnom napipam rupu i brojim kovanice koje su poispadale. Dolazim do cifre koja bi dostajala za burek i kašljem kako bih utišao želudac. Navika. Utorak je i nema nikoga tko bi mogao čuti. Čekajući tramvaj, selektivno odgovaram na poruke i pušim. Istovremeno vodim nekoliko nepovezanih dijaloga, a uspio sam i spremiti članak za neko kasnije čitanje. Ne sjećam se kada sam posljednji put vidio nekoga da nosi rukavice. Ljudi su ih prestali nositi zbog neosjetljivosti svojih zaslona. Promrzlih prstiju i pognutih glava nabadamo stvarnim prostorom od čijih smo se podražaja umorili. Namjerno desenzibilizirani i nesvjesno besciljni.
Sopot, 6. Lovim posljednji tramvaj prije nepouzdanih noćnih buseva. Promatram vlastito lice u tamnom odrazu vrata. Umalo propuštam izaći na stanici za koju sam gotovo siguran da je najbliža stanu. Pet godina, možda i šest, i još uvijek nisam savladao plan grada koji me toliko agresivno prisvojio. Grada koji nema plan. Svejedno, najbliže je onome o čemu mašta provincijsko dijete kada proširuje kontekst pitanja – kaj buš ti kad buš veliki? Odrastanje smanjuje skalu očekivanja. New Yorkovi postaju Zagrebi, astronauti prihvaćaju poslove inženjera strojarstva, a mađioničari odlaze u kazalište. Grad je najopasniji za one bez nekog orijentacijskog uporišta. Motivacija, ambicija ili puki prkos, nije važno. Ljudska točka težišta u kojoj je sabrana sva pokretačka sila. Bez nje je teren izrazito sklizak.
Tramvaj nastavlja kliziti tračnicama. Smijem se sebi u bradu jer sam ponovno šesnaestogodišnjak. Objašnjavam baki kako tramvaji nisu krivi za lošu kvalitetu zraka. Gleda me s nepovjerenjem. Ne, s čuđenjem. Njezine mi oči vjeruju i kada zna da lažem. Imao sam tu privilegiju kao jedino muško dijete od njezine unučadi. Pripada generaciji kojoj je spol osnovna varijabla određivanja vrijednosti i nesvjesno je to reproducirala u odnose sa svim ženskim članovima obitelji (a i sa sobom). Na struju, veliš? A kaj kad nestane struje? Na to nemam odgovor. Mrmljam, izmotavam se, serem. Baka kuha kavu odmah nakon ručka. To je njezin način da sadržajno popuni vremenski prozor posjeta, koji joj se uvijek čini prekratkim. Usta su nam još puna piletine s mlincima kad na stol postavlja džezvu iz koje se puši. Kava – uvijek pregorka i uvijek je bude premalo. Sestra popije dvije šalice i postaje nemirna. Već je toliko sati. Svaka sljedeća rečenica potencira nervozu. Razgovor je u obliku ronda. Glavna tema uvijek je kuća. Apstraktno koliko i ovosvjetovno. Prodaja se čini neminovnom, ali za koju cijenu i pod kojom cijenom? Najveća su prepreka duhovi koji su je izgradili i koji polažu vječno pravo veta na sve potencijalne odluke. Zaključujemo kako se nekada drukčije živjelo i kako se nisu mogli pretpostaviti nomadski načini mladih danas. Još relativno nedavno smatrao sam ga iracionalnim, ali sada mi strah od prazne kuće u kojoj si proveo i kojoj si posvetio život sve više ima smisla. Osobito kada su uspomene sve što ti je preostalo. Klišej koji baka čuva u formi uokvirenih fotografija i prašnjavih kutija na tavanu. Averzija od bacanja stvari ponekad se pokazuje korisnom. Nikada joj ne ponestaje šalova i kapa koji nadomještaju one izgubljene. Od svih najviše pamtim onu zelenu kapu s vunenom podstavom. Zovem je zelenom jer je to najbliže istini. Nisam siguran postoji li ta boja uopće ili je jednostavno ostala neimenovana. Još uvijek je vidim kako ističe sestrinu glavu iz mase crnila koja se uspinje strminom. Pretpostavljam kako su majka i baka bile presmetene da shvate neprimjerenost te boje ili je nisu prepoznale. Ne sjećam se tko je nosio lijes. Misli su mi u dedinoj radionici i u praznim lastavičjim gnijezdima koja još uvijek vjerno čekaju povratak svojih stanara. Nakon njegove smrti nekako su prestale dolaziti. Ne odjednom, već postupno. Prestale su se prosipati krušne mrvice od sendviča koje bi mu baka spremila za pauzu. Postalo je suviše mračno. Susjedove mačke iskoristile su novonastale uvjete. Raščerupano perje i slomljeni kljunovi posljednji su svjedoci prošlog vremena zarobljenog među četiri zida i pod ravnim stropom.
