Günter Grass je postigao zaista rijedak uspjeh u savremenoj umjetnosti i književnosti, zadobivši istovremeno i naklonost kritike i komercijalni uspjeh u svim žanrovima i umjetničkim medijima u kojima se okušao. Romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg, skulptor i grafički umjetnik, Grass se na svjetskoj književnoj sceni pojavio 1958. sa svojim prvim romanom Limeni bubanj. Taj roman i oni koji su uslijedili – Mačka i miš (1961.) i Pasje godine (1963.) – su poznati kao Danzig trilogija. Njegove brojne druge knjige uključuju Iz dnevnika jednog puža (1972.), Lumbur (1977.), Sastanak u Telgteu (1979.), Iz glave rođeni, ili Nijemci izumiru (1980.), Štakorica (1986.) i Pokaži svoj jezik (1989.). Grass uvijek sam dizajnira omote svojih knjiga, a one često sadrže i njegove ilustracije. Dobitnik je mnogih književnih nagrada i priznanja, uključujući Georg Büchner nagradu 1965. i Carl von Ossietzky priznanje (1977.), te je strani počasni član Američke akademije nauka i umjetnosti.
Grass je rođen 1927. na baltičkoj obali, u predgrađu Slobodnog grada Danziga, današnjeg Gdanska, u Poljskoj. Njegovi roditelji su bili vlasnici trgovine prehrambenim namirnicama. Tokom Drugog svjetskog rata služio je u njemačkoj vojsci kao artiljerac na tenku, te je bio ranjen i uhapšen od strane američkih snaga 1945. Nakon oslobođenja, radio je u rudniku kreča, a zatim studirao umjetnost u Düsseldorfu i Berlinu. Sa prvom ženom, švicarskom balerinom Annom Schwarz, oženio se 1954. Od 1955. do 1967. učestvovao je u sastancima Grupe 47, neformalne ali utjecajne udruge njemačkih pisaca i kritičara, koja je naziv dobila po tome što su se prvi puta sastali u septembru 1947. Njeni članovi, među kojima su bili Heinrich Böll, Uwe Johnson, Ilse Aichinger i Grass, okupili su se oko zajedničke misije da razviju i koriste književni jezik koji će stajati u radikalnoj suprotnosti kompleksnom i nakićenom proznom stilu koji je bio karakterističan za propagandu nacističke ere. Zadnji put su se susreli 1967.
Preživljavajući od male stipendije koju mu je davala izdavačka kuća Luchterhand, Grass i njegova porodica su godine od 1956. do 1959. proveli u Parizu, gdje je napisao Limeni bubanj. 1958. je osvojio godišnju nagradu Grupe 47 za čitanja iz knjige u nastajanju. Roman je šokirao i zaprepastio njemačku kritiku i čitatelje, suočavajući ih po prvi put sa surovom slikom njemačke buržoazije tokom Drugog svjetskog rata. Grassova knjiga iz 1979., Sastanak u Telgteu, je fiktivni izvještaj sa sastanka njemačkih pisaca 1647., na kraju Tridesetogodišnjeg rata. Svrha tog fikcionalnog okupljanja, kao i izbor likova, paralelna je sa onom koju je imala postratna Grupa 47.
U Njemačkoj je Grass dugo bio poznat kako po svojim slavljenim romanima, tako i po svojoj kontroverznoj politici. Deset godina je pisao govore Willyu Brandtu, te je dugogodišnji pristalica Socijaldemokratske partije. U posljednje vrijeme je bio jedan od nekolicine njemačkih intelektualaca koji su javno protestovali protiv naglosti kojom se odigralo njemačko ujedinjenje. Samo u 1990. Grass je objavio dva toma predavanja, govora i debata na tu temu.
Kada ne putuje, vrijeme provodi ili na svom imanju u Schleswig-Holstein, gdje živi sa svojom drugom ženom Ute Grunert, ili kod kuće u Schönebergu, u Berlinu, gdje je odraslo njegovo četvoro djece, i gdje njegova asistentica Eva Hönisch vodi brigu o njegovim poslovima. Ovaj intervju je obavljen tokom dva susreta, jednom pred publikom u YMWHA u 92. ulici na Manhattanu i drugi put prošle jeseni u žutoj kući, u Niedstraβe, kada je Grass izdvojio nekoliko sati tokom kratkog zaustavljanja na proputovanju. Razgovarali smo u maloj sobi koja je imala prozore na krovu, bijele zidove i drveni pod. Jedan ćošak je bio do plafona natrpan kutijama sa knjigama i rukopisima. Grass je bio odjeven u udobnu odjeću, u karirani sako i košulju. Inicijalno je bio pristao da razgovaramo na engleskom, da bi se izbjegle komplikacije kasnijeg prevođenja, ali kada sam ga podsjetio na to, zaškiljio je očima i nasmiješio se izjavivši: „Previše sam umoran! Pričat ćemo na njemačkom.“ Usprkos tome što je priznao da je umoran od putovanja, govorio je o svom radu energično i sa entuzijazmom i često se tiho smijao. Intervju je završio kada su njegovi sinovi blizanci Raoul i Franz došli po njega da ga povedu na večeru kako bi proslavili rođendan svog oca.
PARIS REVIEW
Kako ste postali pisac?
GÜNTER GRASS
Mislim da to ima neke veze sa socijalnom situacijom u kojoj sam odrastao. Moja porodica je pripadala nižoj srednjoj klasi; imali smo mali, dvosobni stan. Moja sestra i ja nismo imali vlastite sobe, čak ni vlastite kutke. U dnevnoj sobi, ispod dva prozora, bio je mali ćošak u kojem su stajale moje knjige i druge sitnice – moje vodene bojice i tako dalje. Često sam zamišljao da imam stvari koje su mi potrebne. Vrlo rano sam naučio da čitam okružen bukom. Vrlo rano sam počeo da pišem i crtam. Druga posljedica svega toga je i to da danas imam mnogo soba. Imam radnu sobu na četiri različita mjesta. Plašim se da se ponovo ne vratim u situaciju iz moje mladosti, da imam samo jedan ćošak u maloj sobi.
