Lijepa mala
Naslućivani povratak tetke Rosie u Selendru odjeknuo je kao vrlo ugodno iznenađenje u životima naših posve beskorisnih muškaraca, među koje ću se uskoro i ja moći ubrajati. Dan je počeo s njenim imenom: Rosie! Rosie! – koje je sa sobom donosilo nadu. Jer neko se vratio! Neko ko se ovdje rodio i napustio ovaj kraj sada se vratio! I još k tome, sâma tetka Rosie. Njen povratak tumačio se kao znamen iz Starog zavjeta, dokaz da Selendra nije nimalo beznačajna i da nismo tako beskorisni kao što je to matematički dokazano.
Činjenica je da je moja tetka Rosie bila rijetko lijepa žena i da je podijeliti postelju s njom među muškarcima slovilo kao velik uspjeh. Dok je bila u zenitu ljepote, moj djed je rado dopuštao da ga počaste odvažni mladići koji bi se napijali da mu se dodvore (nimalo nije poštovao muškarce nevične piću) i koji bi se s njim nadmetali u opijanju ne bi li došli u obzir za savršenog zeta. Kad mu se rak već potpuno raširio svuda po tijelu, morao je sve češće prekidati svoje fantastične pijanke da ispljune krv u zahodsku školjku i na kraju mu se nije posrećilo da doživi vjenčanje svoje obožavane kćeri. Dva metra pod lakom zemljom, kaže se da je to dubina koja vrijedi i za pijance. Moja baka je, sve dok nije završila u čamotinji staračkog doma, sedmično glancanje njegovog groba od najcrnjeg mramora smatrala svojom udovičkom dužnošću. Nakon pogreba svog oca, Nadpijanca Našeg, tetka Rosie se odlučila za muškarca bez prošlosti te se s njim skrasila u dalekom glavnom gradu, na duboku žalost naših mladića koji su sad morali unesrećivati neke druge, ružnije žene. Naše selo je po ko zna koji put zadesila sudbina da sve što je lijepo ode, ili propadne.
Tetka Rosie je sve manje željela imati ikakve veze sa Selendrom; uz pomoć jednog muškarca (kome jedva da smo znali ime, a da ne govorimo o njegovim kapacitetima u pogledu pića) otrgla se iz zagrljaja tog mjesta što je zacijelo doživjela kao bijeg od smrti. U rijetkim telefonskim razgovorima spominjala bi nagomilana bogatstva, preuređivanje krovne terase, blagodati saune i uzbuđenja gradskog života. Razglednice kojima je ljeti održavala vezu sa zavičajem donosile su prozaične sunčane pozdrave iz dalekih krajeva koje smo tvrdoglavo odbijali potražiti u atlasu. A tokom njenih još rjeđih posjeta preklinjali smo njenog muža da svoj preskupi automobil ne parkira pred našim vratima. Bili smo siromašni, oduvijek, ali smo se svojim siromaštvom ponosili. Parkiranje luksuznog automobila pred našim vratima doživljavali smo kao poniženje, stidjeli bismo se pri samoj pomisli da bi neko iz sela mogao vidjeti kako neki član porodice Verhulst raspolaže zavidnim sredstvima.
Dakle ovako: svoje prve godine života proveo sam s roditeljima u ulici Kantonstraat, u sirotinjskom stambenom bloku sa zajedničkom pumpom za vodu i komunističkim zahodom, rupom u dasci tačno iznad septičke jame. Zidovi dnevne sobe bili su s unutrašnje strane potpuno vlažni, a u natrulo drvo prozorskih okvira gurali smo izgužvani novinski papir da bismo se zaštitili od propuha. Moj otac je uvijek sa žarom govorio o neudobnostima našeg stana – želja za lagodnošću značila je nedostatak muškosti – a kad smo se napokon preselili u Merestraat učinili smo to samo zato da bi nam bilo još gore. Tamo se zahod također sastojao od rupe u dasci, a osim toga, kao poseban bonus, prokišnjavao je krov. Pod u kuhinji bio je prepun kanti za hvatanje vode što je kapala sa stropa. Predivne su bile večeri kada smo zajedno na kauču slušali zaokružene zvukove kapanja u kantama i pogađali koje nam to ksilofonske melodije sviraju kroz rupe na krovu. Zdjelice s otrovom za štakore svakodnevno smo dopunjavali; imali smo osjećaj da se zapravo zdušno brinemo za te životinjice umjesto da ih uništavamo kao gamad. A po život opasne stepenice iznad okna za podrum, toliko trule da su po njima već rasle gljive, bile su nam savršen primjer proleterske arhitekture. Moj otac je bio pravi socijalist i trudio se svim silama da ga kao takvog priznaju. Imovinu je poistovjećivao sa suvišnim brisanjem prašine. Imovina posjeduje čovjeka, a ne obrnuto. Ako bi nam zbog nepredviđene štedljivosti zaprijetila opasnost da kraj mjeseca dočekamo s viškom novčanih sredstava, podigao bi sve pare s banke i zapio cijelu platu kako bi nas zaštitio od iskušenja kapitalizma. Moja majka se, nažalost, vidljivo pretvarala u malograđanku, previše je držala do sebe da bi hodala u iznošenim cipelama te je nakon deset godina braka zatražila rastavu. Sa sobom je ponijela sav namještaj, što je mog oca ispunilo neizrecivim blaženstvom. Napokon nije više ništa posjedovao, ni ženu ni ostalo pokućstvo, pa se vratio svojoj staroj majci. Samo se po sebi razumije da smo duboko prezirali rođake koji su nam pred vratima parkirali svoje skupe automobile i posjećivali nas za praznike u degutantno skupoj odjeći.
