znaš li tko je maria callas?
prežderana krastavca
i zelene salate
s nogama na stolu
nogama
koje nikad ne stavljam na stol
mačka lijevo
mobitel desno
gdje paralelno vodim raspravu
o mediokritetskim idiotima
koji su me učili (f)artu
pitam se
jel krivo što mi ide ovih dana
jel smijem ja
oprostite
gospon svemir
u ovom životu
igrati razne uloge i igre
smijem li
biti glumica i pisac
nekako to na ovoj planeti nema
da je netko neodređen
i živ
pa se odluči biti ono
što je to jutro vidio u talogu kave
i mogu li i plesati
smije li se
na ovoj planeti plesati
iako nemam plesački rist
ni plesačke malene sisice
a mogu li
molim vas
dajte da probam
i taj fotoaparat
volim to otkad ga nisam imala
dakle oduvijek
vidi
ide mi gosn svemir
daj da i to radim
nemoj nikome reći
da i to hoću
i volim
a znaš
i performans vidim
i sebe
u galeriji
bijeloj
kako istjerujem svoje demone prošlosti
i radim red u ladici s naslovom
otac vojska kosovo vještica
daj to samo da probam
samo jednom ću
daj krug
svemire
molim te
vidi koliko žetona imam
daj da sve igre na ovoj planeti probam
i molim te nemoj nikome reći
da mogu biti sve
svemire!
ovu sam partiju platila skupo
mrtva majka vrijedi barem još pet igara
daj da probam sve!
što šta
i šta sad
šta sad s kućom koju nemam
šta s ovim polutalentom za život
šta s maglom
šta s pticama
šta sad s mrtvom majkom
i šta ću sa diplomom
šta sa Suncem koje se pravi da je Mjesec
šta sa srcem
šta sa kurcem
i dokle ću imati kandidu
šta sa suhom kosom i toplim sisama
šta sad s ocem
šta sa sahranama
i šta s tim džemperom u vrećici
pa ja čak i ne volim tu boju jer je to boja ljubavi u koju se netko usro
šta sad s čipkastim gaćicama i poezijom
nekad mi se čini da bih znala šta sad čim zapalim cigaretu
…
šteta što ne pušim.
a šta sad.
Strašno
Uzela sam da napišem
Nije li strašno da
Tipa kojeg voliš
Boliš
Zbog tipa kojeg podnosiš
Pitaš se
Koji si ti
Pravo da ti kažem
Ni ja nekad
Nisam sigurna.
I sad nemam više šta da kažem
A gledam
Stranica je ostala poluprazna
Pa mislim
Šteta “papira”
Ajde još nešto da napišem
Da ne bacamo prostor
Ili pare
Ako se ovo slučajno izda na papiru
I ako si slučajno dao pare da kupiš moju zbirku čudnog
A jedino što mi pada na pamet
Je klinac iz osnovne škole
Koji se objesio u svojoj kući
u svom ormaru
Pa mi prosto neprijatno
Da pišem o ljubavi
Ali i da samoubojstvom popunjavam prazan prostor.
Rado bih ga pitala
Tog obješenog dječaka
Je li obavio to zbog čega je bio tu
tako kratko
Ili se zajebao za planet
Pa se vratio da proba ispočetka
Na nekom boljem mjestu
Gdje palčevi i mali prsti nisu deformirani
Od drženja mobitela
Iako ga i ja držim
Krivim prste
Dok stojim u tušu gola i mokra
I kaplje mi sa kose regenerator
A među nogama krv
Među zubima još imam čokolade
I ne znam s kim bih noćas spavala
Nije teško
Nije teško nositi policu sama na četvrti kat
Teško je sjetiti se
Stotine mrtvih žaba
Zgaženih u kišnoj noći
Kada sam prijatelja jedva namolila
Da me vozi kući
Sa pank koncerta
Da bih se stigla
Osjećati loše pred majkom
Tik pred njenu smrt
I
Najčudnije se sjećam
Da su sva svjetla u kući bila upaljena
Dok smo čekali hitnu pomoć
A ja sam mislila na one mrtve žabe
Dok je moja mila mlađa sestra
Masirala mamina stopala
Prošlo je 10 godina.
Nikako da prebolim te žabe.
svemir čuje, sine.
što ti želim ostaviti sine?
mraz je, sine
grančice su bijele od mraza.
tvoja mama je dijete
nosi šešir, jeans jaknu i pončo,
a hladno je, sine.
jebeno hladno.
mama se glupo obukla za vožnju biciklom.
mama sjedi na krevetu i piše u bilježnicu.
slušam flautu i pišem raznim bojama
grizem obraze
gledam u bijelu debelu svijeću
gledam u nebo i razmišljam
kako se već valjaš po nebesima
sine
možda si u ptici koju hranim
možda si u zrncu prašine koje sam jutros stresla s deke kroz prozor
ili si crv u mrtvoj vrani pored koje svaki dan prolazim
strpi se sine.
imamo vremena.
mama još nije dovoljno plakala
mama još nije dovoljno putovala i pila
mama još uvijek nosi različite čarape
mama se još uvijek boji aviona i smrti sine.
imamo vremena, sine.
provuci se kroz još koju vlat trave
projuri koz još neko riječno korito
padni kao pahulja na topli nos neke srne
valjaj se po svemiru sine.
mama još nije naučila peći kolače.
imamo vremena sine.
imamo vremena.
još stigneš izabrati boju očiju.
21.6. prometna nesreća, šibenik i samoubojstvo stoje u louvre bilježnici
da znam pisati napisala bih pjesmu od ovih riječi i snova: od malo neba sunca samoubojstva topline kože safarija inka egipćana vanzemaljaca dina japanskih trešanja prstiju obrva srca prsa tvoje tople ruke vode slapa aviona u kojem netko plače a suza mu padne na nebo umjesto na zemlju od malo groba i vretenca plastičnog cvijeća plastičnih sisa teatra harley davidsona grand canyona i bijelih tragova od kupaćeg kostima od noktiju ispucalih i vrhova kose slanih od mora i od još vanzemaljaca i nesreće nadčovjeka nečovjeka i onda bih sve završila nekom dobrom misli o prolaznosti i svježoj posteljini i duhovitom opaskom o radosti slušanja srednjoškolske playliste i još bih negdje ugurala da ti volim usne jer preko njih teško prevališ vulgarnosti