“Mislim da nisi shvatio kaj ti želim reći.”
“Hoćeš da pogledamo film?”
“Ne. Preumorna sam.”
“Dugo me čekaš?”
“Skoro sam zaspala.”
“Pomakni se, nemam mjesta.”
Anđela mi rijetko okreće leđa prije nego što zaspi. Čak i kada se okrene, stopalima ili guzicom osigurava da ne zaboravim na njezinu prisutnost. Krevet je njezin iako je moj. Ugrijala ga je svojim mirisom čekajući me i suvereno zauzela svoje mjesto koje je označila kosom. Ne uspijevam se riješiti njezinih tragova sve dok ne promijenim posteljinu. Anđela ne voli spavati u potpunom mraku i zato nismo spustili rolete. Krhotine uličnog svjetla ocrtavaju njezine kralješke i sjenčaju udubine ispod lopatica. Ramena joj se dižu i spuštaju prateći naredbe disanja, koje postaje sve dublje – graniči s hrkanjem. I svaki se put molim da to doista postane. Prodorno i neugodno, ono koje ne mari za san. Šuljala bi se po sobi, kako to inače radi, s mobitelom na kojem je netom ugasila alarm u jednoj i četkom za kosu u drugoj ruci. Tada bih joj mogao reći. Hrkala si. Pravila bi se da je nije briga, no nakon nekog bi vremena pitala koliko jako. Na nos ili kroz usta? Ne znam, samo znam da si me probudila. I okrenuo bih se i ponovno bih zaspao. Kapitulacija pred taštinom. Mrzila bi me tada bez riječi, a opet bi joj svaka pisala na licu. Uživao bih u njezinoj tišini i ignorirao zveckanje ključevima i lupanje potplatima cipela kojima bi me pokušala probuditi. Ostavila bi otvorenu slavinu kada bi prala zube. Stare cijevi nose zvuk bolje nego vodu. I ne bih nikada zapravo zaspao. Trepnuo bih na zvuk otvaranja ulaznih vrata i zatvorio krug mikroosveta koje je ona započela riješivši se one moje stare majice s rupama. Moguće je i da sam ja bio taj koji je sve započeo, no toga se više ne sjećam. Anđela ionako nikada ne hrče.
Ljubim joj ruke prije nego što zaspi. Prste i nokte na kojima su ostaci laka. Reagira tek osmijehom i uzdasima s one strane budnosti. Kada se uvjerim da je zaspala, oprezno mičem svoje tijelo od njezina. Ležim na leđima. Gledam u crnu mrlju na bijelom zidu. Ovdje je već tri dana. Trebao bih noktom sastrugati crnilo i korektorom nanijeti novu bjelinu. Molim te, nemoj ubijati paukove, rekla mi je nakon što sam ga prikliještio papučom. I bio je to samo onaj obični kućni pauk nespretne konstitucije – duge noge i sićušan trup. Stajala je ispod mene s maramicom u ruci kojom ga je planirala iznijeti van i rekla to tako razočarano. Pokušao sam joj objasniti kako bi se vani ionako smrznuo. Paukovi nemaju šanse na hladnoći. Skratio sam mu muke, rekao sam joj. Nije bila zadovoljna odgovorom. Maramicu je spremila u stražnji džep hlača, kao za poslije. Za nekog drugog pauka ili kukca kojem odlučim skratiti muke.
