Koncem 1922. godine, ili je to možda bilo početkom 1923. godine, ponuđen mi je posao učitelja u selu Kocica. Napustio sam bio svoj dom i postao prosvijećen. Skinuo sam jevrejsku kapu i kaftan i stavio poljsku kapu i kratki kaput. Ipak, moj novi poslodavac, Naftali Terešpoler, zadužio me je da mu pričuvam djecu – prvo, jer je poznavao mog djeda, bilgorajskog rebea, a drugo, pošto je želio da mu dječaci i djevojčice nauče ne samo Toru nego i malo poljskog, a također i aritmetiku. Obećao mi je sobu, hranu i malu platu u markama. Zloti još nisu postojali kao valuta.
Živio sam u Bilgoraju kod nekih daljnih rođaka. Jednog zimskog jutra Naftali je zaustavio sanjke pred tom kućom. Spakirao sam svoje stvari u jedan kofer – nekoliko košulja, donje rublje, čarape, poljsku gramatiku, osamdeset godina staru algebru i Spinozinu Etiku prevedenu na njemački. Naftali je imao vlastitu biblioteku jevrejskih knjiga.
Snijeg je padao danima, a prethodnu noć se zaledio. Dok smo se vozili, nebo je bilo čisto i plavo. Sunce se spustilo nisko, zlatno kao u ljetu, blisko – lampa, koja kao da je obasjavala samo našu oblast: Bilograj, Janov, Zamošć, Tomašov. Odbijao je iskre iz plavičastih snježnih jastuka. Osjećao sam da se njegova toplina uskoro natjerati sokove da poteknu na stablima i da će naglo otvoriti sjemenje na obrađenim njivama. Topli povjetarac je na mahove donosio miris obližnjih borovih šuma. Vrane su mahale krilima grakćući. Prošli smo pored brojnih zaselaka. Slamnati krovovi bili su pokriveni bjelinom; ledena su koplja visjela sa streha; iz dimnjaka se kovitlao dim. Krajolik me podsjetio na jednu tapiseriju koju sam vidio u kolibi nekog gazde na Tatrama. Smeđa dlaka kobile postala je siva, kao da su je godine odjednom zaskočile. Zvono na vratu neprestano joj je zveketalo, govoreći o počinku koji nije od ovog svijeta. Sanjke su klizile u laganom cik-caku. Naftali se povremeno okretao prema meni da se uvjeri da nisam zadrijemao i pao sa sjedišta. Imao je široka ramena, dugu crnu bradu, velike crne oči ispod čupavih obrva. Nosio je krznenu šubaru i gunj. I mada je mahao bičem i obraćao se konjima kočijaškim jezikom, u glasu mu se mogla čuti blagost. Naftali Terešpoler je bio poznat kao učen i milosrdan čovjek, žustar da učini dobro djelo. Obilato je davao da se kupuju knjige za učilište i bilgorajskoj zajednici za siromašne; a davao je pješnicu za maces za Pesah. Svakog je Purima mom djedu, rebeu Jakovu Mordekaju, slao bogate poklone, a nakon njegove smrti, stricu Josipu.
Sanjke su za jedan sat stigle u Kocicu, veliko selo, dugo nekoliko kilometara. Zemlja je ovdje bila crna i plodna kao u Ukrajini. Sa obližnjih brežuljaka voda se slijevala čak i u sušnim godinama, a žetve su uvijek bile obilne. Ovdje su uspijevali pšenica, žito, ječam, heljda i hmelj. Selo je imalo pivaru i mlin. Naftalijeva je kuća bila veća od ostalih i imala je krov pokriven šindrom. Njegova žena i petoro djece izašli su da me dočekaju. Dok smo putovali, Naftali mi je malo pričao o svojoj obitelji. Nastarija kćerka, Devorele, već bila zaručena za vlasnika mlina u Kocici, ali još nije naučila pisati. Dječaci, Lejb i Bence, zanemarili su učenje. Vidio sam glave s crnom kosom, crnu periku, crne oči. Naftali natjera dječake da se sa mnom rukuju. Majka i kćerke zaželje su mi dobrodošlicu. Ušao sam zatim u ogromnu kuhinju, koja je mirisala na zobenu krupicu, boršč, gljve, triješće za potpaljivanje vatre i dim. Na stolu je ležala ogromna glava crnog kruha. Kuhinja je imala tri prozora koji su gledali na jug, a dva na zapad. Sunčeve zrake titrale su po podu i okrečenim zidovima. Malo kasnije sam se uspeo uskim stepenicama da potkrovlja, gdje je trebalo da stanujem. Vatra je gorjela u maloj limenoj peći. Na krevetu je stajao jastuk sa svježe opranom jastučnicom.
