TRI
Sinoć su u našem dvorištu narasla tri mjeseca.
Stajala su tako tri krznena klupka rađajući plodove.
Jedan. Dva. Tri.
S prozora visoke kuće ubirao si debele breskve
i na svaki zub zasadio jednu mutnu fotografiju svemira.
U dvorištu su tri mjeseca, pomislila sam.
I baš lijepo izgledaju: ništa nije tako otmjeno
kao nebeska tijela u nečijem dvorištu.
Ipak, naše dvorište nije veliko pa sam
jedan
mjesec iščupala
i prije noći sakrila pod jastuk.
Pod glavom sam ujutro vidjela ružičasto dijete.
Dva.
Tri.
DOLAZAK
Na tvom rodnom listu upisano je: Island.
K nama si doplovila s golemim jedrom okačenim o bok
udišući gramatiku duboke vode, izdišući putokaze vjetra.
Na vrh jezika naizmjence odlažeš otvoreno plavetnilo
i kap užarene vode.
U islandskoj knjižnici otvoriš sve moguće početke priča
i pospremiš ih pod travnate krovove.
Između polica postavljaš prazna vjedra:
skupljaš vodu.
Voda je podatna kad je odlažeš na odjele.
Dostupna u zvučnom zapisu i začas odrasla.
Voda ima sretan kraj i barem jedan otok.
Baršunast i svrhovit
kao lišaj.
U NOĆI
U tvom trbuhu raste proljetni cvijet.
Spavaš u svojoj sobi čekajući prvu kišu,
a kroz odškrinuta vrata ulijeću dvije lastavice.
Mjesec se kotrlja po nebu. Sad je na jednom prozoru
sad na drugom.
Lastavice odlažu svoja krila na noćni ormarić
i jedan trenutak samo sjede.
Proljetni je cvijet osobito mekan od mjesečine.
Tvoj je trbuh glinena smjesa u koju lastavice
obično uranjaju svaka svoj kljun
i nešto oblikuju.
Katkad posudu za proljetni cvijet ili kakav vrč,
a uglavnom dvije-tri amfore u noći
zaobljene, dugovrate, s rukama na boku
sabrana noćna djela poslije kojih pjevamo.
Ujutro s dna ružičastog kreveta
izranjamo nove zbirke trbušastih posuda
zatim ih čistimo pa istresamo iz njih
tisuću i jedan prizor
pretresamo noć
kao blago koje vrijedi sačuvati
kao proljetni cvijet ujesen
ili lastavicu.
Iz zbirke pjesama Plava mahovina (HDP, 2020.)