PARIS REVIEW
Šta vas je u toj situaciji okrenulo prema čitanju i pisanju, a ne prema, recimo, sportovima ili nekim drugim zanimacijama?
GRASS
Kao dijete sam bio odličan lažov. Srećom mojoj majci su se sviđale moje laži. Obećavao sam joj čarobne stvari. Kada sam imao deset godina zvala me je Peer Gynt. Peer Gynt, rekla bi, govoriš mi čarobne priče o putovanjima na kojima ćemo ići, u Napulj i druga mjesta… Vrlo rano sam počeo da zapisujem moje laži. I danas to radim. Započeo sam roman kada mi je bilo dvanaest godina. Bio je o Kašubima, koji se mnogo godina kasnije pojavljuju u Limenom bubnju, gdje je Oskarova baka Anna (kao i moja) Kašubijanka. Ali pišući moj prvi roman napravio sam grešku: svi likovi koje sam uveo su bili mrtvi na kraju prvog poglavlja. Nisam mogao nastaviti! To je bila moja prva lekcija o pisanju: pažljivo sa likovima.
PARIS REVIEW
Koje laži su vam dale najviše zadovoljstva?
GRASS
Laži koje ne povrjeđuju, koje se razlikuju od laži kojima se štitiš ili koje povrjeđuju drugu osobu. Ne bavim se time. Ali istina je često vrlo dosadna, i možete joj pripomoći lažima. U tome nema ništa loše. Naučio sam da ni one moje najgore laži nimalo ne utječu na ono što se dešava u svijetu. Da sam, prije nekoliko godina, napisao nešto što bi predvidjelo recentna politička dešavanja u Njemačkoj, ljudi bi rekli: Kakav lažov!
PARIS REVIEW
Šta ste uradili nakon što vam nije pošlo za rukom napisati roman?
GRASS
Moja prva knjiga je bila zbirka poezije i crteža. Neizostavno sve prve verzije mojih pjesama sadrže crtež i stih, ponekad je manje slika, ponekad manje riječi. Onda, kada mi je bilo dvadeset i pet i kada sam mogao sebi priuštiti pisaću mašinu, sviđalo mi se da kucam mojim dva-prsta sistemom. Prva verzija Limenog bubnja je napisana na pisaćoj mašini. Sada, kako starim, iako čujem da većina mojih kolega piše na kompjuterima, ja sam se vratio pisanju prvog nacrta rukom! Prva verzija Štakorice je na papiru bez linija, koji sam uzeo iz printera. Kada mi jedna knjiga ode u štampu, tražim da mi daju jednu praznu kopiju koja mi služi za naredni rukopis. Tako da trenutno prve verzije radim rukom sa crtežima, a onda se druga i treća rade na pisaćoj mašini. Nikada nisam završio knjigu a da nisam napisao tri verzije. Obično budu četiri sa puno ispravaka.
PARIS REVIEW
Da li svaka verzija počinje na početku i završava na kraju?
GRASS
Ne. Prvu verziju napišem brzo. Druga verzija je uvijek jako duga, detaljno napisana, i dovršena. Više nema rupa, ali je pomalo suhoparna. U trećoj verziji pokušavam da povratim spontanost prve, i da zadržim ono što je esencijalno iz druge. To je vrlo teško.
PARIS REVIEW
Kakav je vaš dnevni raspored kada radite?
GRASS
Kada radim na prvoj verziji, pišem od pet do sedam stranica dnevno. Za treću verziju tri stranice dnevno. Vrlo sporo.
PARIS REVIEW
Da li to radite ujutro, tokom dana ili noću?
GRASS
Nikada, nikada noću. Ne vjerujem u pisanje noću, jer dolazi previše lako. Kada to pročitam ujutro vidim da nije dobro. Da bih počeo potrebno mi je dnevno svjetlo. Između devet i deset dugo doručkujem čitajući i slušajući muziku. Nakon doručka radim, a onda poslijepodne napravim pauzu za kafu. Nakon toga ponovo počnem i završim u sedam navečer.
PARIS REVIEW
Kako znate da je knjiga završena?
GRASS
Kada radim na knjizi epskih razmjera, proces pisanja je prilično dugačak. Uzme mi od četiri do pet godina da prođem kroz sve verzije. Knjiga je gotova kada se iscrpim.
PARIS REVIEW
Brecht se nije mogao oduprijeti tome da svoje radove stalno prepravlja. Čak i nakon što bi bili objavljeni, on ih nije smatrao završenim.
GRASS
Ne mislim da bih mogao to raditi. Knjigu poput Limenog bubnja ili Iz dnevnika jednog puža sam mogao napisati samo u tom jednom posebnom periodu mog života. Knjige su nastale zbog toga kako sam se ja osjećao u tom trenutku. Siguran sam da bih ih uništio ako bih sjeo i ponovo napisao Limeni bubanj ili Pasje godine ili Iz dnevnika jednog puža .
PARIS REVIEW
Kako dijelite vašu fakciju od vaše fikcije?
GRASS
Ta „fikcija protiv fakcije“ priča je glupost. Možda je prodavačima knjiga korisno da klasificiraju knjige po žanrovima, ali ja ne volim da se moje knjige kategoriziraju na taj način. Uvijek sam zamišljao neki komitet prodavača knjiga, kako na sastanku odlučuju koje knjige treba zvati fikcijom a koje fakcijom. Ja kažem: fikcija je ono što prodavači knjiga rade.
PARIS REVIEW
Kada pišete eseje ili govore da li se metoda, tehnika, razlikuje od one koju koristite kada govorite priče i izmišljate stvari?