Noći su dulje kada spavamo zajedno. Moj je san sporiji od njezina. Skutren uz hladnoću zida potežem deku na svoju stranu. Mislim da se bojim zaspati. Produljujem dan koliko god mogu. Kada osvijestim koliko dugo besciljno ležim, umor zazivam brojeći dane umjesto ovaca. Ne uspijevam pobjeći od vizije imaginarnog kalendara i prekriženih datuma. Brojevi se povećavaju i smanjuju kao u nekoj uvrnutoj dječjoj brojalici. Sumnja po sumnja, strah po strah. Lavina je pokrenuta. Odlazim u kuhinju zapaliti cigaretu. Na niskom stolu koji pokušava biti kuhinjski još uvijek stoje limenke piva od jučer ili prekjučer. Pitam se kada smo zadnji puta ispraznili pepeljaru. Ispod vrata koja spajaju kuhinju i cimerovu sobu još uvijek dopire svjetlost. Razmišljam da mu pošaljem poruku da mi se pridruži, no ostavio sam mobitel pokraj kreveta. Od kucanja odustajem kada začujem njegov smijeh. Stojim mu pred vratima i češkam se po guzici. Ne osjećam se pozvano da ga ometam. Umjesto toga režem dvije šnite kruha i mažem ih paštetom. Temeljito počistim konzervu. Sve to zalijevam zagrebačkom vodom koja je toliko bljutavija od vode doma. Gušća je i kao da ostaje u ustima i nakon gutljaja. Uvjeren sam kako se ne radi o placebu – stvarno osjećam okus svakog metra cijevi. Pijem. Nostalgija je u sitnicama i ima ishodište u navici. Gutam. Preventivno mi nedostaju stvari koje su mi još uvijek svakodnevno dostupne. Puštam korijene na neplodnom tlu koje mi se kesi svojim erodiranim osmijesima. Ponekad uzvraćam psovkama i skupljenim šakama i onim glasom koji je više očev nego moj – prestani se samosažalijevati.
Stari, ne kužiš ti to. To je stigma generacije. Mehanizam preživljavanja. Misliš da nam je lakše jer imamo više mogućnosti nego što ste ih vi mogli i zamisliti? Zaboravljaš da je svaka mogućnost potencijalni neuspjeh. Živimo aktivne živote u paralelnim i nikad ostvarenim reprodukcijama stvarnosti. Vidiš li koliko je to paranoična pozicija? Ne? Nema veze, zbilja je kasno. Bliže smo zvuku alarma tvoje budilice nego mojem prvom sklapanju očiju. I dok ti prdiš i pljuješ u skladu sa svojim jutarnjim ritualom, ja ležim na leđima poput one muhe i razmišljam kako da ti kažem da idem. Selim se. Ne znam, Irska zvuči kao najbolja opcija. Poznajem ljude koji su već neko vrijeme ondje i kažu da im nije loše. Mentalitet ljudi je sličan i imaju dobro pivo. Poslovi su prekarni, ali može se napredovati. Jednom kad se snađeš, sve se isplati. Čuo sam da se gore ne plaćaju komunalije. Ali znaš li čega se zapravo najviše bojim? Da me nećeš pokušati zaustaviti. Zapravo, siguran sam u to. Sliježeš ramenima kao inače i dugo žvačeš riječi kako bi naposljetku ispljunuo tek nužan ostatak onoga što je bila prvotna misao. Daješ mi do znanja kako si za mene učinio sve što si mogao i htio. Podržavaš moju odluku. Dapače, imaš i nekoliko savjeta. Ideja te sve više zabavlja. Ne mariš za uludo bačen novac na moj pokušaj studiranja. Iako znam da i dalje čuvaš sve račune. Spreman si me i na aerodrom voziti. Malo mi fali da te ne preklinjem da ostanem. Zato šutim.
Filip Rutić, “O neuspjehu i nebitnome”, Fraktura, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Fraktura