Legao sam na krevet i zaspao. Kad sam otvorio oči, sunce je zalazilo među golim drvećem. Izvadio sam Etiku i algebru. Opskrbio sam se sa, što bi Spinoza nazvao, adekvatnim idejama – po njemu, najvišim stupnjem užitka, savršenim izrazom aktivnog duha.
Naftalijeva je kuća imala četiri ili pet soba, ali obitelji se izgleda najviše sviđala kuhinja. Tu je bila upaljena petrolejska lampa. Naftali, dječaci i ja izmolili smo večernju molitvu pred istočnim zidom. Zatim nam je poslužena večera – kndele od žita sa mlijekom i nezašećerena kafa od cikorije. Naftalijeva žena Bejle Civja, došla je iz Velikopoljske i govorila je dijalektom tog kraja. Imala je široko lice, široka ramena, prevelike grudi, neobično debele ruke. Izrodila je jedanaestero djece, od kojih je šestero umrlo. Uz brigu oko domaćinstva, Bejle Civja je vodila gostionicu i dućan. Također je muzla i krave.
Devorele je bila tri sedmice starija od mene. Upravo je ušla u osamnaestu. Bila je mala, vitka, uskog lica, nježnih crta lica. Jedino su joj ruke bile prevelike i crne od rada. Kosu je češljala u punđu. Obavljala je veliki dio domaćinskih poslova, a šivala je i odjeću za obitelj. Sestra joj Etke, četrnaest godina stara, pohađala je bila nekoliko godina poljsku školu u obližnjem selu. Etke je bila viša od Devorele i imala je duge pletenice. Najmlađa, Rohele, bila je još uvijek djevojčica. Nije znala abecedu. Dječaci – Lejb, kojem je bilo dvanaest godina, i Bence kojemu je bilo jedanaest – bili su niska rasta, tamnoputi, sa debelim usnicama, visokim jagodicama, niskim čelima. Izgledali su poput blizanaca. Onog časa kad sam ih ugledao znao sam da nemaju želje za učenjem. U njima je bilo neke seljačke tvrdoglavosti. Njihov mi se otac povjerio da su odrasli kao divlji i da provode vrijeme sa seoskom omladinom. Imali su golubinjak. Već su se počeli baviti trgovinom – kupovali su teleće kože, kao i svinjske čekinje od seljaka i davali ih jednom preprodavaču. Njihov otac mi je rekao: „Ne treba mi njihovo trgovanje; ja želim da oni budu Jevreji.“
Dok smo jeli, počeše pristizati seljaci. Jedan je došao da se s Naftalijem dogovori o kupnji teleta, drugi da utanači odlazak sa sanjkama po drva za kuću u četiri sata ujutru. Seoska djevojka zelenih očiju i rijetkih bijelih zuba, došle je da vrati šalicu brašna, koje je bila posudila prethodnog dana. Devorele mi reče da je u stvari došla da vidi mene, novog učitelja. Između tih posjeta, Naftali mi je objašnjavao kako je teško živjeti među tim seljacima. Sedmice su prolazile a da nije uspio moliti sa propisanim brojem vjernika. Agitatori pokreta Razvoj nagovarili su seljake da prestanu kupovati u njegovom dućanu. U selu su otvorili poljski dućan i postavili natpis KUPUJTE KOD SVOGA. Za vrijeme poljsko-boljševičkog rata, porazbijali su mu stakla na kući i zapalili dućan. Pa ipak, ovdje je zarađivao za život, a što bi radio u Bilgoraju ili u Lubinu! „Gdje god da su, Jevreji su svugdje u izgnanstvu“, govorio je Naftali.
