Gledano spolja – video se „reno 4“ kako se kreće krivudavim, zemljanim putem. Druga je polovina meseca maja i baš je upeklo za ovo doba godine. Sem plavog „renoa“, oblaka prašine koji ga je pratio i sunca, visoko u zenitu – nikoga više nije bilo na vidiku.
Gledano unutra – volanom je upravljao vitki dvadesetogodišnji mladić kovrdžave kose. Do njega je sedela niska, pomalo zdepasta žena od šezdesetak godina. S vremena na vreme bi platnenom maramicom, kratkim i odsečnim pokretima ruku, brisala znoj s izrazito beloga lica.
Sasvim unutra – s njima nije bila, a trebalo je da bude, i njena ćerka, mladićeva dugogodišnja devojka. Ona je u poslednjem trenutku odustala od puta, pravdajući se obavezama na fakultetu (a pre bi se moglo reći da joj se nikuda iz grada nije išlo).
Pozadi – u prtljažniku kola, landaralo je desetak praznih aluminijumskih kanti.
– Koliko još ima donde? – upita mladić.
– Stižemo za pola sata – reče žena, pogledavši nehajno u sat na ruci.
Žena je mislila o sutrašnjem danu i slagala raspored obaveza u glavi. Kovrdžavi je tokom vožnje posmatrao predeo. Bio je gradsko dete. Retko kad je stopalima silazio s asfalta, a sad se zaputio da pomogne devojčinim roditeljima u vrcanju meda.
Na odredištu je parkirao kola uz cvetni grm. Izašao je, udišući miris cvetova bagrema. U trenu su ga opojni miris i prohladan šumski vazduh oporavili od naporne vožnje. Pozdravio se, uz čvrst i nekako srdačan stisak ruke, s devojčinim ocem, sudijom u penziji.
– Sofija, pa gde je Andrijana?! – upita ovaj krupnim glasom.
– Morala je na fakultet – kratko mu odgovori žena, iznoseći korpu s hranom iz kola.
– Uvek fakultet kad treba da se radi. Ih-ih! – uzviknu sudija, odmahnuvši ljutito rukom.
– Ajde, molim te, ućuti, matori, i istovaraj kante! – odsečno ga prekide supruga.
Nisu bili sami ovde. Jedno čitavo malo naselje je bilo formirano po rubu ledine iskrčene u dubini šume.
Između dve kamp-prikolice, smeštene neposredno jedna uz drugu, bila su razapeta dva šatorska krila. U jednoj prikolici su boravili tek penzionisani inženjer mašinstva, njegova žena lisičijih očiju i njihova dva sina, studenti, koji su bili za po dve glave viši od svojih roditelja. Druga prikolica je bila sudijina.
Kapetan pred penzijom – koji je živeo u istom gradu i u istom dvorištu u kome su stanovali sudija i njegova žena – bio je smešten malo dalje niz put. Kupio je pre nekoliko godina vojni rashodovani kamion u prilično dobrom stanju i preradio ga za držanje košnica. U kabini je montirao krevet na kom se odmarao i spavao.
S druge strane je bio razapet veliki šator u kojem je boravila vesela porodica koju su činili riđokosi krupniji muškarac, s tankom pletenicom na potiljku, njegova crna, stamena žena i njihov sin srednjoškolac, nalik ocu, uvek nasmejan i predusretljiv prema svima.
Malo društvo godinama ovde boravi zajedno, ispomažući jedno drugo u medarskim poslovima.
Pčelarska komuna se u vreme ručka okupila za stolom pod šatorskim platnom. Svi odreda su pili rakiju, čekajući da Sofija i žena lisičijih očiju iznesu hranu. Vesela tročlana porodica, iako je bila deo komune, ručala je odvojeno od ostalih, pod svodom svog improvizovanog šatora.
Kovrdžavi je nazdravio s ostalima, popio naiskap rakiju, malo jeo i ustao od stola. Otišao je do košnica koje su bile udaljene dvadesetak metara od šatora. Izuo se i bos gazio po travi. Prijao mu je dodir golih tabana s tlom. Posmatrao je pčele: jedne su odletale, druge doletale do košnica, treće su sve vreme bile u pokretu oko ulaza u košnicu. Iako se pred polazak ovamo potrudio da što više sazna o ovim medonosnim letećim insektima, ovde u prirodi fascinirala ga je savršena organizovanost pčelinjih zajednica.