GRASS
Da, različita je jer sam okružen faktima koje ne mogu mijenjati. Ne pišem dnevnik često, ali sam to radio da bih se pripremio za Iz dnevnika jednog puža. Imao sam osjećaj da bi 1969. mogla biti važna godina, da bi mogla donijeti stvarnu političku promjenu koja je mnogo više od promjene tipa izbor nove vlasti. Tako, dok sam bio na putu zbog kampanje od marta do septembra 1969. – što je dugo vremena – pisao sam dnevnik. Ista stvar mi se desila u Kalkuti. Dnevnik koji sam tada pisao razvio se u Pokaži svoj jezik.
PARIS REVIEW
Kako uspijevate uskladiti vaš politički aktivizam sa vizuelnom umjetnošću i književnošću?
GRASS
Pisci su uključeni ne samo u svoje unutarnje, intelektualne živote, nego također i u dešavanja u svakodnevnom životu. Za mene su pisanje, crtanje i politički aktivizam tri različite stvari kojima se bavim; svaka ima svoj vlastiti intenzitet. Ja sam slučajno jako uključen i angažovan u društvu u kojem živim. I moje pisanje i moji crteži su nužno vezani za politiku, bez obzira da li ja to želim ili ne. Ja ustvari ne krećem sa planom da ću unijeti politiku u ono što pišem. Obično tek kada pravim treću ili četvrtu skicu nekog predmeta otkrijem stvari koje je historija zanemarila. Iako nikada ne bih napisao priču koja je samo i specifično vezana za političku realnost, ne vidim razloga zašto bi se izostavljala politika, jer je ona ono što ima ogromnu, odlučujuću moć nad našim životima. Ovako ili onako ona se pretače u sve aspekte našeg života.
PARIS REVIEW
U vaš rad unosite toliko različitih žanrova – historiju, recepte, tekstove pjesama…
GRASS
… i crteže, lirske pjesme, dijaloge, citate, govore, pisma! Vidite, kada radim sa epskim konceptima nalazim da je potrebno koristiti sve aspekte jezika koji su na raspolaganju, kao i najraznovrsnije forme lingvističke komunikacije. Ali ne zaboravite ni da su neke od mojih knjiga vrlo čiste po pitanju forme – novela Mačka i miš i Sastanak u Telgteu.
PARIS REVIEW
Vaš spoj riječi i crteža je jedinstven.
GRASS
Crtanje i pisanje su primarne komponente mog rada, ali ne i jedine; ja također, kada imam vremena, radim i skulpture. Za mene, postoji vrlo jasan odnos davanja i uzimanja između likovnih umjetnosti i pisanja. Neki put je taj odnos jači, neki put slabiji. Zadnjih nekoliko godina je vrlo jak. Pokaži svoj jezik, čija je radnja smještena u Kalkutu, je primjer toga. Tu knjigu nikada ne bih mogao stvoriti bez crtanja. To nevjerovatno siromaštvo Kalkute stalno uvlači posjetitelje u situacije kada je jezik ukočen – ne možete pronaći riječi. Dok sam bio tamo crtanje mi je pomoglo da ponovo nađem riječi.
PARIS REVIEW
U toj knjizi, tekst pjesama se ne pojavljuje samo odštampan nego je također i rukom ispisan preko crteža. Da li te riječi treba shvatiti kao grafički element i dio crteža?
GRASS
Neki elementi pjesama su formulisani ili predloženi od strane samih crteža. Kada su mi riječi konačno došle, počeo da sam da pišem po onome što sam nacrtao – tekst i crtež su se proželi. Ako možete razaznati riječi u crtežima, to je u redu; one su tu da bi se pročitale. Ali crteži generalno sadrže rane verzije, ono što sam prvo napisao rukom prije nego što sam sjeo za pisaću mašinu. Bilo je vrlo teško napisati tu knjigu, ali nisam siguran zašto. Možda je to zbog teme, Kalkute. Tamo sam bio dva puta. Prvi put je to bilo jedanaest godina prije nego što sam počeo Pokaži svoj jezik. Tada sam prvi put bio u Indiji. U Kalkuti sam proveo svega nekoliko dana. Bio sam šokiran. Ali od samog početka je postojala želja da se vratim, da ostanem duže, da vidim više, da zapišem. Išao sam na druga putovanja – u Aziju, Afriku – ali kada god bih vidio slamove Hong Konga, Manile ili Jakarte, to bi me podsjetilo na situaciju u Kalkuti. Ne postoji niti jedno drugo mjesto koje poznajem gdje su problemi „prvog“ svijeta tako otvoreno pomiješani sa problemima trećeg svijeta, uočljivi na prvi pogled.
Tako da sam otišao u Kalkutu opet i izgubio sposobnost da koristim jezik. Nisam mogao napisati niti riječi. Tada su crteži postali važni. To je bio drugi način da se pokuša uhvatiti realnost Kalkute. Uz pomoć crteža sam konačno bio u stanju da ponovo pišem prozu – to je prvi dio knjige, neka vrsta eseja. Nakon toga sam počeo da radim na trećem dijelu, dugoj pjesmi od dvanaest pjevanja. To je gradska pjesma, o Kalkuti. Ako pogledate prozu, crteže i pjesmu zajedno, vidjet ćete da se oni bave Kalkutom na slične ali odvojene načine. Među njima postoji dijalog, iako su njihove teksture veoma različite.
PARIS REVIEW
Da li je ijedna od tih tekstura važnija od drugih?
GRASS
Za mene je poezija najvažnija stvar. Rođenje romana počinje sa poezijom. Neću reći da je u konačnici važnija, ali bez nje ne mogu. Potrebna mi je kao polazna točka.
PARIS REVIEW
Možda je uzvišenija forma umjetnosti od svih drugih?
GRASS
Ne, ne, ne! Proza, poezija i crtanje stoje vrlo demokratski rame uz rame u mom radu.
PARIS REVIEW
Da li u činu crtanja postoji nešto fizičko, senzualno što je odsutno iz procesa pisanja?
GRASS
Da. Pisanje je uopćeno težak i apstraktan posao. Kada je zabavno, užitak je sasvim drugačiji od užitka u crtanju. Dok crtam jako sam svjestan da stvaram nešto na listu papira. To je senzualan čin, što ne možete reći za pisanje. Ustvari, često se okrećem crtanju da bi se oporavio od pisanja.