Brzina kojom je kružio glas da se tetka Rosie vratila u Selendru – o, ljudi, čuda! – nije se mogla pratiti, i tih su me dana redovno spopadali nanovo rođeni muškarci nastojeći doznati koliko su pijana seoska naklapanja istinita. A bila su posve istinita: tetka Rosie se i na naše čuđenje vratila, podvijena repa s modricama na očima, i pitala može li neko vrijeme ostati kod nas sa svojom kćerkom.
Kod nas, to znači kod moje bake. Četvorica od njenih pet sinova, uključujući i mog oca, upropastili su svoje ljubavne veze i vratili se mami. A budući da se moja majka nije htjela riješiti samo mog oca, nego i mene, brigu o meni preuzela je baka te sam bezvoljno provodio svoje dane s ocem i tri strica. A sad će nam se, dakle, pridružiti tetka Rosie i rodica Sylvie, u bijegu od čovjeka koji im je zagorčavao život batinama i kurvalukom.
Svoju rodicu iz Bruxellesa nisam često viđao, samo tu i tamo oko Nove godine ili na sprovodima, a i tada bismo se mudro ignorisali, osjećajući da dolazimo iz drukčijih svjetova. Mislim da je svirala klavir i plesala balet, u ružičastoj suknjici. Bila je dijete koje je pomno pazilo koliko dnevno pojede kalorija i kojem je za Božić poklone donosio itekako dobrostojeći Djed Mraz. Univerzitetski studij bio je nešto samo po sebi razumljivo, a s obzirom na to da je naslijedila majčinu ljepotu, uskoro će moći s užitkom sebi priuštiti da joj se muškarci uzalud udvaraju. Bila je nešto mlađa od mene, no kako je djelovala vrlo samouvjereno, nisam se nikako usudio iskoristiti tu dobnu razliku. Ne bi se moglo reći da sam bio zadovoljan njenim dolaskom. Posve sam se dobro osjećao u našoj muškoj utvrdi pa sam je doživljavao kao smetnju. Sylvin fin odgoj predstavljao je poteškoću, njen pogled nas je podsjećao na našu neuglednost.
Moj otac je uvijek srao uz širom otvorena vrata. Izmet mu je neopisivo smrdio na prastari sir, a znao je i spuštenih gaća stajati u hodniku, na dva metra od školjke, tako da se nisam mogao praviti da ga ne čujem, vičući da mu donesem toaletni papir ili drugi dio novina. Tako je činio godinama, a sistem je besprijekorno funkcionisao: uvijek bi odmah dobio što je tražio. No sada, pod budnim Sylvinim pogledom, kao da smo se odjednom počeli stidjeti sami sebe. Stidjeli smo se što ujutro u gaćama, češući se, silazimo s prvog sprata. Stidjeli smo se što pušimo pred televizorom sa smrdljivim nogama na stolu. Stidjeli smo se sirovog mljevenog mesa, koje smo jeli na kile jer je bilo jeftino i jer ga nismo trebali spremati, stidjeli smo se što smo ga rukama trpali u usta, a onda ispirali hladnom kafom koja je još od jučer ostala negdje u kakvoj šoljici. Stidjeli smo se i crva koje bismo dobijali od tog mesa i protiv kojih ne bismo ništa poduzimali. Stidjeli smo se i svojih prdaca koje smo ponosno izvodili što smo glasnije mogli, svojih podrigivanja kojih više uopšte nismo bili svjesni. Stidjeli smo se svojih bezrazložnih psovki, stidnih dlaka koje smo ostavljali na zahodskoj školjci, prstima otkinutih okrajaka nokata što su mjesecima ležali po tepihu. Stidjeli smo se cigareta s kojima bismo zaspali u naslonjaču, zuba smeđih od nikotina i vječnog pivskog zadaha. Stidjeli smo se droljica koje bi baka slučajno sretala na doručku i koje bi stalno morala pitati za ime. Stidjeli smo se svog pijanog pjevanja, svog prostačkog jezika, svojih povraćotina i sve češćih posjeta policajaca i ovršitelja. Stidjeli smo se, ali nismo činili ništa da se promijenimo.
Dimitri Verhulst, “Nažalosnost stvari”, Buybook, 2020.
Knjigu možete kupiti na: Buybook