Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Hrvatsku je književnica Darija Žilić.
(Ciklus iz zbirke pjesama u prozi “Nebeski ekvator”, 2015.)
Puni krug oko Zemlje
Pravi je misterij kako smo Sjena i ja odlebdjele u svemir. Dogodilo
se to posve neprimjetno, u nekoj vrsti sna koji se raspada na
fraktale, i može se lako usporediti s mjesečarenjem kroz beskrajne
hodnike.
U toj snomorici prizori se ponavljaju, nepogrešivo umnažaju i
skraćuju. Krhotine se rasipaju i preslaguju u petlji vremena koja
nas iznova vraća u nultu točku sjećanja.
Otkad se grafitni pokrov naših snova vinuo u zrak, gibamo se sve
brže kroz razbijene krugove života. Zvona katedrale, mostovi,
autoceste i radioreklame rasipaju se kroz guste šumove kozmičkih
vodopada. Rotiraju mrtvi gradovi zarasli u trave, pokreću se
nevidljivi krateri i naplavine zvijezda.
Duga ekspozicija
U novom i razgranatom prostoru svijet je vrsta gustog enformela.
Zapamćene slike protežu se od sjevera na jug, od istoka prema
zapadu. Podsjećaju na rasutu zonu nebeskoga zodijaka.
Kako dati ime tajanstvenoj pojavi bezdana? Nebo je tekuća tvar,
granična forma bez gustoće i volumena. Iskre otvorenog
elektriciteta kreću se prema tami što pulsira u mutnoj plazmi.
U prividnom paradoksu pitamo se gdje će pasti čvrsti šiljci
meteorske prašine što se gomila u težnji za cjelinom svih ulomaka.
Iskusni astrolog u tome može prepoznati silinu vatrenog konja,
kobni nagon što se širi u ritmu disanja.
Psihodelična slika
Vjerovale smo da je taj plamen veoma uzbudljiv, a planet tako
mlad s druge strane crvotočine. Tada smo vidjele da nedostaju
milijuni godina u blistavom korijenju zvijezda.
Odvojene od vanjskog svijeta kružimo u mjehurićima plazme. U
valovitim snovima lebdimo nad gejzirima i dubokim kraterima,
raspršene među naše nepojmljive pretke.
Pokušale smo preostale dijelove zemlje prenijeti u staklenike,
uzorke iz rastaljena tla složiti prema bojama života. Razvrstati ih
poput nejasnih slika, odvojiti od svemirskog otpada, ioniziranog
smeća.
Kada su svi geni pobrojeni, sakupljeni su kao suhoparne gusjenice.
Na rahloj podlozi izrasla je naša kozmologija, blistava metafora
prvoga života.
Nova stvarnost
Kad je Zemlja zaiskrila poput lubanje optočene draguljima, niz
mrežu kozmičkog pauka prizori su uronili u žarku pustoš. Kroz
maglene oblake svijetle razlomljeni lukovi i raskošne arabeske,
nejasne simetrije koje su možda u vezi sa zvijezdama.
U nezemaljskom sjaju duhovi trepere nad modrom lavandom, u
srcima kitova razbijene su molekule i formule tajanstva. Tamo gdje
se lomno tlo glasa topotom antilopa, iz dana u dan otkrivamo nove
dimenzije.
Utvare, primati i stvorenja neba sve snažnije udaraju o granitne
zidove. Kroz maglicu Feniks skončat će naš vrutak prašine, rasuti
se u brzom pokretu i nepodnošljivoj čežnji.
Bunari duše
U tami svemira, s osjećajem da u sebi nosiš još jednu dušu, možeš
proći kroz oceane žive tvari. Bešumno i lako kao što magnetske
zrake prolaze kroz zidove. U tome ima čudesne ljepote i dodatnoga
bljeska.
Zrakasti beskraj pluta kroz arterije tek rođenih zvijezda. Na obodu
hladne mrlje gomilaju se snovi magova geografije. U zrnatom sjaju
mjesečine nasukavaju se crni kitovi, a na trasama za protok putnika
rasipa se svijet protjeran iz vremenskoga stroja.