„Ali ovdje čovjek nije siguran za svoj život“, žalila se Bejle Civja.
„A gdje je siguran?“
Trebalo je da slijedeće jutro počnem sa podučavanjem, a duga zimska noć tek je počela. Moj džepni sat pokazivao je dvadeset minuta do šest sati. Izgledalo je da noć ovdje sporije odmiče nego u Bilgoraju. Izašao sam pred vrata da bih udahnuo svježeg zraka i da pogledam selo u noći. Tu i tamo sam vidio drhtavo svjetlo fitilja u uljnoj lampi, ali u većini koliba nije bilo svjetla. Izgledalo je kao da seljaci već spavaju ili da nisu upalili lampe. Petrolej je u selu bio luksuz i upotrebljavao se samo za svečane prilike. Pun mjesec je počivao nad selom u punom sjaju. Osjećao sam se kao da sam daleko od Bilgoraja, pa čak i dalje od Varšave, gdje sam odrastao i za kojom sam stalno čeznuo. Podsjetio sam se da za supstancu sa beskonačnim atributima o čemu sam čitao u Etici, Kocica nije zaselaz bogu iza leđa, već integralni dio bića. Morao sam utjehu tražiti u vječnosti, u onom što Spinoza naziva amor Dei intellectualis, jer u svijetu modusa, u kotlu uzroka i posljedica, namjera i postignuća, sve je bilo protiv mene. Propali su i moji pokušaji da pišem. Pokušao sam na hebrejskom, ali rezultat je bio neprirodnost. Okrenuo sam se jidišu, a ni ondje me moje inhibicije nisu napuštale; visjele su mi o peru kao vražići. U ljubavi sam zapao u sitničavost emocija, u afekte koji prema Spinozi nisu nikada dobri. Moj dolazak u Kocicu bio je pokušaj bijega od dnevnih napora, radosti i propasti luđaka, i pokušaj da se razmotri sve sub specie aeternitatis.
Otvorila su se vrata i izašla je Devorele. Upita me: “Zašto stojite vani? Zar vam nije hladno?”
„Ne, hvala.“
„Biste li voljeli vidjeti naš dućan i gostionicu?“
Što mogu naučiti od dućana i gostionice?, razmišljao je spinozist u mene. Ali, rekao sam: „Da, hvala.“
Hodao sam s Devorele, a snijeg nam je škripao pod nogama. Devorele je pokrila glavu šalom. Više mi nije bila stranac. Bio sam njen učitelj, a ona moja učenica. Odlučio sam je naučiti čitati i pisati jidiš i poljski, i možda malo filozofije: nisu li mladi ruski idealisti napuštali palače i odlazili podučavati narod? Došli smo do niske građevine u kojoj su bili dućan i gostionica. Dućan je bio osvijetljen visećom petrolejskom lampom, čije je limeno sjenilo bilo ukranešno papirnatim resama. Na policama se nalazila gomila robe – tekstil i željezni lonci, plutani ulošci za cipele i role cikorije, pereci vezani konopom i mišolovke. Iza šanka sjedila je Bejle Civja i plela čarape sa četiri igle. Povremeno je jednu od igala upotrebljavala da se počeše pod perikom. Jedan seljak odjeven u gunj i s cipelama izrađenim od krpa i kore stabala naginjao se preko bačve sa haringama, s rukama u rasolu.
Bele Civja se nasmiješila: „Dovela si mi mušteriju?”
„Mogu li dobiti tintu i papir”, upitao sam.
