Četiri hiljade vrsta – tačno toliko je predstojalo da prođe sanitarni voz Kazanjske željeznice do Turkestana. Ali samog voza još nije bilo – naredba o njegovom formiranju potpisana je jučer, 9. oktobra 1923. godine. A putnika nije bilo – trebali su biti skupljeni po dječijim domovima i prijemnim centrima: djevojčice i dječaci, od dvije do dvanaest godina, oni najslabiji, iscrpljeni glađu. Ali mladi komandir ešalona već je bio tu: vojnik Dejev. Upravo postavljen.
“Djeca”, rekao mu je zapovjednik Transportnog odjeljenja Čajanov umjesto pozdrava. “Pet stotina. Odvesti ih iz Kazanja u Samarkand. Ovlaštenje i upute dobit ćeš od sekretara.”
Tokom godina u transportu, Dejev je pratio sve što se moglo kretati tračnicama – od rekviriranog žita i stoke do kitovog ulja u cisternama koje je prijateljska Norveška poslala izgladnjelom Povolžju. Ali još nije bilo djece.
„Kada ćemo krenuti?”
“Trebalo bi sutra. Prikupi djecu – i leti, Dejev, leti kao ptica! Djeca ne vole duga putovanja, uskoro ćeš to i sam shvatiti.”
To je bio cijeli razgovor – par minuta, ne više. Samo je nejasno šta je značilo to neobično “i sam ćeš shvatiti”? Ali nije bilo vremena za razmišljanje. Duga razmišljanja su za stare ljude, oni imaju puno vremena.
Najprije je otišao u upravu stanice. Obećali su pripremiti, i jesu, samo jedan vagon, nekadašnji prvi razred, nekada plemenito‑plave, a sada blijedo‑sive boje, s tapiserijom, mjestimice poderanim presvlakama, gotovo cijelim ogledalima i prostranim zajedničkim holom, gdje se po želji mogao igrati i valcer. Nekad je postojala putna biblioteka, pa čak je bio postavljen i veliki klavir, ali sada je tu bila izgrebana kada od lijevanog željeza (očito je bila dovučena iz Odjeljenja za pranje i tu zaboravljena). Izgledala je smiješno, okružena praznim policama s knjigama i pocrnjelim kandelabrima. Dejev se namrštio, ali je primio vagon. Naredio je da se otrgnu tapiserije, sruše kandelabri. U kupe je, umjesto elegantnih mreža za prtljagu, dodao drugi i treći nivo kreveta. I ostavio kadu. Pokušao je zatražiti i peć od lijevanog željeza, tako da bi djeca imala gdje zagrijati vodu za pranje, ali je bio nazvan buržujem i odgodio ideju opskrbe toplom vodom za kasnije.
Drugi je vagon morao pričekati do sutra: vozili su ga iz Krasne Gorke, gdje je četiri godine stajao na stražnjem dijelu željezničke radionice. Pogledavši na ono što je dobio Dejev se stresao: nije to bio obični vagon, već crkva na tračnicama. Očito je zato toliko dugo skupljao prašinu u bazenu za pročišćavanje jer ga je bilo teško prilagoditi bilo kakvim sovjetskim potrebama. Naprimjer, mogla se ukloniti zelena bronza s kupole, rastaviti oltar. A šta je s lučnim prozorima ispod crvenog ruba? A ukrasi ispod krova?… Dejev je dobio i taj vagon. Jedina prednost: bio je prostran. “U koliko će redova police bile ugrađene?”, upitao je šef stolarske artele, s poštovanjem razgledajući visoki strop. “Hajde u tri!”, Dejev je odmahnuo rukom. Možda bi stale i sve četiri, ali djeca bi se mogla bojati penjanja na sam vrh.