PARIS REVIEW
Pisanje je toliko neprijatno i teško?
GRASS
Pomalo kao kiparenje. Sa skulpturom morate raditi sa svih strana. Ako promijenite nešto ovdje, morate nešto promijeniti i tamo. Iznenada promijenite jedan plan … i skulptura postane nešto! U tome kao da ima neke muzike. Isto se može desiti u pisanju. Mogu raditi danima na prvoj ili drugoj verziji, ili na dugoj rečenici, ili na samo jednoj tačci. Kao što znate ja volim tačke. Radim, i radim, i sve je u redu. Sve je tu, ali se osjeti neka težina. Onda napravim nekoliko promjena, za koje ne mislim da su jako važne, i profunckioniše! Tako ja razumijem sreću, nešto poput sreće. Traje dvije ili tri sekunde. Onda gledam u narednu tačku i ona nestane.
PARIS REVIEW
Da se vratimo na trenutak na poeziju, da li se pjesme koje pišete kao dijelove romana na neki način razlikuju od onih koje su autonomne?
GRASS
U jednom trenutku sam bio jako tradicionalan po pitanju pisanja poezije. Mislio sam da kada imate dovoljno dobrih pjesama, trebate ići tražiti izdavača, napraviti neke crteže i štampati knjigu. Tada biste imali tu čudesnu zbirku poezije, prilično izolovanu, samo za ljubitelje poezije. Onda sam, počinjući sa Iz dnevnika jednog puža, krenuo sa spajanjem poezije i proze na stranicama mojih knjiga. Ta poezija je imala drugačiji ton. Ne vidim niti jednog razloga zbog kojeg bi se poezija izolovala od proze, pogotovo kada mi, u njemačkoj književnoj tradiciji, imamo tako krasnu mješavinu ta dva žanra. Sve mi je zanimljivije da stavljam poeziju između poglavlja i da je koristim tako da ona definiše teksturu proze. Pored toga postoji šansa da će čitatelji proze, koji osjećaju da je poezija „preteška“ za njih, uvidjeti koliko ona može ponekad biti jednostavnija i lakša od proze.
PARIS REVIEW
Koliko vaši čitatelji koji vas mogu čitati samo na engleskom gube u prijevodu?
GRASS
To mi je jako teško odgovoriti – jer nisam jedan od njih. Ali trudim se pomagati sa prijevodima. Kada sam sa mojim njemačkim izdavačem prošao kroz rukopis Lumbura, tražio sam novi ugovor. U njemu stoji da kada završim rukopis i kada ga moji prevodioci prostudiraju, moj izdavač organizuje i plaća sastanak za sve nas. Prvi put smo to uradili sa Lumburom, onda sa Sastankom u Telgteu i isto i sa Štakoricom. Mislim da to jako pomaže. Prevodioci znaju sve o mojim knjigama i postavljaju fantastična pitanja. Oni čak poznaju moje knjige bolje od mene. To ponekad može biti neprijatno za mene, jer oni također nalaze greške u knjigama i kažu mi za njih. Francuski, talijanski i španjolski prevodioci upoređuju svoj rad na tim sastancima i nalaze da im ta saradnja pomaže da bolje prenesu knjige u svoj jezik. Naravno preferiram prijevode koje mogu čitati a da nisam pri tome svjestan da se radi o prijevodu. Mi smo u njemačkom jeziku sretni da imamo izuzetne prijevode iz ruske književnosti. Prijevodi Tolstoja i Dostojevskog su savršeni – oni su uistinu dio njemačke književnosti. Prijevodi Šekspira i autora koji pripadaju romantizmu su puni grešaka, ali i oni su čarobni. Noviji prijevodi tih djela imaju manje grešaka, možda ih uopće i nemaju, ali ne mogu se porediti sa Friedrich von Schlegel–Ludwig Tieck prijevodima. Književno djelo, bez obzira da li se radi o poeziji ili romanu, treba prevoditelja koji je sposoban tu knjigu ponovo kreirati u vlastitom jeziku. Pokušavam da podstaknem moje prevodioce da rade upravo to.
PARIS REVIEW
Da li mislite da vaš roman Die Rättin trpi u engleskom prijevodu jer je naslov morao biti The Rat i tako nije mogao prenijeti da se radi o ženskom štakoru? “The She-Rat” ne bi zvučalo dobro američkom uhu, a “Rattessa” naravno nije prihvatljivo. Referenca na specifično ženskog pacova je fascinantna, dok engleska riječ rat koja nema rod priziva stereotipnu sliku tih ružnih zvjerčica koje preplavljuju podzemnu željeznicu.
GRASS
Ni mi nismo imali tu riječ u njemačkom. Ja sam je stvorio. Uvijek pokušavam da ohrabrim moje prevodioce da izmišljaju. Kažem im: ako ova riječ ne postoji u vašem jeziku, izmislite je. Ustvari, she-rat meni dobro zvuči.
PARIS REVIEW
Zašto je štakor u knjizi ženskog roda? Je li to zbog erotskih, feminističkih ili političkih razloga?
GRASS
U Lumburu je glavi lik muškog roda. Ali kako starim vidim da sam se ustvari predao ženama. To neću mijenjati. Nije važno da li se radi o ljudskom biću ženskog roda ili o štakoru – she-rat. Ja dobivam ideje, vidite? One me tjeraju da skočim i zaplešem i onda nađem riječi i priče i počnem da lažem. Vrlo je važno lagati. Za mene nema smisla lagati muškarcu – sjediti sa muškarcem i lagati – ali sa ženom, to je već drugo!
PARIS REVIEW
Toliko vaših knjiga, poput Štakorice, Lumbura, Iz dnevnika jednog puža ili Pasjih godina, je vezano za životinje. Da li postoji neki poseban razlog za to?
GRASS
Možda. Oduvijek sam osjećao da previše pričamo o ljudskim bićima. Ovaj svijet je natrpan ljudima, ali isto i životinjama, pticama, ribama i insektima. Oni su ovdje bili prije nas, i bit će i dalje, čak i ako dođe dan u kojem više neće biti ljudskih bića. Među nama postoji jedna razlika: u našim muzejima imamo kosti dinosaurusa, ogromnih životinja koje su živjele prije mnogo miliona godina. A kada su izumrle, uradile su to na jako čist način. Bez otrova. Njihove kosti su vrlo čiste. Još uvijek ih možemo vidjeti. To se neće desiti sa ljudskim bićima. Kada mi izumremo tu će biti užasan zadah otrova. Moramo naučiti da nismo sami na zemlji. Biblija uči vrlo pogrešnu lekciju kada kaže da je čovjek iznad ribe, peradi, stoke i svake stvari koja okolo gmiže. Pokušali smo osvojiti zemlju, ali nismo uspjeli.
PARIS REVIEW
Da li ste ikada nešto naučili od kritičara?
GRASS
Iako volim misliti da sam dobar učenik, kritičari obično nisu dobri učitelji. Ali bio je jedan period, koji mi ponekad nedostaje, kada sam učio od kritičara. To je bilo u vrijeme Grupe 47. Naglas smo čitali rukopise i raspravljali o njima. Tu sam naučio kako da diskutujem o tekstu, i da svoje mišljenje potkrijepim argumentima, a ne da samo kažem „to mi se sviđa“. Kritika je došla spontano. Autori bi raspravljali o zanatu, kako se piše knjiga, i takve stvari. A što se tiče kritičara, oni su imali svoja vlastita očekivanja o tome kako autori trebaju pisati. To druženje kritičara i autora je za mene bilo jedno dobro iskustvo, jedna škola. Ustvari, taj period je bio generalno važan za njemački postratnu književnost. Nakon rata je bilo mnogo konfuzije, posebno u književnim krugovima, jer je generacija koja je odrasla u ratu – moja generacija – bila ili neobrazovana ili pogrešno obrazovana. Jezik je bio uprljan. Značajni autori su emigrirali. Niko nije ništa očekivao od njemačke književnosti. Godišnji sastanci Grupe 47 su za nas stvorili kontekst iz kojeg se njemačka književnost mogla ponovo pojaviti. Mnoge njemačke autore moje generacije odredila je Grupa 47, iako neki od njih to ne priznaju.
PARIS REVIEW
Šta je sa kritikama koje su se objavljivale, recimo, u magazinima ili dnevnim novinama ili knjigama? Da li je to ikada utjecalo na vas?
GRASS
Ne. Ali sam učio od drugih autora. Alfred Döblin je na mene imao takav utjecaj da sam o njemu napisao esej naslovljen „O mom učitelju Döblinu“. Od Döblina možete učiti bez straha da ćete ga imitirati. Za mene je on bio mnogo važniji od Thomasa Manna. Döblinovi romani nisu tako simetrični, nemaju tako klasičnu formu kao Mannovi, tako da su rizici koje je on preuzimao bili veći. Njegove knjige su bogate, otvorene, pune ideja. Žao mi je što je on i u Americi i u Njemačkoj najpoznatiji po Berlin Alexanderplatzu. Ali ja još uvjek učim, i mnogo je autora od kojih sam učio.
PARIS REVIEW
Šta je sa američkim autorima?
GRASS
Melville mi je oduvijek bio najdraži. I jako sam uživao čitati Williama Faulknera, Thomasa Wolfea i Johna Dos Passosa. Ne postoji niko ko danas u Americi piše kao Dos Passos – sa njegovim čudesnim opisima masa. Nedostaju mi epske dimenzije koje su nekada postojale u američkoj književnosti; postala je previše intelektualna.
PARIS REVIEW
Šta mislite o filmskoj verziji Limenog bubnja?
GRASS
Schlöndorff je napravio dobar film, iako se nije doslovno držao knjige. Možda je to bilo potrebno, jer bi tačka gledišta Oskara – koji govori svoju priču stalno skačući sa jednog vremenskog perioda na drugi – učinila film jako komplikovanim. Schlöndorff je uradio nešto jako jednostavno. On je samo ispričao jednu stranu priče. Postoje, naravno, cijeli dijelovi koje je Schlöndorff izostavio iz filmske verzije. Neki od njih mi nedostaju. I postoje i neki aspekti filma koji mi se ne sviđaju uopće. Kratka scena u katoličkoj crkvi ne funkcioniše dobro jer Schlöndorff ne razumije ništa o katoličanstvu. On je ustvari njemački protestant, i katolička crkva u filmu izgleda kao protestantska crkva u kojoj se slučajno nalazi ispovjedaonica. Ali to je jedan mali detalj. Sve u svemu, i zahvaljujući malom dječaku koji je glumio Oskara, mislim da je to dobar film.
PARIS REVIEW
Imate poseban interes za groteskno – mislim posebno na slavni prizor sa jeguljama koje izmigolje iz konjske glave u Limenom bubnju. Odakle to dolazi?
GRASS
To dolazi iz mene. Nikada nisam razumio zašto je taj dio, koji je dug šest stranica, toliko uznemirujući. To je zaista komadić fantastične realnosti, koji sam napisao na isti način na koji pišem bilo koji drugi detalj. Ali smrt i seksualnost koje ta slika evocira su izazvali ogromno gađenje kod ljudi.
PARIS REVIEW
Kakav je utjecaj ujedinjenje Njemačke imalo na njemački kulturni život?