„Tintu? Kome ovdje treba tinta! Pa ipak, imam nekoliko flaša a i neke teke. Jednom u sto godina netko bi to mogao zatražiti. ”
Kupio sam tintu i pola tuceta teka. Ovdje ću imati puno vremena za pisanje. Sve što mi treba je inspiracija. Dok sam tu stajao, Bele Civja je pričala o mom djedu – nek’ se moli za sve nas – o mojoj baki, i nekim rođacima koji su za vrijeme rata umrli od kolere. Kako je to čudno, ali Bejle Civja se sjećala vjenčanja moje majke; u to je vrijeme bila djevojčica od pet godina.
Malo kasnije Devorele me je povela u gostionicu. Dva su se stola i klupe protezali dužinom sobe. Blizu zida stajala je bačvica s pivom, sa mjedenom slavinom. Iza šanka, ispod polica s flašama votke sjedila je Etke i čitala poljsku čitanku. Malo se nasmiješila, i namignula prema Devoreli i meni, a zatim nastavila čitati. Prostorija je bila slabo osvijetljena i hladna. Za jednim od stolova neki je seljak spavao i hrkao. Dva su druga seljaka razgovarala nad praznim čašama. Ljutito su nas gledali i počeli razgovarati kako Jevreji osvajaju sela. Čuo sam kako ponavljaju riječ židi.
Devorele mi reče: „Ne plašite se. To je samo glupi razgovor.” Obratila se ljudima: “Ako ne umuknete, smjesta ću vas izbaciti.“
„Pogledaj je, prava panienka!“ jedan joj od njih odvrati. Nasmijao se i podrignuo.
Devorele mi reče: „Životinje, eto što su. Ljeti nešto malo rade, a zimi jedino što rade je da legnu na peć i da se češu, ili dođu ovdje da se opiju. Nije ni čudo što zavide Jevreju.“
„Nakon osam stotina godina još uvijek smo stranci“, rekao sam Devoreli i sebi.
„Je li to naša greška? Žele nas poubijati. Momci koji su se vratili iz rata nose puške. Pucaju svaku noć iz njih samo da bi plašili starce.“
„Šta na to kažeš, Žan Žak Ruso?“ pomislio sam. „A ti Spinoza? Je li zaista božanskoj misli nephodno da sve ovo kuje?“
Nakon što smo napustili gostionicu, Devorele je rekla: „U gradu čovjek je nekako još uvijek ljudsko biće. Ovdje je sve grubo i mizerno. Otac kaže da svaki dam moramo bogu zahvaljivati za naše živote. Je li istina da ste pisac?“
„Želim pisati.“
„Što – knjige?“
„Da, knjige.“
„Mora da ste jako obrazovani. Mene nije niko učio. Etke je pohađala poljsku skolu, a ja sam se morala brinuti za djecu. Imala sam učitelja, ali nije bio dobar. Krao nam je iz sanduka. Otac ga je poslao natrag u grad u sred godine.“
„Čujem da ste već zaručeni.“
Devorele zastane: „Da, za Zeliga, iz mlina.“
„Kakav je čovjek tvoj zaručnik?“
„Oh, fin je momak. Preuzeo je očev posao. Poznajem ga otkad smo bili djeca – običavali smo se igrati kod brane. Sutra će nas posjetiti. On zna poljski, ali želi od vas naučiti ponešto hebrejskog. Otac kaže da ne dolikuje da zajedno učimo. Šta u tome ima loše? Tata je tako staromodan!“
Vratili smo se u kuću reba Naftalija. Prije nego smo ušli, oklijevajući sam upitao: „Gdje je klozet?“
Devorele nije odmah odgovorila. „Nemamo klozeta. Ide se iza grmlja. Samo je jedan klozet u selu – kod svećenika.“
„Pa, hvala vam.“