Nekoliko dana kasnije, iz blizine Simbirska, poslan je vagon‑kuhinja – kutija na točkovima, brzo napravljena od blanjanih daski i kasnije popravljena neplaniranim zakrpama od šperploče, a izvijajući dimnjak virio je iz mansardnog prozora. Rekli su da je od devetnaeste godine bilo puno takvog smeća u slijepim ulicama Simbirska, i Dejevu bi nešto moglo odgovarati, ali nije bilo vremena da ode i provjeri.
Na kraju je putnički voz koji je došao iz Moskve rasformiran i pet vagona dovučeno je do Dejevovog voza, koji su radnici na pruzi među sobom nazivali vijencem zbog raznolikosti boja i oblika. Vagoni sa sjedištima, nadimljeni i zapljuvani – trebali su, ne stolare, nego temeljito čišćenje. Ali do tada je Dejev toliko mučio šefove stanica zahtjevima (da, svi “sada!”, “ovog časa!” i “sigurno!”) da mu je čišćenje bilo uskraćeno. Pljunuo je, uzeo nekoliko kanti vode i počeo ga sam prati.
Tada se ona pojavila prvi put. Dejev je u tom trenutku bio sagnut nad mokrim podom, s krpom izvađenom ispod police s gomilom ljuskica sjemena – a dvije su mu se pješadijske cipele tupog nosa pojavile na samom licu. Podigao je pogled: listovi na nozi mršavi, ne u vojničkim, nego u nježnim vunenim čarapama.
“Ubico”, započela je razgovor. “Zašto odugovlačite?”
Dejev je ostao zatečen. Još je više podigao pogled: suknja je bila crna, uska, a ispod nje oštra koljena.
“Dok vi tu trbuhom puzite po podu, djeca umiru.”
Pokušao je izvući se ispod police i sjesti – potiljkom je udario o rub police.
“Ko si ti?”, Dejev je bio sramežljiv pred ženama i zato ih je oslovljavao isključivo sa “ti”, a držao se ponosno, s izazovom.
“Dječiji komesar. Ići ću s vama u Samarkand, ako se udostojite ustati iz bare i počnete izvršavati zapovijedi.”
“Imaš li ime, komesare?”
“Bijela.”
Dejev još uvijek nije shvatao je li to ime ili prezime. Nije se usudio ponovo postaviti pitanje.
Bila je starija od njega, ali ne toliko da bi mu mogla biti majka. Prije starija sestra. Lice joj je bilo lijepo i strogo. Kosa svijetlosmeđa, kratko ošišana, s kovrčama u svim smjerovima. A pogled joj komandirski, poput pogleda zapovjednika vojske. Pod takvim pogledom htio je brzo skočiti i smjesta se ispraviti, ali suzdržao se: polako je zagladio pramen (istovremeno odmahujući nekoliko prilijepljenih ljuski suncokreta s čela), ležerno bacajući krpu u kantu (voda je prsnula preko ruba i poprskala komesarkine cipele) – i ostao sjediti na podu, malo se zabacivši.
Onda, možda možete pomoći oko čišćenja, druže Bijela? Ili ćemo ljude dovesti u staju?
“Pomoći ću”, ozbiljno je odgovorila. “Samo noću kada djeca budu spavala.”
“A ti i ja, ispada, da nećemo?”, Dejev je izvalio. Uopšte nije želio biti drzak, već mu je ludi jezik to sam izbacio.
I posramio se zbog te ružne šale. Ustao je i očistio prljavštinu sa svojih zgužvanih pantalona i golih koljena. A kad se uspravio, shvatio je da gošću gleda odozdo prema gore: komesarka Bijela bila je viša za čak pola glave.
“Bojim se, Dejev, da nećemo stići spavati”, rekla je, gledajući ravno ispred sebe, a on joj je na kraju osmotrio oči – hladno sive, s ravnim trepavicama. “Nećemo moći do samog Samarkanda.”
Guzelj Jahina, “Ešalon za Samarkand”, s ruskog preveo Žarko Milenić, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook