Pomislih
Pomislih – ušla je
sa svim patnjama
svijeta
za svojim vratom, i
došla preda me
rastočiti ih.
Ne. Poljane lala
između pora njene
promrzle kože
nisu još
procvale.
U ruci je savila
svu prazninu
moga pogleda.
Neko joj otima svijet
Stidim se pred njom, o Radosti
o Tugo!
Na što prislanja svoje obraze?!
Obavija li rukama štogod gorljivo?!
Stidim se pred njom, O Radosti
o Tugo!
Nju mori goropadni duh nemilosrdnog
Kruga
braneći joj jedan osmijeh
na ramenu,
ne dajuć’ joj da bude
utjeha.
Gdje je njeno
naručje sigurno,
o Radosti, o tugo?
Povlačim se pred sobom
jer mene je dovoljno
pred iluzijom mojih
nemira!
Počujte, vi majke naših stanja
o Radosti, o Tugo
Počujte!
Hoću
da prodrem u njene ruke
iznad njene gornje usne
oko njenog vrata,
u krajičku njenog oka
da postojim.
O Radosti, o Tugo,
neko je otima svijetu,
i neko joj otima svijet, a
ona i svojim jagodicama
što zrcale
hemisfere i polove,
prkosi!
Nadlijeće
sve.
Vidim je na svakom vrancu svijeta
svakoj palubi, ali
neko joj otima svijet.
O Bože, spali moju sebičnost
sebe se stidim!
Njen pogled vrijedi više
do li moja…
do li moje…
Bio bih njen svijet
bio bih njena dva svijeta!