Devorele brzo uđe u kuću. Ostao sam stajati vani. Odlučio sam da će mi prva stvar sutra biti da napustim selo. Odvukao sam se iza kuće, duboko upadajući u snijeg. Jedva da mi je bilo osamnaest godina, a već nisam za sebe mogao naći mjesto na ovom svijetu. Otac mi je napustio Varšavu i postao rebe u sićušnom selu u Galiciji. Svi su Jevreji tamo bili hasidi rebea od Belza. Nisam mogao ići kući roditeljima sa ošišanim zaliscima, modernom odjećom, svjetovnim knjigama i rukopisima – zbog mene bi otac izgubio posao. U Varšavi nisam imao nikoga. U Bilgoraju sam se izdržavao dajući satove iz hebrejskog, ali oni su se iz sedmice u sedmicu smanjivali. Patio sam od stidljivosti, fiks ideja. Moja pohota za ženama ometala mi je noću san. Mozak mi je mljeo poput mlinskog kamena. U svojoj sam mašti vodio duge razgovore sa piscima, filozofima i sa samim bogom. Negdje sam pročitao esej o fon Hartmanu, i smatrao sam ga jedinim dosljednim misliocem. Slagao sam se s njim da za čovječanstvo nema nade. Postoji samo jedan izlaz za čitavu vrstu – samoubojstvo. Međutim, na ovo je fon Hartman, kao Šopenhauer, rekao ne.
Nikada nisam znao da noć može biti tako duga. Na mome je satu bilo petnaest minuta do osam, a u Naftalijevoj kući svi su već spavali. Gore u sobi u potkrovlju, sjeo sam da pišem dramu, pokušavajući imitirati Ibzenovu Kad se mrtvi probudimo. Nakon što sam pokvario tri stranice teke, istrgao sam ih i bacio u limenu peć, gdje su dogorijevali zadnji komadići ugljena. Zatim sam riješio jedan algebarski problem za koji je bilo potrebno primijeniti kvadratnu jednadžbu, međutim, nisam imao želju da počinjem s drugom. Upravo sam pročitao Kantova Prolegomena. Ako kvantitet nije ništa više nego kategorija čistog razuma i nema nikakve veze sa stvari po sebi, nema smisla upuštati se u matematiku. Pročitao sam nekoliko teorema u Etici i o odjednom se naljutio na Spinozu i moj entuzijazam prema njemu. Definicijom dokazati postojanje boga bilo je previše lako da bi se bilo koga ubijedilo. Pa ipak, kakav je on bog, ako ne zna za pravdu, milosrđe, ako ne kažnjava zlodjela, i ne nagrađuje dobra djela? Potreban mi je bio vlastiti bog, kome bih mogao govoriti i od koga bih mogao očekivati odgovor. Morao sam se baš ove noći uhvatiti ukoštac sa svim.
Legao sam u krevet i zaspao. Odmah su me saletjeli snovi. Javljali su se jedan za drugim, neobično živi i jasni. S nekim sam se rvao, s nekom ženom. Na čudan način je moja snaga ušla u nju, a njena postala moja. Izlijevali smo fluide iz jednog tijela u drugo kao da su nam tijela posude. Zatim smo ušli u neku malu ćeliju, ali nismo bili sami. Neki nas je čovjek pratio, glasno pjevajući rimovanu pjesmu. Želio sam da nas ostavi same, međutim njegovo je pjevanje govorilo da ne može. Svaki je stih bio jedan aforizam, otkrivenje. „Kad bih samo mogao to zapisati!“, rekoh sebi u snu. Trgnuo sam se i probudio. Petrolejka se bila ugasila; a soba se kupala u mjesečini. Stvarno sam osjećao kako se zemlja okreće oko sunca, idući sigurnim kursom kroz Mliječni put po nekoj božanskoj namjeri. „Ne očajavaj“, rekoh sam sebi. „Bog ne može biti tako nijem, gluh i amoralan kao što to materijalisti tvrde.“ Stao sam pored prozora, podigao pogled prema zvijezdama. „Vidim te. Možda i ti mene vidiš? Od iste sam supstance kao i ti.“ Začuh pucanj, i svi seoski psi stanu žalobno lajati. Pogledao sam na sat – tri sata i četvrt. Zar sam tako dugo spavao? U sobi je bilo hladno kao i vani.
Obukao sam kaput, stavio kapu i sišao niz stepenice. U kuhinji je gorjela lampa. Reb Naftali je sjedio za stolom u pamučnom ogrtaču s priljubljenom kapicom na glavi i mrmljao nad Mišnom. Toliko je bio zaokupljen da nije čuo moje korake. Sve se u meni napelo, te osjetih i tugu i radost. Svijet spava, a jedan Jevrej sjedi u ovom dalekom seocetu, proučavajući Toru usred noći. Ovdje je vječnost. Ovakvi Jevreji su došli u Poljsku prije stotinu godina, prognani od Teutona, Kelta ili kako god da su se zvali. Cijelim tim putem ostavljali su grobove. U poganske su zemlje donosili vreće sa suhim kruhom i knjige napisane na pergamentu i na svicima. Ništa se nije izmijenilo. Oni su isti Jevreji i knjige su iste. Red Naftali polagano okrene glavu prema meni: „Zar ste se već probudili?“
„Noć je duga kao i progonstvo“, rekao sam.
„Uskoro će svanuti“, odgovori Naftali. I znao sam šta je u stvari mislio: Iskupljenje je blizu.
Slijedećeg sam se dana upoznao sa Zeligom, Devorelinim zaručnikom. Bio je to sitan čovjek, mlad, crvenih obraza i kuštrave kose koja je od prosutog brašna izgledala sijeda. Cipele, kaput i hlače bili su mu također pokriveni brašnom. Pušio je cigaretu koja mu je stajala u jednom kraju usta i ispuštao kolutove dima. Sa mnom je pričao prijateljski i povjerljivo. Od hebrejskog nije imao koristi, ali ga je želio učiti, pošto bi to bilo drago njegovom pokojnom ocu. Novine koje je čitao bile su na poljskom. Sve su njegove mušterije bili nejevreji. Pričao mi je o mlinu. Upravo je u Varšavi kupio novu mašineriju i namjeravao izgraditi pilanu: Struja vode je jaka, a i šume su u blizini. Desilo se da je Devorele bila u dućanu zauzeta poslom, te me Zelig poveo u šetnju do mlina. Rekao sam mu da sam odlučio napustiti selo i vratiti se u Bilgoraj, a on upita: „Zašto odlazite? Preporučit ću vam jednu žensku koja nije Jevrejka.“
Ispričao mi je puno toga. Seljaci su postali prosvjećeniji. Mlada je generacija željela kožnate čizme, a ne sklepane cipele od krpa i kože. Željeli su krovove od šindre, a ne od slame. Djevojke su se htjele oblačiti po gradskoj modi. Vitos, vođa seljačke stranke u Sejmu, slao je u Kocicu govornike koji su seljacima držali predavanja o njihovim potrebama. I komunisti su imali svoje agitatore. Momci iz Bilgoraja, Zamošća i Janova dolazili su i poticali seljake na pobunu. Jednog su agitatora uhapsili i čekao je u janovskom zatvoru. Proces će se uskoro održati.
Pred mlinom su stajala koja za vuču, sanjke – seljaci su čekali na red da im se samelje žito. Zelig i ja se zaustavismo na mostu da bismo promatrali kako voda okreće kotač, čije su se paoke blještile od leda. Odavde se mogao vidjeti dimnjak pivare. Zelig mi reče: „Ako žudite za Bilgorajem, možete ga posjetiti kad god hoćete. Odlazim tamo svaku sedmicu. I moj budući punac često ide tamo. Vozi ženu na ritualno kupanje. On u sanjkama čeka pred kupatilom. To je zimi prilično naporno, ali što Jevrej ne bi napravio da ugodi Bogu?“
„Vi ne vjerujete u te stvari, je li?“
„Gluposti. Mogla bi se i kući oprati.“
Tog sam dana počeo s podukom. Lejb i Bence nisu htjeli učiti. Uopće ih nije zanimala priča iz Knjige postojanja, o tome kako je Jakov napustio Beer Šebu i otišao u Haran.