GRASS
Niko nije slušao njemačke umjetnike i pisce koji su govorili protiv toga. Nažalost većina intelektualaca se nije bila uključila u tu raspravu, da li zbog lijenosti ili apatije to ne znam. Vrlo rano, tadašnji kancelar, Willy Brandt, izjavio je da je voz za ujedinjenu Njemačku otputovao i da ga niko ne može zaustaviti. Sve je nadvladao nepromišljeni entuzijazam masa. Ta idiotska metafora se uzela kao istina; to je osiguralo da niko ne razmisli o tome kako će sve to štetiti kulturi Istočne Njemačke, a da i ne govorim o njihovoj ekonomiji. Ne, ja ne želim biti u vozu kojim se ne može upravljati i koji se ne zaustavlja na znakove opasnosti. Ja sam ostao na platformi.
PARIS REVIEW
Kako reagujete na oštri kritiku kojoj ste bili izloženi od strane njemačke štampe zbog vaših pogleda na ujedinjenje?
GRASS
Oh, na to sam navikao! To ne utječe na moju poziciju. Ujedinjenje je izvršeno na način kojim se krše naša osnovna prava. Novi ustav je morao biti napravljen kada su se spojile podijeljene njemačke zemlje – ustav koji bi bio prilagođen problemima ujedinjene Njemačke. Nismo dobili novi ustav. Umjesto toga sve države Istočne njemačke pridružene su Zapadnoj Njemačkoj. To se uradilo koristeći se nekom vrstom rupe u zakonu, članom ustava koji je bio namijenjen da omogući individualnim njemačkim državama da postanu dio Zapadne Njemačke. On isto omogućava etničkim Nijemcima, kao onima koji prebjegnu iz Istočne, da postanu građani Zapadne Njemačke. Problem je u tome što nije sve u Istočnoj Njemačkoj bilo korumpirano, već samo njihova vlada. A sada će sve istočnonjemačko – uključujući njihove škole, njihovu umjetnost, njihovu kulturu – biti odbačeno ili potisnuto. Stigmatizirano je; cijeli taj dio njemačke kulture će nestati.
PARIS REVIEW
Ujedinjenje Njemačke je historijski događaj koji često koristite u vašim knjigama. Kada pišete o takvim situacijama, da li pokušavate da date „istinski“ historijski narativ? Kako fikcionalne historije poput vaših nadopunjavaju historiju koju čitamo u udžbenicima i novinama?
GRASS
Historija je više od vijesti. Progresijom historijskih događaja se naročito bavim u moje dvije knjige; Sastanak u Telgteu i Lumbur. Lumbur je priča o historijskom razvoju ljudske ishrane. Nema puno materijala na tu temu – obično historijom nazivamo one stvari koje se bave ratom, mirom, političkim ugnjetavanjem ili politikom partija. Proces ishrane i ljudske prehrane je centralno pitanje, posebno važno danas, kada glad i eksplozivni prirast populacije vladaju trećim svijetom. Ali, za tu historiju sam morao izmisliti dokumentaciju, te sam se odlučio da koristim bajku kao metaforu koja vodi knjigu. Bajke generalno govore istinu, hvatajući bit naših iskustava, snova, želja i našeg osjećaja izgubljenosti u svijetu. Na neki način one su istinitije od mnogih činjenica.
PARIS REVIEW
Šta je sa vašim likovima?
GRASS
Književni likovi, a naročito protagonist koji mora nositi knjigu, su kombinacije mnogo drugih ljudi, ideja, iskustava, sve to sklupčano zajedno. Kao pisac proze morate da stvarate, izmišljate likove – neki vam se sviđaju, drugi ne. To možete raditi uspješno samo ako uđete u te ljude. Ako moje vlastite kreacije ne razumijem iznutra, oni će biti papirne figure, ništa više od toga.
PARIS REVIEW
Oni se često pojavljuju u više različitih knjiga; ponovo mislim na Tullu, Ilsebill, Oskara i njegovu baku Annu, naprimjer. Imam osjećaj da su svi ti likovi iz nekog većeg fiktivnog svijeta koji ste tek počeli dokumentovati u vašim romanima. Da li ikada razmišljajte o njima kao da imaju i egzistenciju neovisnu od romana?
GRASS
Kada počnem knjigu razvijem skice nekoliko različitih likova. Kako moj rad na knjizi napreduje, ti fiktivni likovi često počnu živjeti vlastite živote. Naprimjer, u Štakorici nisam bio planirao da ponovo uvedem g-dina Matzeratha kao šezdesetogodišnjeg muškarca. Ali on mi se sam predstavio, navaljivao je da ga uključim, govoreći: još sam ovdje; ovo je i moja priča. Želio je da uđe u knjigu. Često primijetim da tokom godina ovi izmišljeni ljudi počnu da imaju zahtjeve, da mi se protive ili čak da odbijaju da ih se koristi. Mudro je obratiti pažnju na te ljude sa vremena na vrijeme. Naravno, treba se slušati i samoga sebe. To postane neka vrsta dijaloga, nekada vrlo vatrenog. To je saradnja.
PARIS REVIEW
Zašto je lik Tulle Pokriefke u centru toliko vaših knjiga?
GRASS
Njen lik je toliko težak i pun kontradikcija. Jako me je dodirnuo kada sam pisao te knjige. Ne mogu je objasniti. Da mogu, to objašnjenje bi postojalo. Mrzim objašnjenja! Pozivam vas da sami stvorite sliku. U Njemačkoj srednjoškolci dolaze u školu i žele da čitaju dobru priču ili knjigu u kojoj je crvenokosa žena! Ali to nije dozvoljeno. Umjesto toga daje im se da interpretiraju svaku pjesmu, svaku stranicu, da otkriju šta pjesnik govori. To nema nikakve veze sa umjetnošću. Možete objasniti tehničku stvar i njenu funkciju, ali slika ili pjesma ili priča ili roman imaju toliko mogućnosti. Svaki čitatelj nanovo stvara pjesmu. To je razlog zbog kojeg mrzim interpretacije i objašnjenja. Ipak, jako mi je drago da ste još uvijek u kontaktu sa Tullom Pokriefke.
PARIS REVIEW
Vaše knjige često imaju više tački gledišta. U Limenom bubnju Oskar govori u prvom i u trećem licu. U Pasjim godinama narativ se prebacuje sa drugog na treće lice. I tako dalje. Kako vam ta tehnika pomaže da izrazite vaš pogled na svijet?
