2008.
Godina je 2008. i mladić je izašao prije nešto više od godinu dana. Prije tri krv je potekla ulicama Addis Abebe, ljudi su ponovno počeli nestajati, vojnici su tukli majke koje su tražile vijesti o svojoj djeci. Stariji ljudi poput ayat Abebe uhvatili su se za glavu jecajući: “Ne, ne opet!”
Mladić je zatvoren u toj kutiji izrađenoj ni od čega. Tu čekaju i ne žive, već je previše reći da preživljavaju. Sretniku je najsličniji tko ima šest pločica, očajnik je tko ih ima tri. Tako prolaze tjedni
i mjeseci. Prolaze godine.
S njim su i ostali Spaljeni, kako Libijci zovu Habeše. Misle da ih vrijeđaju, ali oni to ime nose poput zastave. Da, mi smo Spaljeni. Spalio nas put, spalila nas vatra koja nam je rekla da izađemo. Kad se dvojica Habeša susretnu, podignu desnu ruku i snažno se pljesnu, da se dobro čuje. Zagrle se, prepoznaju se kao braća. Jer tu, u toj hali, možda nećeš umrijeti samo ako imaš mnogo braće.
Dakle, prije tri godine. Nekoliko mjeseci prije nego što su talian vratili obelisk što su ga fašistički osvajači ukrali u Aksumu, pa je likovala cijela Etiopija. No izbori su potom namješteni, ljudi su
protestirali, a policija je pucala po ulicama Addis Abebe. Bivši mladi junak demokracije, Meles Zenawi, koji je zemlju oslobodio terora Derga, također je počeo glumiti prema diktatorskom scenariju, govoriti “Tko je protiv mene, terorist je” – što je suvremena verzija “neprijatelja naroda”. Kao da se ponovno razbuktala nikada iskorijenjena bolest, opet su se pojavile mrlje od krvi i izmetina na odjeći mučenih. Zaraza od koje se ljudi pretvore u dim: osobe koje nakon posla uđu u autobus, ali ne dođu kući. Nestanu. Njihovim majkama, ženama preostaju samo odsutnost i dva pitanja: “Gdje je?” i “Kako je?”
“Ne, ne opet!” Poput njegova prastrica Bekelea, Abebina brata, kojeg su talian ubili u Nokhri. Poput Ietmgete, Abebina sina, zarobio ga Derg. “Bože, molim te, obrati se svijetu,” mrmljala je ayat Abeba, “nemoj dopustiti da i unuci upoznaju taj užas.”
Shimeta i njegov bratić bili su u boljem bratskom odnosu nego dvojica sinova iste majke. Kad su bili djeca, zajedno su se igrali i hodali do škole. Kad su bili djeca, zajedno su trenirali trčeći u zoru do Meskel Squarea, naslađivali se brzinom u svojim listovima. Zajedno su potom otišli i na prosvjede protiv izbornih makinacija, ali sada je jedan pokojni, a drugi je izašao. A u tom bezličnom zatvoreničkom iščekivanju u hali, u tom ništavilu ispunjenom samo strahom, mladić više nije znao koji je od te dvojice on.
Nije odmah odlučio izaći. Čak ni kad su kući donijeli bratićevo tijelo. Ili bolje rečeno, tu hrpu usitnjena mesa koja je do prethodnoga dana bila njegov bratić.
“Sada barem znamo odgovor na dva pitanja koja smo si postavljali”, rekla je ayat Abeba. “U kući je i mrtav je.” Mladiću je rekla: “Pokušaj se izboriti za pravdu.”
Zato nije odmah otišao. Na neko se vrijeme pritajio, ni s kim nije razgovarao. Otišao je nakratko živjeti k sestri Giovanni kako ne bi doveo u opasnost majku i ayat Abebu. Ostale redovnice ništa ga nisu pitale, kao što ni ona nije objasnila zašto je taj mladić došao spavati u gostinjcu njihova Doma. Kiša je isprala krv s Bole Roada, crvena boja više nije prljala kotače terenaca. Nakon nekoliko mjeseci mladić se pridružio ostalim svjedocima i pridonio je sastavljanju popisa. Odvezla ga je sestra Giovanna automobilom kombonijanki; da ih je zaustavila policija, rekla bi: “Hajde, šefe, pusti me da prođem, idemo liječiti bolesnike, Sveti Otac kaže da ti šalje svoj blagoslov.” Koptska policija praznovjerna je i ne može se odreći papinskog blagoslova.
Istragu je koordinirao hrabar sudac: Wolde-Michael Meshesha, Bog neka ga čuva. U njegov su ured ulazili na sporedna vrata suda, ali sestra Giovanna nije nogom kročila. “Ja ne znam ništa,” govorila
je, “uopće se ne razumijem u politiku, ja sam iz Val Seriane u pokrajini Bergamo u Italiji, što mene briga za te vaše priče.” I otišla bi popiti gazirano piće u park hotela Hilton, gdje su je okruživale partijske slike i faranji: američki turisti, europski kooperanti, prvi kineski contractors. Mladiću je bilo savršeno jasno da mu je, otišavši popiti Sprite, sestra Giovanna pomogla najviše što je mogla jer tko ništa ne zna, ne može izdati. Za to su vrijeme on i ostali u sučevu uredu pokušavali ponovno nadjenuti ime svakoj odsutnosti, nestalima koji se nisu vratili kući, onome koga su vidjeli dok su ga vukli prema policijskom terencu. Jednom po jednom: tko je bio, kad je posljednji put viđen, je li ga policija prethodno već ispitivala. Nije
to bio kratak posao, radilo se o stotinama, možda tisućama ljudi. Netko se na kraju vratio kući, ali većina nije. Nakon gotovo jednogodišnje potrage sudac je objavio nešto važna imena, i to na engleskom, riječ koju ostatak svijeta stoga više neće moći ignorirati: Report.
(Francesca Melandri, “Prava krv”, Fraktura, 2020., prijevod: Ana Badurina)
Knjigu možete kupiti na: Fraktura