Posle ručka su se stariji povukli na dremku. Veseli riđokosi momak i studenti su sedeli oko velikog panja i pričali. Kovrdžavom su braća bila dosadna, ali mlađi riđokosi ga je odmah pridobio. Po ponašanju, pokretima i pogledu zaključio je da su mladić i njegov otac, kanda, „džankiji” koji pomalo „duvaju” i kriju to od kolega-pčelara.
Tog popodneva se cela komuna pripremala za važan sutrašnji dan. Svi su bili u poslu. Montirali su vrcaljke pod posebno natkrivenim mestom pored košnica i pregledali zaštitnu odeću i dimne lampe.
Kovrdžavom se, što je i njega iznenadilo, sve ovo neobično dopalo. Vešto je i posvećeno radio s ostalima, kao da se već godinama bavi pčelarstvom. U toj zanesenosti radom nije primetio da ga inženjerova žena s lisičijim očima posmatra. Obazrivo, nenametljivo, iz prikrajka.
Uveče su uz vino prepričavali duhovite dogodovštine iz ranijih godina, a potom su, u sitne sate, svi pošli na spavanje.
Kovrdžavi je ležao u zadnjem delu prikolice. U farmerkama, go do pojasa, opružen na leđima, s rukama pod glavom. Slušao je zrikavce i hvatao zvuke koji su dopirali iz šume. Bio je umoran, ali nije mogao da zaspi.
Nije mislio ni na Andrijanu, ni na grad. Bio je opčinjen opojnošću prirode, njenim zvucima, mirisima i snažnom energijom koja mu je nadraživala svaki mišić.
U neko doba noći je, ne mogavši da zaspi, izašao iz prikolice da popuši cigaretu. Seo je na jedno deblo, malo sa strane, potpuno u mraku, gde nije prodirala svetlost mesečine. Uvlačio je lagano dim u pluća.
Iz susedne prikolice dopiralo je prigušeno hrkanje. Iznenada su se tiho otvorila vrata i iz nje je izašla žena lisičijih očiju. Stajala je na mesečini i gledala ka njegovoj prikolici. Prikrio je žar cigarete da ga ne primeti. Jasno je video obrise njenog tela kroz tanku, uz telo pripijenu, spavaćicu.
Tek sada je, na mesečini, jasno video njenu izazovnu figuru i njene veoma lepo oblikovane grudi. Učinila je nekoliko koraka ka šumi. Čulo se krckanje grančica pod njenim nogama. Gledao ju je netremice, usporeno dišući. Stala je, zadigla spavaćicu i spustila se u polučučanj. Čuo je oštar, rezak zvuk mlaza mokraće. Bila je okrenuta ka njemu.Posmatrao je kako se pod oštrim uglom izliva tečnost između njenih butina i kako bučno pada na travu, razlivajući se po njoj.
Spustila je spavaćicu i krenula ka prikolici.
Iako nije bio svestan toga šta čini, instinktivno je i snažno povukao dim iz cigarete, da joj žarom da do znanja da je tu i da je posmatra iz mraka. Mirno je ušla u prikolicu, zatvorivši vrata za sobom. Nije znao da li ga je primetila ili ne, ali prizor s mokrenjem ga je snažno uzbudio. Telo mu se napelo, borio se s disanjem i sa samim sobom.
Ustao je prvi. Pre samog svitanja. Šetao je šumom. Sve je bilo zeleno i mokro. Prohladni jutarnji vazduh kao da ga je umio i pročistio nekako iznutra. Bosim nogama gazio je po orošenoj travi. Jedan gušter mu je prošao tik uz stopalo. Nikada nije osetio takvu bliskost s prirodom kao ovog jutra. Posmatrao je jutarnju igru belih krila dva leptira čije su se putanje ukrštale u snopu prvih sunčevih zraka.
Duboko je udahnuo vazduh, puniji i čistiji od onog gradskog koji je udisao svakodnevno. Sve je treperilo u njemu. Obuzimao ga je do sada nepoznat osećaj. Odšetao je do košnica. Radilice su već bile u pokretu. Skinuo je puža s jedne kuće pčela i spustio ga na široki list. Sagnuo se i pomilovao purpurnocrveni šumski cvet reckastih latica natopljenih rosom.
Već su i ostali bili na nogama. Ono zbog čega su se skoro dve nedelje pripremali, danas je trebalo da bude krunisano vrcanjem: sortiranjem zrelog meda u košnicama i pripremom njegovog vađenja. Kovrdžavi nikad ranije nije radio ništa slično tome, a odabrao je da se poduhvati najrizičnijeg dela posla: sudija je otvarao košnice, a on je vadio ramove iz njih. Uzeo bi lepljivi ram u ruke i s nekoliko oštrih i kratkih trzaja stresao krotke pčele s njega. Zaostale pčelebi skinuo četkom. Radio je to, na iznenađenje starijih i iskusnijih, go do pojasa. Žvakao je komad medonosnog saća, iz kojeg mu se svež med slivao niz grlo, opijajući ga svojim ukusom
Sudija-pčelar je bio ponosan na, bože zdravlja, budućeg zeta.