GRASS
Uvijek treba tražiti svježe perspektive. Naprimjer, Oskar Matzerath. Patuljak – dijete čak i kada je odrastao – njegova veličina i njegova pasivnost čine ga idealnim sredstvom za mnogo različitih perspektiva. On ima zablude o svojoj veličini i zato ponekad govori o sebi u trećem licu, upravo kao što nekada rade djeca. To je dio njegove samo-glorifikacije. To je kao kraljevsko mi, i u duhu de Gaullea, koji kaže „moi, de Gaulle…“. To su sve narativne pozicije koje omogućuju distancu. U Pasjim godinama postoje tri perspektive, i u svakoj je uloga psa drugačija. Pas je točka u kojoj se prelamaju.
PARIS REVIEW
Na koji način su se vaša interesovanja mijenjala i vaš stil razvijao tokom godina?
GRASS
Moje prve značajne knjige Limeni bubanj, Pasje godine i novela Mačka i miš predstavljaju jedan period – šezdesete. Njemačko iskustvo Drugog svjetskog rata je centralna tema sve tri knjige, koje zajedno čine Danzig trilogiju. U to vrijeme sam se, u mom pisanju, osjećao naročito primoran da se bavim nacističkom erom, da prođem kroz njene uzroke i ramifikacije. Nekoliko godina kasnije napisao sam Iz dnevnika jednog puža, koja se isto bavi ratom, ali to je bio istinski pomak u smislu mog proznog stila i forme. Radnja se zbiva u tri različite epohe: prošlosti (II svjetski rat), sadašnjosti (1969. u Njemačkoj, kada sam počeo rad na knjizi) i budućnosti (koju predstavljaju moja djeca). U mojoj glavi i u knjizi svi ti vremenski periodi su izmiješani. Otkrio sam da glagolska vremena koja nas uče u školi – prošlo, sadašnje i buduće – nisu tako jednostavna u pravom životu. Svaki put kada mislim na budućnost moje poznavanje prošlosti i sadašnjosti se uključe i utječu na ono što nazivam budućnost. I rečenice koje su izrečene jučer možda nisu zaista prošle i završene – možda će one imati budućnost. Mentalno nismo ograničeni na hronologiju – u jednom trenutku smo svjesni mnogo različitih vremena, kao da su jedno. Kao pisac, moram da primijetim to preklapanje realnog i glagolskog vremena i moram biti u mogućnosti da ih predstavim. Te temporalne teme postaju sve važnije u mom radu. Iz glave rođeni, ili Nijemci izumiru je zaista pripovijedano iz novog, izmišljenog vremena, koje nazivam Vergegenkunft. To je amalgam riječi prošlost, sadašnjost i budućnost. U njemačkom možete spajati riječi da biste dobili složenice. Ver– dolazi do Vergangenheit, što znači “prošlost”; -gegen– od Gegenwart, što znači “sadašnjost”; i –kunft od Zukunft, što je riječ za “budućnost.” Ovo novo, izmiksano vrijeme je također centralno vrijeme u Lumburu. U toj knjizi pripovjedač se stalno reinkarnira kroz vrijeme i njegove mnoge različite biografije omogućavaju nove perspektive, i svaka od njih je smještena u vlastiti prezent. Mislio sam da će mi biti potrebna nova forma da bih napisao knjigu iz perspektiva toliko različitih vremenskih razdoblja, gledajući iz prezenta unazad i ostajući u dodiru sa stvarima koje dolaze. Ali roman je tako otvorena forma, da sam otkrio da se, u okviru nje, mogu prebacivati iz jedne forme u drugu, od poezije do proze.
PARIS REVIEW
U Iz dnevnika jednog puža kombinujete savremenu politiku sa fikcionalnim izvještajem o onome čemu je bila izložena jevrejska zajednica u Danzigu tokom Drugog svjetskog rata. Da li ste znali da će pisanje govora i učestvovanje u kampanji koje ste radili za Willy Brandta 1969. postati materijal za knjigu?
GRASS
Nisam imao drugog izbora nego da idem na tu izbornu kampanju, sa knjigom ili bez nje. Kako sam rođen 1927. u Njemačkoj, imao sam dvanaest godina kada je rat počeo i sedamnaest kada je završio. Pretrpan sam njemačkom prošlošću. Nisam jedini: postoje i drugi autori koji to osjećaju. Da sam švedski ili švicarski autor možda bi se puno više igrao, pričao viceve i takve stvari. To nije bilo moguće; zbog onoga iz čega dolazim nisam imao izbora. Pedesetih i šezdesetih, za vrijeme Adenauerovog perioda, političari nisu voljeli govoriti o prošlosti, ili ako su već o njoj govorili onda su govorili o njoj kao o demonskom periodu naše prošlosti kada su sami đavli izdali jadni, bespomoćni njemački narod. Govorili su debele laži. Bilo je vrlo važno da se mlađoj generaciji kaže ono što se zaista desilo, da se desilo otvoreno, i vrlo polako i metodično. U to vrijeme, svako je mogao pogledati i vidjeti šta se događa. Jedna od najboljih stvari koje imamo nakon četrdeset godina Federalne Republike je to što možemo pričati o nacističkom periodu. A postratna književnost je odigrala značajnu ulogu da bi se to ostvarilo.
PARIS REVIEW
Iz dnevnika jednog puža počinje sa „Draga djeco“. To je apel cijeloj generaciji koja je odrasla nakon rata, ali i obraćanje vašoj vlastitoj djeci.
