Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Crnu Goru je književnik Radoman Čečović.
ZABORAVLJENO
Jednog davnog dana, u beskraju, Veliki duh se osjeti usamljenim i poželje da priča sa uzburkanim kovitlacem stijena, vode i vjetra ispred sebe.
I uputi svoj glas haosu, a haos mu odgovori vriskom, tutnjem i jaukom!
„Šta znači tvoj govor? Ne razumijem te, susjede!“, promumla Veliki duh.
A Haos mu odgovori vriskom, tutnjem i jaukom.
Zapita se Veliki duh šta znači taj urlik i jauk. Istog časa kad se to Veliki duh zapitao, podijeli se na dva dijela, na dio koji pita i dio koji odgovara. I pretvori se u stostruki odjek pitanja: u ljudski govor.
A ljudski se govor zamrsi u spletu pitanja i odgovora, i više ne razumjede sebe. I ne znade se više šta je pitanje i na šta treba da se odgovori, te nastade veliki razdor unutar Velikog duha i velika vriska i galama.
Šta se zapravo desilo tog dana u beskraju? Neki rekoše da uopšte nije bilo ovako. Oni tvrde da je Haos pitao nešto jako tajno i nepoznato Velikog duha, te da ga ovaj nije razumio, i odgovorio mu je vriskom, galamom i tutnjem kao konačnim odgovorom.
Bilo kako bilo, Vrisak postade sveta riječ đavolje kaste. Koriste je zločinci, ratnici i kukavice u, svetom za njih, trenutku ubijanja i stradanja. Iako se ne zna značenje ove riječi, ona postade simbol razdora i sukoba. Jedino sova, koja nikad za života ne zaspi, ovim riječima po noći doziva svoju ljubav. Na nju laje moj crni pas.
NEPOZNATO
Ima jedno mjesto u kući gdje dječak nikad nije kročio. Majka mu je pričala da tu žive bauci i strašila, te da se ne penje na mračni i tavan.
Po noći mu je pričala priče o strašilima iz polja i šume.
Kad bi ga mrak stigao negdje daleko od kuće, dječak je osjećao kako ga je nanjušilo to stvorenje iz dalekih planina iz priče. I kako juri kroz daleke šume put njega da ga proždere.
Trčao bi put kuće i činilo mu se da mu to stvorenje dahće iza leđa i samo što ga nije zgrabilo.
Obasjan strahom velike matere, mrak iza njegovih leđa pružao je svoje jezive ruke put njega i čekao ga u zasjedi iza drveta.
Od toga doba on ne vidi u mraku i bježi čim se nađe u njemu. Urlik straha velike matere se odbija od džinovskih planina i tjera tog čovjeka da zatvori oči u mraku.
I svake noći sa neba padaju, padaju neke, neke… Ja ne znam šta su. Ne vidim ih.
KOSTUR
Prognan.
U pustinji provodim dane. Brada mi je gusta, a koža zlatna od sunca. Moj crni pas i ja u lovu provodimo dane. Zovem ga Đavo jer je crne boje.
Nas dvojica smo vladari šume. Njegova hrabrost istjeraće svaku zvijer iz šume na čistinu gdje će bijedna životinja biti meta mojim brzim strijelama. Ja čekam u zasjedi i odapinjem strijele u kukavne životinje što bježe od mog crnog psa čija se dlaka kao more presijava na suncu dok hrabro trči. Dok mi je luka i strijela, i bistrog oka i lake desnice u meni nema straha! Ja sam vladar šume! Ja sam gospodar lova!
Ali noćas dok sam glodao ostatke divljeg jarca vidjeh da držim kostur u rukama! Gole bijele butne kosti. Između rebara ostaci crnog mesa. Ostaci kože koja visi sa mesa i podsjeća na pocijepana jedra nasukanog broda, ili nalik na pocijepane zastave spaljenog kraljevstva. Lobanja kostura bijaše iskežena i praznih očiju. Držao sam kostur u rukama, a on je ćutao i prazno me gledao.
Dugo.
Najednom se kostur zatrese u mojim rukama i zazvoniše kosti. Gomila mrtvog mesa zaplesa.
Vrisnuh.
Bacih kostur na zemlju. Pas ga dočeka i smrvi u prah. Rekoh mu:
„Đavole, molim te, zalaj na mrak!“
SJENKA
Prognan.
U pustinji provodim dane. Kosa mi je zamršena i puna pijeska.
Na zemlji leži moja sjenka i u stopu me prati.Moj crni odraz, moj crni trag u tragu svjetlosti jedini mi je drug.
Ne sjećam se šta mi je tog dana rekla. Kosa mi se digla na glavi od užasa kad je progovorila i oblio me je hladan znoj. Srce mi zamalo nije stalo kad čuh njen glas i njene riječi zlokobne.
Riječi koje je izgovorila crna sjena bijahu nešto najužasnije što sam čuo. I sve i da sam ih zapamtio, ne bih ih mogao zapisati. Sve i da sam ih zapisao, niko ih ne bi mogao razumjeti.
Kad bi me neko pitao na šta su od zemaljskih pojava i nebeskih znamenja te riječi najviše nalikovale, rekao bih:
„Na tišinu.“
Kako je prolazio dan, moja je sjenka rasla. Kad je pala noć, porasla je do beskraja neba. I zalajala glasom hiljada šakala i hijena. I gledala me očima hiljada zarobljenih zvijezda.
PAUČINA
Pauka vidjeh danas sa znakom strašnim na leđima njegovim okruglim.
Na leđima žutim četiri crne tačke nosaše.
Ko četiri zlokobna oka.
Čiju to zastavu nosiš, bestijo?
U kojeg to vjeruješ boga?
Kojeg to služiš kralja?
Da li i tebe nemiri muče?
Da li te pohode snovi?
Da li te muči tuga,
Il’ ti je duša prazna
I vodi te neka vanjska sila?
Da li tu mrežu ti pleteš
Ili su to konci sile
Koja upravlja tobom?
Reci mi gdje ti je snaga!
Je li u ovom hrastu?
Ili u kamenu ovom?
Ili u aždaji iz jezera na planini?
Kad sam ti spalio mrežu
Pričinilo mi se tada
Da si nesrećan čovjek
Kojem su srušili kuću
Zastao si nepomičan
I dugo stajao tako
I gledao propast svog rada
Mene je tad obuzela tuga
I bijaše mi te žao
Mučila me je savjest
Bio sam dječak
I u ovoj si pjesmi
Majstore tkanja
Što tebe vodi
I reci mi šta bi bilo sa mnom
Da se pjesma moja pokida?
Bih li nepomičan stao?
Jesu li ovo konci koji mene vuku?
I zašto po njima pauci gmižu?
Zašto se u njih paučina uplela?