Svi su im pažnju privlačili prozori i gukanje goluba. Dječacima su džepovi bili puni čavala i vijaka. Pravili su saonice. Devorele je gorljivo prionula učenju, međutim, odmah sam uočio koliko joj je teško učiti. Teško je shvaćala. Pravila je puno mrlja. Pitao sam se da joj nisu potrebne naočale. Jedino je Rohele obećavala. Što se tiče Etke, znala je malo čitati i pisati jidiš, ali nije namjeravala nastaviti s učenjem. Ta je četrnaestogodišnja djevojčica sasvim otvoreno rekla da bi se Jevreji trebali asimilirati.
Slijedećeg me dana Zelig odveo k mladoj seljanki – Manji, udovici. Živjela je nedaleko od pivare, u ruševnoj kolibi sa zemljanim podom. Imala je dvije crne pletenice i kozičavo lice koje je izgledalo kao ribež za krompir. Zelig mi prizna da spava s njom – naravno, samo dok se ne oženi s Devorele. Unutar kolibe, na jednom su zidu visjele svete slike. Manja je sjedjela na stolcu, bosonoga, i plela konopac od slame. Stidljivo se smješkala, namignula i za mene rekla: „Izgleda kao petnaestogodišnjak.“
„On nam je učitelj.“
„Doći ćemo u subotu navečer.“
Nisam tako dugo ostao u selu. U četvrtak, predvečer, Naftali je vozio ženu u Bilgoraj na ritualno kupanje. Toga sam dana digao ruke od učiteljovanja, i pošao s njim. Osim njegove žene i mene, saonice su vukle ogromnu vreću heljde. Od velikog se snijega cesta nije vidjela. Naftali je na glavu navukao kukuljicu; Bejle Civja se zamotala u gunj i turski šal. Sjedio sam na stražnjem sjedištu, blizu nje. Zauzela je tri četvrtine prostora. Bilo se nemoguće odmaknuti od nje. Bila je tiha i plaha, i umišljao sam da osjećam toplinu koja iz nje zrači. Nebo se nisko spustilo pod težinom snježne oluje. Snijeg koji je padao bio je suh i poput soli, i šibao mi lice. Svi smo šutjeli. Vjetar je zavijao i zvižao. Kobila je s vremena na vrijeme zastajkivala. Povremeno bi se okrenula, s vrstom znatiželje kakvu životinje ponekad pokazuju prema ljudskom ponašanju. Izgledalo je kao da se pita kakvog smisla ima tumarati po ovakvom vremenu.
Noć se iznenada spustila. Do malo prije je bio dan, a onda se smračilo. Hladnoća je probijala kroz kaput, Bejle Civja je prela poput mačke. Konj je kaskao. Naftali se zgrbio kao da je zaspao. Kad smo ušli u Bilgoraj, jedva sam prepoznao grad – činilo mi se kao da sam se vratio nakon višegodišnjeg odsustva. Snijeg je prekrio čitavo naselje i samo su ostali obrisi. Izgledalo je da su nastali brežuljci tamo gdje ih nije bilo. Svi su prozorski kapci bili zatvoreni. Vraćao sam se kući u kojoj nisam bio poželjan. Sišao sam sa saonica, uzeo svoj kofer i rekao glasom koji je čak i meni bio izmijenjen: „Molim vas, reb Naftali, oprostite mi. Žao mi je.“
Očekivao sam da će saonice odmah krenuti u smjeru kupatila, pošto smo se zadržali u oluji, međutim, one su još stajale. Naftali mi je rekao: „Ako želite, možete nam se vratiti.“
A ja sam shvatio pravo značenje njegovih riječi: Vrata pokajanja su uvijek otvorena.