GRASS
Htio sam da objasnim kako je došlo do genocida. Moja djeca, koja su rođena nakon rata, imaju oca koji je odlazio na kampanju i davao govore ponedjeljkom ujutro i nije se vraćao do naredne nedjelje. Pitali su: „Zašto to radiš, zašto stalno ideš negdje?“ Pokušavao sam da im objasnim, ne samo verbalno, nego i onim što sam pisao. Kurt Georg Kiesinger, tadašnji kancelar, tokom rata je bio nacista. Tako da moj odlazak na kampanju nije bio samo za novog njemačkog kancelara nego i protiv nacističke prošlosti. U mojoj knjizi nisam htio da se držim samo apstraktnih brojeva – „toliko i toliko Jevreja je bilo ubijeno“. Šest miliona je neshvatljiv broj. Htio sam da se stvori i fizički osjećaj. Tako da sam za nit moje priče uzeo historiju sinagoge u Danzigu, koja je u tom gradu stajala stoljećima sve dok je tokom rata nisu uništili Nacisti – Nijemci. Htio sam da dokumentujem istinu koja se tu desila. U zadnjem prizoru knjige vraćam se u sadašnjost; pišem o tome kako se pripremam za predavanje u čast tristote godišnjice rođenja Albrechta Dürera. To poglavlje je melanholična refleksija na Dürerovu grafiku Melanholija I i o posljedicama koje melanholija ima na ljudsku historiju. Vjerujem da bi široko kulturološko polje melanholije bilo ispravan stav koji bi Nijemci mogli zauzeti prema Holokaustu. Pokajnički i ožalošćeno, nosilo bi u sebi uvid u uzroke Holokausta, što bi se prenosilo u naše vrijeme kao lekcija.
PARIS REVIEW
Za vaše knjige je tipično da se fokusirate na neki aspekt bijede i jada u trenutnoj situaciji u svijetu i na užase koji, čini se, stoje ispred nas. Da li vam je namjera da podučavate, da upozorite ili da podstaknete vaše čitatelje na neku akciju?
GRASS
Jednostavno, ne želim da ih obmanjujem. Želim da predstavim situaciju u kojoj su, ili onu kojoj se mogu nadati. Ljudi su neutješni, ne zato što je sve tako užasno već zato što je u rukama nas kao ljudskih bića da promijenimo stvari, a mi to ne radimo. Mi smo izazvali naše probleme, mi smo ih učinili onim što jesu, i na nama je da ih riješimo.
PARIS REVIEW
Vaš aktivizam nadilazi politička pitanja i bavi se i pitanjima čovjekove okoline, te ste i to uključili u vaš rad.
GRASS
U proteklim godina sam mnogo putovao, po Njemačkoj i drugim mjestima. Vidio sam i crtao umirući, otrovani svijet. Objavio sam zbirku crteža koja se zove Smrt drveta i ona prikazuje jedan takav svijet na granici između Federalne Republike Njemačke i onoga što je tada još uvijek bila Njemačka Demokratska Republika. Tamo je, mnogo prije političke unije, došlo do ujedinjenja umirućih šuma. Tako je isto na planinskom vijencu na granici Zapadne Njemačke i Čehoslovačke. Izgleda kao da se tu desio pokolj. Nacrtao sam ono što sam tamo vidio. Slike imaju kratke, bremenite naslove koji su zamišljeni više kao komentari nego opisi, i nakon njih stoji pogovor. Sa takvom vrstom teme, crtanje ima istu ili čak i veću težinu od pisanja.
PARIS REVIEW
Da li vjerujete da književnost ima dovoljnu moć da prikaže političku realnost svog vremena? Da li ste otišli u politiku jer ste kao građanin osjećali da tako možete uraditi više nego kao pisac?
GRASS
Ne vjerujem da politiku treba ostaviti partijama; to bi bilo jako opasno. Postoji toliko seminara i konferencija na temu „može li književnost promijeniti svijet“! Mislim da književnost ima moć da uzrokuje promjenu. Kao i likovna umjetnost. Kao rezultat moderne umjetnosti mi smo promijenili način na koji gledamo, a da smo toga jedva i svjesni. Invencije poput kubizma su nam dale nove vizuelne moći. Joyceovo uvođenje unutarnjeg monologa u Uliksu je utjecalo na kompleksnost kojom razumijevamo postojanje. Samo što se promjene koje može uzrokovati književnost ne mogu izmjeriti. Odnos između knjiga i njenog čitatelja je tih, anoniman.
U kojoj mjeri su knjige izmijenile ljude? O tome ne znamo puno. Mogu samo reći da su knjige za mene bile odlučujuće. Kada sam bio mlad, nakon rata, jedna od mnogih knjiga koje su mi bile važne je mala Camusova knjiga Mit o Sizifu. Slavni, mitski heroj koji je osuđen da uz planinu gura kamen, koji se neizbježno otkotrlja nazad u podnožje – tradicionalno prava tragična figura – je nanovo interpretiran od strane Camusa kao onaj koji je sretan sa svojom sudbinom. To trajno, naoko beskorisno ponavljanje guranja kamena uz planinu je ustvari zadovoljavajući čin u njegovom postojanju. On bi bio nesretan da mu neko uzme kamen. To je jako utjecalo na mene. Ja ne vjerujem u krajnji cilj; ne mislim da će kamen ikada ostati na vrhu planine. Možemo uzeti taj mit kao pozitivni opis ljudskog stanja, iako stoji u suprotnosti sa svakom vrstom idealizma, uključujući i njemački idealizam, kao i sa svakom ideologijom. Svaka zapadnjačka ideologija obećava neki krajnji cilj – sretno, pravedno ili mirno društvo. Ja u to ne vjerujem. Mi smo zahvaćeni bujicom. Moguće je da će kamen stalno klizati od nas i mi ćemo ga morati gurati nazad na vrh, ali to je nešto što moramo raditi; kamen pripada nama.
PARIS REVIEW
Kako vi zamišljate budućnost čovjeka?
GRASS
Sve dok smo potrebni, postojat će nekakva budućnost. Ne mogu vam reći puno o tome jednom riječju. Ne želim da dam odgovor na to jednom riječju. Napisao sam knjigu Štakorica —“The She-Rat”, “Rattessa”. Šta više hoćete? To je dugački odgovor na vaše pitanje.
(ljeto, 1991.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: the Paris Review