– Neće pčele na njega zato što je miran i staložen. Momak je rođeni pčelar – hvalio ga je.
Ostali su potvrdno klimali glavama.
Očišćene ramove ređali su u vrcaljku – veliki otvoreni okrugli bubanj od prohroma. Žene bi na smenu okretale ručicu bubnja. Zlatna kaša se izlivala iz saća, slivajući se na dno.
Celog dana Kovrdžavi nije mislio ni na šta osim na posao koji je obavljao. Za razliku od njega, žena s lisičijim očima je potajno uživala u njegovom obnaženom, mladom telu, kradomice gledajući njegov čvrst i ravan stomak.
Tokom celog dana samo jedna pčela ga je ubola, tik ispod nozdrve. Inženjerova žena je prva dotrčala do njega. Naslanjajući mu se na telo, jednom rukom mu je obuhvatila glavu, a drugom vešto izvadila žaoku.
– Bez uboda nema slasti – smejao se stariji riđokosi.
Predveče je posao bio okončan. Kako je meda bilo više nego mesta u aluminijumskim kantama, u maloj pčelarskoj komuni je na brzinu napravljen dogovor: Kovrdžavi će odneti u grad pune kante s medom, a sutradan će doneti prazne i stvar je rešena.
Gledano spolja – plavi „reno“ se polako kretao uz samu ivicu bagremove šume, mnogo sporije nego kada je prvi put dolazio. Sunce sada nije toliko peklo.
Gledano unutra – Kovrdžavi je bio opušteniji nego juče. Pažljivo je vozio, vodeći računa da ne uleti u neku rupu. S nežnošću je mislio na Andrijanu.
Sasvim unutra – do njega, mirno je sedela žena sa lisičijim očima. Dok se spremao da krene iz pčelinje baze, iznebuha, bez ikakve najave, ona se pojavila s molbom da je poveze do grada, jer joj je ponestalo nekih lekova koje je morala redovno da uzima.
Pozadi – u prtljažniku kola, mirovalo je desetak aluminijumskih kanti do vrha nalivenih medom.
– Dobra je godina za med – Kovrdžavi prekinu tišinu.
– Jeste – odgovori veselo njegova saputnica.
Ispred jedne krivine Kovrdžavi iznenada snažno cimnu volan kako bi izbegao rupu na putu koju je u poslednjem trenutku primetio krajičkom oka. Žena s lisičijim očima se zaljulja u sedištu od trzaja i, činilo se nehotično, žustro spusti levu šaku u njegovo krilo. Osetila je, pod prstima, njegov ud u erekciji, koji obuhvati prstima i stisnu još jače.
Pogledaše se. Prvi put je primetio tamnozelenu boju u dubini njenih očiju. Onda ona izgovori mekim, tihim glasom:
– Skreni sa strane i zađi malo u šumu. Moram da piškim.
Zaustavio je „reno“ uz ivicu šume. Izašla je i nestala iza jednog žbuna. I on je izašao iz kola, otvorio gepek i pregledao poklopce. S jedne aluminijumske kante se, u prozirnom, tankom tragu, slivao med. Oliza prst kojim ga je pokupio i zategnu poklopac kante jače. Blaga aroma meda ga je raznežila. Bilo mu je to sad jasno: rad s pčelama – koji je ova dva dana obavljao u pčelinjaku – iznedrio je u njemu neko novo osećanje.
Vratio se u auto. I ona se vratila. Ćutala je. Primetio je da joj telo podrhtava. Pitao se da li to znači da je razočarana, jer to što je ona htela od njega, on nije bio spreman da joj da. „Medonosna pčela je uglavnom verna poseti cvetu jedne iste vrste dok ne dođe do oplodnje“, ponavljao je u sebi reči sudije-pčelara.
Okrenuo je ključ. „Reno“ je polako krenuo, ostavljajući za sobom mali oblak prašine. Kovrdžavi izvadi iz džepa praznu, izbušenu kutiju cigareta – u koju je stavio dve pčele – i prisloni je na uho. Ispunjene duše, srećan i bezgrešan, slušao je njihovo zujanje kao muziku.
Fotografija: Pavle Taboroši